Trampov sporazum sa Iranom i nuklearni dogovor iz 2015: U čemu je razlika?

Sporazum između Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Irana o okončanju sukoba i ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza neizbježno se poredi sa Zajedničkim sveobuhvatnim akcionim planom (JCPOA) iz 2015, koji je sa Teheranom postigla administracija tadašnjeg predsjednika SAD Baraka Obame.

Taj sporazum oštro je kritikovao njegov nasljednik Donald Tramp, koji je tokom 2018. odlučio da se SAD povuče iz sporazuma. Tramp je više puta tvrdio da će njegov sporazum biti bolji, iako tekst koji je potpisao u Versaju nije konačan i ostavlja mnoga pitanja o kojima će se pregovarati narednih 60 ili više dana.

"Da je bilo lako, riješili bismo to još prije, znate, dva rata", rekao je za Radio Slobodna Evropa (RSE) Najsan Rafati, viši analitičar za Iran u Međunarodnoj kriznoj grupi, aludirajući i na prošlogodišnji dvanaestodnevni rat u junu i na ovogodišnje sukobe koji su ponovo izbili nakon američko-izraelskih vazdušnih napada 28. februara.

"Temelji iranskog nuklearnog programa od prošlog juna značajno su se promijenili u odnosu na vrijeme kada je važio JCPOA", dodao je on.

Šta je sadržao sporazum iz 2015?

Jedna stvar koja se nije promijenila jeste da je Iran i tada negirao da želi da razvije nuklearno oružje, ali je obogaćivao uranijum do nivoa iznad onoga potrebnog za civilne svrhe.

To je bio ključni problem tada, kao i danas.

Ključni elementi JCPOA bili su da Iran iz zemlje izmjesti 98 odsto svojih zaliha obogaćenog uranijuma, prihvati ograničenja budućeg obogaćivanja na nivo znatno ispod onog potrebnog za nuklearno oružje, stavi dio centrifuga van upotrebe i omogući da sve to nadgledaju inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).

Sve to bilo je praćeno nizom tehničkih detalja, poput tačnih nivoa obogaćivanja, količina materijala, lokacija skladištenja i konkretnih modela centrifuga. Pored toga, Iran se obavezao da neće razvijati nuklearno oružje.

Zauzvrat, međunarodne sankcije povezane sa nuklearnim programom (ali ne i sa drugim pitanjima, poput podrške oružanim grupama na Bliskom istoku, raketnog programa ili kršenja ljudskih prava) bile bi ukinute nakon što se potvrdi da Iran ispunjava obaveze.

Iran je takođe dobio pristup zamrznutim sredstvima u inostranstvu, čija je vrijednost bila sporna i procjenjivana između 50 i 100 milijardi dolara, kao i isplatu američke vlade od ukupno 1,3 milijarde dolara.

Sporazum je imao mehanizam za rješavanje sporova i tzv. "sunset" klauzulu ili klauzulu o isteku koja je važila do 2030. godine. Odobrio ga je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (UN).

Sporazumu su se opirali sa obje strane američkog Kongresa, jer su kritičari smatrali da ograničava iranski nuklearni program umjesto da ga potpuno ukine. Drugi su ukazivali da ne rješava šira pitanja zbog kojih je Iran bio međunarodno izolovan.

Sankcije Iranu su ukinute nakon što je IAEA verifikovala sporazum u januaru 2016, a Vašington je 2017. dva puta potvrdio da se Iran pridržava sporazuma.

Put ka ratu

U maju 2018. Tramp je povukao SAD iz sporazuma, nazvavši ga "lošim i jednostranim".

Između 2020. i 2021. Iran je počeo da povećava broj centrifuga i nivo obogaćivanja uranijuma, prema izvještajima IAEA, zbog čega su Velika Britanija, Francuska i Njemačka (E3) ocijenile da Teheran više ne poštuje sporazum.

U junu prošle godine Izrael i SAD izveli su vazdušne napade na iranska nuklearna postrojenja, upozoravajući da je Iran blizu razvoja nuklearnog oružja. Pentagon je kasnije procijenio da je operacija "Midnight Hammer" unazadila program za do dvije godine, iako postoje različite procjene o obimu štete.

"Nanijeta je velika šteta i postrojenjima i dijelu visokih kadrova uključenih u nuklearni program. Međutim, nije bilo inspekcija na terenu na ključnim lokacijama. IAEA je imala pristup nekim objektima, ali ne i glavnim postrojenjima za obogaćivanje koja su bila meta napada", rekao je Rafati.

Iran je nakon toga ograničio nadzor IAEA. U septembru prošle godine aktivirana je i tzv. "snapback" klauzula JCPOA.

To znači da su sankcije UN ponovo uvedene zbog nepoštovanja sporazuma. E3 su pokrenule taj proces nakon što je Iran odbio da omogući pun pristup inspektorima IAEA i transparentnost u vezi sa zalihama obogaćenog materijala.

Nakon sukoba u junu 2025, Vašington i Teheran ponovo su pokrenuli nuklearne pregovore, koji su prekinuti kada su 28. februara počeli američko-izraelski napadi.

Šta dalje?

Memorandum o razumijevanju koji su 17. juna potpisali Tramp i iranski predsjednik Masud Pezeškijan predviđa trenutno ukidanje američkih naftnih sankcija Iranu, dok se kraj šireg režima sankcija i oslobađanje zamrznute imovine uslovljava time da Iran ispuni obaveze, poput razblaživanja visoko obogaćenog uranijuma pod nadzorom IAEA.

"Ne oslanjamo se na povjerenje", rekao je jedan visoki američki zvaničnik tokom razgovora sa novinarima 17. juna.

Pitanje obogaćivanja uranijuma ostaje otvoreno za dalje pregovore, dok Iran "ponavlja da neće nabavljati niti razvijati nuklearno oružje".

Kao i JCPOA, i ovaj memorandum je naišao na kritike, uključujući nezadovoljstvo pojedinih republikanskih zakonodavaca koji smatraju da je Vašington dao previše za premalo.

Maks Majzliš, viši analitičar u Fondaciji za odbranu demokratija, izrazio je zabrinutost zbog ukidanja naftnih sankcija.

"Ako je ovo zaista sporazum zasnovan na učinku, svako ublažavanje sankcija treba vezati za konkretno ponašanje režima, a ne samo za učestvovanje u pregovorima, potpisivanje memoranduma i otvaranje moreuza", rekao je za RSE.

"Kongres neće lako odustati bez značajnih reformi u Iranu. Vidjećemo šta će SAD na kraju zahtijevati", dodao je.

Majzliš je takođe kritikovao to što sporazum ne pominje druge "problematične aktivnosti" Irana, kao što su raketni program i podrška grupama poput Hezbolaha.

Na isti način je kritikovan i prošli sporazum - JCPOA.

Danas je situacija drugačija nego 2015, nakon dva rata koji su teško pogodili iransku ekonomiju i nuklearnu infrastrukturu. Ti sukobi su značajno oslabili povjerenje i zakomplikovali razgovore.

JCPOA nije bio samo bilateralni proces između SAD i Irana. Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska i Njemačka učestvovale su u pregovorima koji su trajali gotovo dvije godine.

Memorandum o razumijevanju (MOU) navodi da će pregovarači težiti postizanju sporazuma u roku od 60 dana, ali i da taj rok može biti produžen.

Rafati je rekao da će pregovori morati da budu tehnički zahtjevniji i složeniji nego što su bili do sada tokom 2025. i 2026.

"Čak i kada su se vodili u Omanu ili Rimu, bili su to glomazni posredni pregovori vođeni u kratkim vremenskim intervalima, praktično između doručka i večere", objasnio je.

"Da li će ih pratiti stručne delegacije koje će se zaista baviti detaljima nuklearne neproliferacije i ublažavanjem sankcija? Te tehničke delegacije bile su prisutne na nekim, ali ne na svim prethodnim pregovorima… ako postoji ambicija da se to okonča u roku od 60 dana, biće potrebni prilično redovni, ovlašćeni i tehnički kompetentni timovi stručnjaka sa obje strane“, dodao je.