Otkako se prošle godine vratio na vlast, predsjednik SAD Donald Tramp naredio je vojne udare od Kariba i istočnog Pacifika do Afrike i Bliskog istoka, gađajući brodove za koje se sumnja da krijumčare drogu i grupe osumnjičene za terorizam. Napao je Venecuelu i zarobio njenog lidera Nikolasa Madura. A pridružio se i Izraelu u velikom napadu na Iran, što predstavlja značajnu eskalaciju u odnosu na prošlogodišnje udare koji su, navodno, „uništili“ nuklearna postrojenja te zemlje. U međuvremenu steže obruč oko Kube, nadajući se da će humanitarna kriza koja iz toga proistekne otvoriti put za „prijateljsko preuzimanje“ ostrva od strane Sjedinjenih Država.
Dok Tramp djeluje s otvorenim prezirom prema međunarodnom pravu, Kina pažljivo posmatra. Posebno model Kube nudi koristan obrazac koji bi kineski predsjednik Si Đinping mogao primijeniti u nastojanju da ostvari svoju „istorijsku misiju“ ponovnog ujedinjenja s Tajvanom. To je praktična demonstracija kako supersila može gušiti neku zemlju dok je ne prisili na pokornost.
Moderna društva zavise od nekoliko ključnih sistema, kao što su hrana, voda, transport i komunikacije. Ali jedan sistem upravlja svima: energija. Električna energija pokreće pumpe za vodu, rashladne sisteme, zdravstvenu zaštitu, digitalne mreže, kao i industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju. Kada elektroenergetska mreža počne da otkazuje, počinju da propadaju i svi drugi ključni sistemi - a s njima i društvena stabilnost. Zbog toga su zemlje koje u velikoj mjeri zavise od uvoznog goriva za proizvodnju električne energije suštinski ranjive.
Za Kubu, koja je dugo zavisila prvenstveno od nafte kupljene iz Venecuele i Meksika, Tramp je tu ranjivost iskoristio uvođenjem potpune blokade isporuka goriva. Milioni ljudi ostali su bez pristupa električnoj energiji. Stanice za pumpanje vode su zatvorene. Traktori i kamioni za dostavu stoje neiskorišćeni, što dovodi do rasta cijena hrane, nestašica i sve veće gladi. Bolnice teško održavaju rad zbog čestih prekida u snabdijevanju strujom.
Patnja je zapravo cilj: to je poluga kojom Tramp vrši pritisak na režim, čiji pad, kako olako tvrdi, samo što nije nastupio.
Za Sija bi takva prisilna opsada Tajvana mogla biti privlačnija od potpune invazije preko Tajvanskog moreuza, koja bi bila opterećena velikim logističkim izazovima i vjerovatno bi uvukla SAD i Japan u sukob. Umjesto da ispaljuje rakete na Tajpej ili šalje trupe na tajvanske plaže, Kina bi mogla proglasiti pomorski karantin ili režim carinskih inspekcija oko ostrva, pri čemu bi brodovi kineske obalske straže zaustavljali tankere s energentima koji plove ka tajvanskim lukama radi „bezbjednosnih provjera“ ili „operacija protiv krijumčarenja“.
Čak i umjerena ometanja mogla bi brzo stvoriti uska grla u snabdijevanju. S obzirom na to da Tajvan uvozi gotovo svo svoje gorivo (uglavnom tečni prirodni gas) i raspolaže rezervama dovoljnim za jedva dvije sedmice, red LNG tankera koji bi čekali na otvorenom moru mogao bi u roku od nekoliko nedjelja izazvati lančane nestašice. Kao i Kuba, Tajvan bi se suočio s nestancima struje, što bi poremetilo sisteme vodosnabdijevanja i zdravstvene zaštite. Industrijska proizvodnja, uključujući fabrike poluprovodnika koje pokreću globalnu digitalnu ekonomiju, bila bi zaustavljena. Cilj ne bi bio trenutna kapitulacija, već postepeno iscrpljivanje.
Ovakav postepeni pristup je ključan. Jedan dramatičan potez uzdrmao bi međunarodni sistem i primorao druge da reaguju. Ali stalno povećavanje „rutinskih“ inspekcija brodova, koje dovodi do sve dužih kašnjenja i sve većih ekonomskih i društvenih posljedica, ne stvara takav šokantan trenutak. Svaki korak djeluje nedovoljan da opravda veliki vojni odgovor. To nije Trampova inovacija: Si je majstor takvih taktika, koje su mu omogućile da ostvari značajne strateške dobitke, poput onih u Južnom kineskom moru i na Himalajima, a da ne ispali nijedan metak.
U slučaju Tajvana, Kina bi mogla jednostavno da sačeka dok ekonomska i humanitarna kriza koju je sama izazvala ne postane dovoljno ozbiljna da opravda ulazak s ciljem „stabilizacije ostrva“ i „spašavanja njegovog stanovništva“. Kao i u slučaju Trampovog „prijateljskog preuzimanja“, koje geopolitičku prinudu prikazuje kao korporativno restrukturiranje, logika je slična onoj kod reketa: prvo stvorite problem, a zatim se pojavite da ga „riješite“.
Sve to moglo bi se odvijati pod velom pravne neodređenosti. Dok bi formalna pomorska blokada prema međunarodnom pravu bila smatrana ratnim činom, režim karantina ili inspekcija mogao bi biti predstavljen kao sprovođenje zakona, a ne vojna akcija. Kineska vlada, koja insistira da je Tajvan kineska provincija, a ne suverena država, vjerovatno bi pomorske inspekcije predstavila kao unutrašnje administrativno pitanje sprovođenja propisa.
Da li bi Japan i Sjedinjene Države rizikovali rat sa velikom nuklearnom silom i drugim najvećim svjetskim vojnim potrošačem zbog poteza koji se predstavljaju kao sprovođenje carinskih propisa? Da li bi željeli da preuzmu odgovornost za Tajvan pogođen krizom? Odgovor bi lako mogao biti negativan, posebno u trenutku kada SAD rasipaju ljude i novac zbog sve brojnijih Trampovih vojnih avantura u inostranstvu.
Druge zemlje bile bi još manje sklone da priteknu u odbranu Tajvana. Kao što SAD prijetnjama carinama nastoje da spriječe treće zemlje, poput Meksika, da snabdijevaju Kubu naftom, Kina bi mogla da iskoristi svoju centralnu ulogu u globalnoj trgovini i svoju kontrolu nad snabdijevanjem rijetkim zemnim metalima kako bi odvratila protivljenje opsadi Tajvana.
Velike sile pažljivo posmatraju jedna drugu. Ono što funkcioniše za jednu postaje obrazac za druge, sada i u budućnosti. U tom smislu, ono što se događa Kubi nije jednokratna tragedija; to je proba i test. Ako svijet bude ćutke posmatrao kako Tramp guši Kubu sa njenih 11 miliona stanovnika, Si neće vidjeti mnogo razloga da istu strategiju ne primijeni protiv 23 miliona stanovnika Tajvana.
Project-syndicate.org
Prevod: N.B.
Bonus video:
