Čak i po njegovim haotičnim standardima, Donald Tramp je imao neuobičajeno burnu sedmicu u svom pogrešno vođenom ratu protiv Irana. Predsjednik je zaprijetio skorim, kaznenim bombardovanjem iranske civilne energetske infrastrukture. Iako Iran nije ustuknuo, tržišta jesu. Uslijedio je zaokret. Tramp je rekao da je saznao za tajne predloge za mirovne pregovore i odustao od napada. Pentagon je potom saopštio da će poslati dio 82. vazdušno-desantne divizije. To sugeriše da je eskalacija i dalje moguća. Usred takve neizvjesnosti, iranski režim djeluje nepokolebljivo. Sada ima stratešku prednost nad svojim protivnicima.
Istina, Islamska Republika je pretrpjela teške udarce. Poginuli su mnogi njeni lideri, kao i stotine civila. Njena protivvazdušna odbrana je razbijena; njena mornarica i raketni lanseri uglavnom su uništeni. Pa ipak, režim opstaje. Kao što smo upozorili kada je ovaj rat počeo, samo njegovo preživljavanje već se može smatrati svojevrsnom pobjedom.
Na domaćem planu, stisak režima ne popušta, već je, ako ništa drugo, dodatno ojačan udarima Amerike i Izraela. Tvrda linija Revolucionarne garde drži kontrolu. Unutrašnji protivnici, bilo etnički separatisti ili urbani demonstranti, gotovo su potpuno utihnuli. Iranske zalihe visoko obogaćenog uranijuma, oko 400 kilograma, ostale su netaknute, vjerovatno i dalje zatrpane pod ruševinama.
Najupadljivije je to što je Iran uspostavio svojevrsni stisak nad Hormuškim moreuzom, blokirajući izvoz nafte i gasa iz Persijskog zaliva koji čine petinu globalne ponude. Decenijama su američki vojni planeri pripremali scenarije za ovaj očigledan rizik. Međutim, rat je pokazao i da Iran može da uguši prolaz kroz moreuz, ali i da bi njegovo razbijanje bilo izuzetno teško. Iranski asimetrični način ratovanja, uz upotrebu raketa, jeftinih dronova i vjerovatno mina protiv brodova, drži supersilu na odstojanju.
U međuvremenu, iako su njegovi saveznici izvan zemlje slabiji nego ranije, Iran i dalje ima adute koje može da odigra u inostranstvu. Pošto su Huti u Jemenu zasad odustali od ispaljivanja projektila na tankere u Crvenom moru, dio saudijske nafte, koja se pumpa do obale i zaobilazi Hormuz, i dalje stiže na svjetska tržišta. Cijene nafte na svjetskom tržištu zasad su pod kontrolom, iako su se prethodnih dana i dalje kretale oko 100 dolara po barelu. Ali Huti bi sada mogli biti podstaknuti da za svoju uzdržanost traže visoku cijenu, poput međunarodnog priznanja njihove kontrole nad sjevernim Jemenom, kako bi se i dalje uzdržavali od napada.
U Iraku, šiitske grupe bliske Iranu okreću se protiv Kurda, ali i Amerikanaca. A Hezbolah, iranski saveznik u Libanu, mogao bi povratiti dio lokalnog legitimiteta kao organizacija “otpora”, dok je zemlja izložena izraelskim napadima. Izraelski pokušaj okupacije mogao bi dodatno rasplamsati taj sukob i ojačati položaj te grupe.
U Zalivu, američki saveznici nisu željeli rat, ali sada strahuju da bi ranjeni, prkosni Iran mogao izaći kao još veća prijetnja nego ranije. Njihovi bezbjednosni sistemi, protivvazdušna odbrana i skupi presretački projektili, nisu nepogrešivi. Njihove ekonomije djeluju kao taoci iranskih prijetnji. Jedna od opcija je da u potpunosti stanu uz Ameriku u ratu. Ujedinjeni Arapski Emirati su upozorili protiv pregovora sa Teheranom, navodeći da Iran u regionu sprovodi “ekonomski terorizam”. Saudijci navodno žele da Amerika rasporedi kopnene trupe.
Tramp je pokrenuo ovaj rat, neoprostivo, bez ikakvog strateškog opravdanja. Uprkos operativnim uspjesima i njegovoj besmislenoj tvrdnji da je već promijenio režim u Teheranu, još nije ostvario nikakve suštinske dobitke iz borbi. Kako politički troškovi rastu, Tramp će se naći pod sve većim pritiskom. Njegov izbor je da eskalira ili da pregovara
Ni Izrael zapravo nije bezbjedniji nego ranije. Benjamin Netanjahu je oduševljen neprekidnim napadima na Iran. Ipak, iranske rakete su probile izraelski vazdušni prostor, usmrtivši civile. Nuklearna prijetnja iz Irana nije uklonjena. Bez promjene režima, prijetnja balističkim projektilima će se vratiti, što bi Izrael primoralo da napada Iran svakih nekoliko mjeseci.
Za jevrejsku državu je najviše zabrinjavajuće to što bi njene dugogodišnje veze s Amerikom mogle biti pod pritiskom. Rat je već nepopularan među većinom Amerikanaca. Ako broj žrtava poraste, cijene goriva naglo skoče, a tržišta potonu, koga će kriviti? Već sada dio republikanske desnice upire prst u Izrael. Birači, naročito mlađi, postaju sve neprijateljskiji prema njemu; proizraelski lobisti u Americi suočavaju se sa sve većim poteškoćama.
Ukratko, uprkos sili i sofisticiranosti vojnog udara Amerike i Izraela, Iran smatra da ima prednost nad Trampom. Pokazao je da je sposobniji od Amerike i da nanese bol i da ga podnese. Tramp je pokrenuo ovaj rat, neoprostivo, bez ikakvog strateškog opravdanja. Uprkos operativnim uspjesima i njegovoj besmislenoj tvrdnji da je već promijenio režim u Teheranu, još nije ostvario nikakve suštinske dobitke iz borbi. Kako politički troškovi rastu, Tramp će se naći pod sve većim pritiskom. Njegov izbor je da eskalira ili da pregovara.
Mogao bi doći u iskušenje da dramatično eskalira uz nanošenje štete iranskoj civilnoj infrastrukturi i naftnoj industriji, u nadi da će ga primorati da ponovo otvori moreuz. Marinci bi mogli zauzeti ostrvo Harg i njegovu naftnu infrastrukturu, preuzeti manje djelove obale ili okupirati ostrva unutar moreuza. To bi moglo donijeti ograničenu vojnu korist. Međutim, nijedan od tih poteza ne djeluje kao potencijalni odlučujući udarac. Iran bi i dalje mogao ispaljivati rakete i dronove iz unutrašnjosti zemlje, ili pokušati da minira moreuz. Okupacione snage brzo bi se pretvorile u lake mete. Tramp, koji je želio da izbriše sjećanje na vojni fijasko Džimija Kartera u Iranu 1980. godine, rizikovao bi da ga ponovi. Preusmjeravanje velikih resursa u region oslabilo bi američke vojne snage na drugim mjestima, posebno u Aziji.
Zato je manje loša opcija da se krene u ozbiljne pregovore. Pakistanska vlada stoji na raspolaganju kao posrednik. Tramp tvrdi da je Iranu ponudio plan od 15 tačaka, iako zvaničnici u Teheranu negiraju da su pregovori u toku. Ali Amerika je i ranije ulazila u pregovore ne postupajući u dobroj vjeri, koristeći ih kao varku uoči napada. Zbog toga će Iran biti skeptičan.
Zato Tramp mora da pristane na potpuni prekid vatre i da primora Izrael da ga poštuje. Pregovori o ponovnom otvaranju moreuza i odvraćanju Irana od njegovog nuklearnog programa biće izuzetno teški. A svaki eventualni sporazum biće lošiji od onoga koji je mogao biti postignut prije početka rata, jer je Tramp, nesvjesno, ojačao poziciju tvrdolinijaša i jasno pokazao koliki uticaj oni imaju nad moreuzom. Ishod je da je, bar zasada, prednost na strani Irana.
Prevod: A. Š.
Bonus video:
