Svijet stoji na ivici nove trke u nuklearnom naoružanju. Ako se ona ipak izbjegne, jedan od glavnih razloga biće sljedeći: u ovom trenutku, prva država koja bi krenula tim putem rizikuje da plati stravičnu cijenu. Odmetničke zemlje koje budu uhvaćene kako jure ka bombi suočiće se s razornim sankcijama i vojnim udarima. A svaka makar donekle ugledna država koja prekrši Sporazum o neširenju nuklearnog oružja - pravnu zabranu stvaranja novih nuklearnih sila, koju je potpisala 191 zemlja - rizikuje međunarodnu izolaciju, uz nesagledive ekonomske i diplomatske posljedice.
Manje utješno zvuči to što bi – ako zaista počne - trka u nuklearnom naoružanju nastavila da se širi poput domina koja padaju jedna za drugim. To nije usplahirena procjena ovog kolumniste. To je stav prvog čovjeka svjetskog nuklearnog nadzora, Rafaela Marijana Grosija, koji je to smireno iznio 13. aprila u intervjuu za „Insajd Džiopolitiks", video-emisiju u produkciji britanskog "Ekonomista".
Kao generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), Grosi ima zadatak da ubjeđuje države da ne krše ograničenja vezana za nuklearno oružje i da digne uzbunu ako to pokušaju. Na pitanje da li ga brine moguća trka u nuklearnom naoružanju, ovaj iskusni argentinski diplomata odgovara: „Zaista me brine.“ Može li potvrditi izvještaje da mnoge zemlje, daleko od očiju javnosti, raspravljaju o nabavci nuklearnog oružja - bilo da je riječ o iranskim susjedima u Persijskom zalivu, bilo o američkim saveznicima poput Njemačke, Japana, Poljske ili Južne Koreje, koji više nijesu sigurni da ih štiti američki nuklearni kišobran? „Ti razgovori se vode“, odgovara on.
Grosi priznaje da postojeći režim neširenja nuklearnog oružja tokom godina nije uspio da spriječi nekoliko država da uđu u klub nuklearnih sila. Ipak, naziva ga „jednom od posljednjih tačaka stabilnosti koje još imamo“ u opasnom svijetu. Ako više zemalja krene u stvaranje nuklearnih arsenala, domino-efekat će „neminovno“ navesti „dobar broj država“ da učine isto, upozorava on.
Grosi žali zbog strategije nuklearnog blefiranja koja je Iran dovela do njegove sadašnje sumorne sudbine. Podsjeća kako se iranski režim hvalio da posjeduje sve elemente potrebne za izradu nuklearne bombe, uključujući uranijum obogaćen gotovo do nivoa pogodnog za oružje, a istovremeno od svijeta tražio da povjeruje kako nikada nije ni namjeravao da pravi bombe ili bojeve glave.
On ne potvrđuje američke i izraelske tvrdnje da je Iran bio na pragu nuklearnog iskoraka. Umjesto toga, opisuje kako je bezuspješno apelovao na iranske vlasti da inspektorima IAEA omoguće puni pristup koji je zahtijevao veliki i ambiciozni nuklearni program te zemlje, jer u atomskom svijetu „obećanja nijesu dovoljna“. Nažalost, iranski lideri radije su se držali politike dvosmislenosti i, kako kaže Grosi, Americi i Izraelu je na kraju ponestalo strpljenja. U sali za sastanke na 28. spratu jednog nebodera Ujedinjenih nacija u Beču, Grosi iznosi bilans kobnog iranskog kockanja. Prisjeća se obilazaka podzemnih iranskih nuklearnih postrojenja koja su u međuvremenu pretvorena u ruševine, kao i razgovora s iranskim zvaničnicima i naučnicima koji su kasnije ubijeni u vazdušnim udarima i atentatima.
Po mišljenju šefa IAEA, iz smrti bliskoistočnih vladara koji su težili nuklearnom oružju u Iranu, Iraku i Libiji može se izvući jasna pouka: režimi s nuklearnim ambicijama trebalo bi da se vrate za pregovarački sto. Suviše je diplomatičan da bi pomenuo izraelski nepriznati nuklearni arsenal i zebnju koju on izaziva kod pojedinih susjeda.
Drugi, međutim, izvlače sasvim suprotan zaključak. Jedan evropski diplomata, koji često razgovara s vladama širom kontinenta o nuklearnoj strategiji, opisuje cinično raspoloženje koje je zahvatilo evropske prijestonice nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, a dodatno se pojačalo poslije povratka Donalda Trampa na vlast prošle godine.
Iza zatvorenih vrata, evropski zvaničnici saglasni su u jednom: „Ukrajina ne bi bila napadnuta da je imala nuklearno oružje.“ Da, Grosi je „apsolutno u pravu“ kada kaže da je svijet kao cjelina bezbjedniji bez daljeg širenja nuklearnog oružja. „Ali pogledajte interese pojedinačnih država“, upozorava diplomata.
Vladari Irana, Iraka i Libije pregovarali su sa Zapadom o svojim nuklearnim programima. Svi su mrtvi. „Onaj koji je živ jeste Kim Džong Un“, sjevernokorejski despot koji je prkosio svijetu da bi izgradio interkontinentalne balističke rakete s nuklearnim bojevim glavama. Diplomata nabraja desetak zemalja za koje se vjeruje da ozbiljno razmatraju nuklearne opcije - od sjeverne Evrope do Indonezije, Turske i Ujedinjenih Arapskih Emirata. „Nikada ne želim da vidim nuklearno naoružanu Njemačku“, kaže taj evropski diplomata, čija je zemlja teško stradala u Drugom svjetskom ratu. Ali ipak predviđa da će Njemačka jednog dana poželjeti nuklearnu bombu - „i dobiće je, jer ne može da se osloni na SAD, a ne mogu da vjerujem da uopšte izgovaram tu rečenicu“.
Potraga za bezbjednošću u usamljenom svijetu
Nazad u Beču, Grosi je suviše iskusan da bi bio šokiran režimima koji vjeruju da bi se osjećali sigurnije kada bi imali nuklearno oružje. Umjesto toga, poziva na nijansiranu analizu motiva i interesa različitih država. Argument da nuklearno oružje pruža zaštitu „važi za Sjevernu Koreju“, priznaje on. Ali režim Kima Džong Una uglavnom odolijeva pritisku Amerike, Kine i Južne Koreje, u jednom uglu sjeveroistočne Azije. Nasuprot tome, kaže on, geografija i politika Bliskog istoka stvaraju mnogo složeniju dinamiku, zbog koje je za neku zemlju u tom regionu daleko opasnije da „spali mostove“ i krene ka atomskoj bombi.
Pa ipak, čak ni na Bliskom istoku sila nije svemoguće rješenje. Grosi je uvjeren da se iranski nuklearni program ne može potpuno izbrisati bombardovanjem, makar i zato što „ne možete odučiti ono što ste već naučili“. Jedinim izlazom smatra dogovor postignut pregovorima.
Drugi diplomati i stručnjaci nude mračniju prognozu. Kako se rat u Zalivu odugovlači, oni vide sve više razloga da Iran pokuša da dođe do nuklearnog uređaja, iako bi njegov program možda morao postati manji i još tajnovitiji, kako bi se odupro prodoru izraelskih i američkih obavještajnih službi, a oružje koje bi tako nastalo moglo bi biti prilično primitivno. „Mogli bismo se jednog jutra probuditi uz bljesak u pustinji“, kaže jedan stručnjak. Ipak, čak i jednostavna nuklearna eksplozija šalje poruku koju susjedi teško mogu ignorisati. Domine proliferacije već se ljuljaju. Dovoljan je još jedan blagi udarac da se sruše.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
