Dogovor sa Iranom ruši mit o Netanjahuovoj moći u Vašingtonu

Najveća žrtva američko-iranskog sporazuma možda neće biti izraelska strategija prema Iranu.

Mogao bi to biti politički brend koji je Benjamin Netanjahu decenijama gradio, predstavljajući se kao izraelski lider koji jedini može da natjera Vašington da u odnosu prema Teheranu postupa po njegovoj volji, piše Rojters, pozivajući se na ocjene analitičara, bivših američkih zvaničnika i diplomata.

Netanjahu je svoj politički identitet izgradio na smjeloj tvrdnji: da samo on može održati SAD i Izrael u strateškom saglasju po pitanju Irana. Njegujući podršku republikanaca, predstavljao se, navodi se u analizi Rojtersa, kao jedini izraelski lider sposoban da utiče na uzastopne američke predsjednike i insistirao da samo stalni vojni pritisak može obuzdati Teheran.

Na vrhuncu moći, diplomate su ga opisivale kao “američkog šaptača” - izraelskog lidera koji je mogao da podigne slušalicu i obezbijedi da se strateška računica Vašingtona uskladi sa izraelskom. Nijedan drugi izraelski premijer, napominju oni, nije se tako često obraćao Kongresu niti je izgradio tako trajan politički kapital širom američkog političkog sistema.

Međutim, analitičari kažu da privremeni sporazum Vašingtona i Teherana o okončanju rata koji su SAD i Izrael pokrenuli u februaru pokazuje koliko se taj narativ preokrenuo. Umjesto da oblikuje američku politiku prema Iranu, Netanjahu je sada primoran da je prihvati, dok američki predsjednik Donald Tramp teži nagodbi koja izraelske prigovore sve više tretira kao prepreke.

Na domaćem planu, svođenje računa je jednako oštro, kazao je bivši američki zvaničnik Denis Ros. Netanjahu je sve više pritisnut između američkog predsjednika odlučnog da okonča sukob i domaće baze koja se protivi ustupcima, naročito u Libanu, rekao je Ros. Povlačenje nosi rizik političkog otpora, dok eskalacija nosi rizik sukoba sa Vašingtonom.

Rat za koji se Netanjahu nadao da će učvrstiti njegovo nasljeđe kao lidera koji se suprotstavio Iranu mogao bi, međutim, ostati upamćen kao sukob koji je urušio jedan od ključnih izvora njegove moći. Izolovan u inostranstvu, ograničen najbližim saveznikom i ranjiv uoči jesenjih izbora, sada se suočava s tim da je politički kapital na kojem je izgradio karijeru postao njegov najveći teret, navodi Rojters.

Na početku rata sa Iranom, Netanjahu je obećavao konačnu pobjedu. Nije, međutim, ostvario ni pad iranskog vladajućeg sistema, ni poraz libanskog Hezbolaha, niti bezbjedan povratak stanovnika sjevernog Izraela.

“Američko-iranski sporazum je odlučujući udarac za Netanjahua”, rekao je Aviv Bušinski, bivši Netanjahuov savjetnik. “Ne samo da je izgubio rat sa Iranom, već je izgubio i Trampa kao prijatelja. Sada je izolovan ne samo na međunarodnom planu, već je i u ozbiljnom sporu s Trampom”, rekao je.

Na konferenciji za novinare ovog mjeseca, izraelski premijer je svoj odnos s Trampom opisao kao odnos partnera koji se “često slažu, a ponekad ne slažu”. Rekao je da je vođena sistematska kampanja kako bi se umanjila “ogromna postignuća” Izraela protiv Irana i njegovih saveznika.

Zvaničnik Bijele kuće je rekao da Tramp i Netanjahu imaju snažan odnos i da su izraelske vojne snage bile “izuzetni partneri” u ratu koji je “desetkovao vojne sposobnosti iranskog režima”.

Javni prekori

Neslaganje između američkog i izraelskog lidera, kažu analitičari, prevazilazi lične odnose i odražava sve veće razilaženje u ciljevima: Tramp nastoji da se izvuče iz još jednog rata na Bliskom istoku, dok Netanjahu smatra da je nastavak pritiska na Iran i njegovog saveznika Hezbolah ključan za bezbjednost Izraela.

Vašington je direktno pregovarao s Teheranom, uklopio libanski sukob između Izraela i Hezbolaha, koji ima podršku Irana, u širi okvir i uspostavio mehanizme za rješavanje sporova oko primirja. To su potezi koji su, prema riječima tri Rojtersova regionalna diplomatska izvora, sve više potiskivali Izrael iz ključnih odluka.

Zemlja koja je nekada Netanjahua smatrala nezamjenjivim sagovornikom sada ga, prema riječima regionalnih izvora, tretira kao prepreku sporazumu koji je odlučna da zaštiti.

Netanjahu je sve više pritisnut između američkog predsjednika odlučnog da okonča sukob i domaće baze koja se protivi ustupcima, naročito u Libanu. Povlačenje nosi rizik političkog otpora, dok eskalacija nosi rizik sukoba sa Vašingtonom

Tramp je javno kritikovao izraelsko vojno djelovanje u Libanu, dok je potpredsjednik Džej Di Vens naglasio uslovnu prirodu tog odnosa, upozorivši izraelske kritičare sporazuma da ne “napadaju jedinog moćnog saveznika koji im je preostao u svijetu”.

Dvojica izraelskih zvaničnika upoznatih s Netanjahuovim stavovima rekla su Rojtersu da on nije zabrinut da bi se javne izjave Trampa i Vensa mogle pretočiti u značajnije promjene američke politike prema Izraelu, poput odlaganja isporuka oružja, čak i ako Izrael nastavi vojne operacije u Libanu.

Tramp je, kako se navodi u analizi, pokazao da je spreman da zaobiđe izraelske prioritete u ostvarivanju američkih interesa. On je u televizijskom intervjuu ovog mjeseca rekao da, ako kaže Netanjahuu “da nešto uradi, on to uradi”.

Gubitak republikanske zaštite

Iran će nastojati da produbi jaz koji se pojavljuje između SAD i Izraela tako što će svaku izraelsku vojnu akciju u Libanu predstavljati kao pokušaj da se sabotira Trampova diplomatija, čime bi Bijelu kuću primorao da bira između podrške savezniku i očuvanja sporazuma, rekao je Ali Vaez iz Međunarodne krizne grupe.

Ono što Netanjahuovu poziciju čini toliko nesigurnom, navode američki analitičari, jeste gubitak njegove zaštitne mreže.

On je godinama gradio podršku republikanaca, koristeći je kao protivtežu za ublažavanje tenzija s demokratskim administracijama, i otvoreno je s govornice u Kongresu osuđivao nuklearni sporazum s Iranom koji je 2015. postigao bivši predsjednik Barak Obama. Međutim, prema mišljenju analitičara, republikanci se zbog Netanjahua neće okrenuti protiv Trampa.

U tom kontekstu, piše Rojters, posljedice američko-iranskog sporazuma zadiru i u ključne Netanjahuove strateške opklade. On je svoju političku budućnost vezao za dva cilja: slabljenje, ako ne i rušenje, iranskog teokratskog rukovodstva i obezbjeđivanje normalizovanih odnosa sa Saudijskom Arabijom kroz širenje Abrahamovih sporazuma.

Nijedan od ta dva cilja nije ostvaren. Iransko rukovodstvo je iz sukoba izašlo učvršćeno na vlasti, dok je rukovanje sa Saudijcima i dalje van domašaja.

U analizi se ističe da je širom regiona već vidljivo prestrojavanje, jer zemlje koje je Netanjahu nekada nastojao da približi Izraelu, prije svega Saudijsku Arabiju kao najveći diplomatski dobitak, sada nastupaju opreznije, usporavaju normalizaciju odnosa s Izraelom i istovremeno obnavljaju kanale komunikacije s Teheranom.

Prema izvorima iz Zaliva, logika na kojoj su počivali Abrahamovi sporazumi narušena je ratom u Gazi, neriješenim pitanjem aneksije Zapadne obale i sve izraženijom percepcijom da bi Netanjahuov Izrael u novom regionalnom poretku mogao biti veći teret nego prednost.

Jedan iranski zvaničnik je rekao da je Netanjahuovo nastojanje da proširi Abrahamove sporazume oslabljeno, jer nekoliko zemalja sada traži svoje mjesto u novom okviru koji se oblikuje oko Irana.

“Ovo nije samo pobjeda Irana. Ovo je neuspjeh Netanjahua”, rekao je taj zvaničnik. Islamska Republika nije samo opstala, već je iz svega izašla kao uticajniji regionalni akter.