Nova domovina za „arijevsku rasu“ – to je trebalo da bude Nueva Germania kada su njemački doseljenici 1886. godine osnovali to mjesto u Paragvaju. Projekat je propao nakon samo nekoliko godina. Ipak, mjesto postoji i danas.
Njemačka kultura i njemačke vrline su u opasnosti – a za to su krivi Jevreji, tvrdio je krajem 19. vijeka berlinski učitelj Bernhard Ferster. Vatreni antisemita u Njemačkom carstvu se zbog rasističke propagande više puta našao pred sudom, protiv njega je pokrenut disciplinski postupak u školi, a na kraju je za njim čak raspisana potjernica. U svojoj domovini više nije vidio budućnost; sanjao je o novoj Germaniji „bez Jevreja“ koja bi pod njegovim vođstvom „podmlađena i puna snage“ procvjetala.
Utopija u Južnoj Americi
Mjesto za to već je pronašao: njemačku kulturu će „presaditi na novo i obećavajuće tlo“, najavio je – u Paragvaj, na ušće rijeka Aguarajmi i Aguaraj-guasu. Dvije godine, od 1883. do 1885, Ferster je jahao kroz zemlju u potrazi za mjestom gdje bi mogao da ostvari svoju utopiju. „Na to ga je, naravno, podstakla njegova politička, odnosno ideološka motivacija“, kaže za Dojče vele (DW) arheološkinja Nataša Meler i dodaje: „Ali iz današnje perspektive reklo bi se i da je bio klasični društveni gubitnik koji je pokušavao negdje drugdje da započne novi život.“
U taj novi život poveo je svoju suprugu Elizabetu, sestru filozofa Fridriha Ničea: „Uzgajaćemo arijevsku gospodarsku rasu u šumama Južne Amerike. Samo najjači, najčistokrvniji će nam se pridružiti. Stara Njemačka je iskvarena, ali nova Germanija trajaće vječno“, podržavala je svog supruga.
Reklama za „rajsko utočište“
Paragvajska vlada stavila je Fersteru na raspolaganje 20.000 hektara zemlje, oko 150 kilometara sjeverno od glavnog grada Asunsiona, za prvu privatnu koloniju u zemlji. Nova Germanija se na španskom zvala „Nueva Hermanija“ (Nueva Germania). Tu su smjeli da se nasele isključivo Njemci – i bili su više nego dobrodošli. Zemlja je, naime, nakon rata Trojne alijanse sa Brazilom, Urugvajem i Argentinom (1864–1870) izgubila ne samo 50 odsto teritorije, već, što je još gore, oko 70 odsto stanovništva. Doseljenici spremni da ulažu bili su više nego poželjni.
U ugovoru sa paragvajskom vladom, Ferster se obavezao da će u roku od dvije godine naseliti najmanje 140 porodica. Pred odlazak u Paragvaj 1886. godine Elizabeta i Bernhard Ferster su intenzivno promovisali svoje kolonijalne planove u novinama i na predavanjima, kako bi privukli doseljenike – prije svega zanatlije i poljoprivrednike – i obezbijedili novčanu podršku.
Slabo interesovanje za novu Germaniju
Međutim, najavljivano „rajsko utočište“ nije naišlo na veliko interesovanje. Ferster je uspio da pridobije svega 14 porodica za iseljavanje. Nije poznato da li su doseljenici dijelili njegov rasistički pogled na svijet, iako ih je već tokom putovanja brodom iz Njemačke indoktrinisao predavanjima o „pročišćenju i ponovnom rođenju ljudske rase“ i „spasenju kulture čovječanstva“.
Zna se koja su zemljišta dobili i gdje su živjeli, kaže Nataša Meler, ali se malo zna o motivima iseljenika. „Uglavnom su to bili ljudi koji su imali malo ili nimalo novca. Vjerovatno su bili nezadovoljni u Njemačkom carstvu, marginalizovani industrijalizacijom.“ Možda je i poneki mlađi sin ostao bez nasljedstva. „I onda se povjerovalo obećanjima Bernharda Ferstera, skupila se posljednja ušteđevina da se plati brodska karta i kupi zemljište – i krenulo se s porodicom u Paragvaj.“
Raj u nevolji
Na licu mjesta kolonisti, uglavnom zanatlijske porodice iz Saksonije, brzo se razočaravaju. Shvataju da Fersterova obećanja o izuzetno plodnom tlu i zdravoj klimi nemaju mnogo veze sa stvarnošću. „Tokom kišne sezone je nepodnošljivo vruće i sparno, a zbog rijeka i močvarno i vlažno“, kaže Nataša Meler iz ličnog iskustva, pošto je i sama na terenu, prateći tragove rane kolonije, realizovala dvije istraživačke kampanje. „U sušnoj sezoni zemljište postaje vrlo pjeskovito i suvo. Poljoprivreda je bila izuzetno teška, svaka kultura morala se mukotrpno uzgajati.“
Prinosi su bili jadni, a paraziti i tropske bolesti dodatno su otežavali život. Dok su imućniji odlazili, većina je morala da ostane i bori se za opstanak. „Draga domovino moja, kako čeznem za tobom… da sam ostao u Njemačkoj, koliko bih patnje izbjegao… Snaga, zdravlje nestaju, duh i tijelo slabe, a mi kolonisti vjerovatno ćemo rano naći svoj grob“, piše jedan očajni iseljenik.
Luksuz u Fersterovom dvoru
U međuvremenu, Bernhard Ferster i Elizabeta rado su se predstavljali kao vladajući par koji se malo brine o kolonistima, žalio se jedan razočarani naseljenik. Par je živio u luksuznom „Fersterovom dvoru“ u srcu Nueva Germanije, dok su druga imanja bila udaljena i do pet kilometara. „Možda je Ferster računao da će ljudi u izolaciji biti manje skloni da se okupljaju i kritički razmišljaju o tome šta se zapravo dešava – ili da pokrenu pobunu“, kaže Meler.
Propala utopija
Kolonija nije dugo ostala „rasno čista“, kako je bilo planirano: bez pomoći domorodačkog naroda Guarani, koji je živio u tom području, prva generacija doseljenika ne bi preživjela, uvjerena je arheološkinja. Ipak, utopijsko naselje bilo je osuđeno na propast: „Nikada nije uspjelo da se uspostavi stabilna finansijska osnova. Sva Fersterova pisma i molbe za pomoć iz Njemačke ostala su bez odgovora. To nije bila kolonija pod okriljem cara, već privatni poduhvat. A Ferster očigledno nije bio ni naročito sposoban ekonomista.“
Ni Elizabetin brat Fridrih Niče nije želio da pomogne finansijski, odbacujući antisemitizam svog zeta. Njegova sestra pokušala je da ga privuče obećanjem da će dio kolonije nazvati „Fridrihshajn“, po njemu. Međutim, Niče je samo ironično predložio ime „Lamaland“ – „lama“ je bio njegov nadimak za sestru.
Dvije godine nakon osnivanja kolonije, u Nueva Germaniju se naselilo svega 40 porodica, umjesto obećanih 140. Bernhard Ferster bio je prezadužen i očajan. Umro je 3. juna 1889. – vjerovatno je izvršio samoubistvo, iako nikada nije dokazano. Elizabeta je u njemačkim novinama tvrdila da je umro od posljedica napora uloženih u koloniju. Još nekoliko godina pokušavala je da je održi, a zatim se vratila u Njemačku.
Nasljednici i nova kolonija
Nueva Germania ipak i dalje postoji; kuće se nižu duž širokog puta, sve do rijeke koja sporo protiče pored sela. Oko 2.000 ljudi živi tamo, a mnogi i dalje govore njemački. Kada ih pitate o istoriji mjesta, kaže Meler, često su iznenađeni. Ne dopada im se što mediji naglašavaju mračnu prošlost. „Ponekad sam imala utisak da misle: ‘Mi ovdje imamo sasvim druge probleme. Moram da brinem da mi traktor i farma kokošaka rade i da mi sljedeće kišne sezone put ne bude odnesen. I da, možda je moj djed ili pradjed bio sklon takvim idejama. Ali za nas je to danas zaista daleka prošlost’."
U okviru istraživačkog projekta o Nueva Germaniji, Meler je otkrila zanimljivu paralelu sa današnjim vremenom. „Tokom pandemije korone, Paragvaj je bio odredište mnogih njemačkih protivnika vakcinacije.
Pronašli smo čak i jedan Fersterov tekst u kojem kritikuje obaveznu vakcinaciju protiv velikih boginja u Njemačkom carstvu i poziva: 'Dođite sa mnom u Paragvaj – tamo nema obavezne vakcinacije, možete raditi šta hoćete'."
Izgleda da je Paragvaj ostao zemlja čežnje za Njemce nezadovoljne Njemačkom. Na letu za Asunsion arheološkinja je sjedjela sa protivnicima vakcinacije, a na aerodromu su je dočekali plakati koji reklamiraju „El Paraiso Verde“ („Zeleni raj“ – njemačka kolonija za protivnike vakcinacije i tzv. „Kverdenkere“ – u slobodnom prevodu: oni koji razmišljaju van zadatih okvira, prim. red.) „Za mene je bilo zapanjujuće koliko se, nakon 140 godina, istorija ponavlja na tako dramatičan način.“
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
