Od „Atoma za mir” do trke za bombom

Kada je američki predsjednik Dvajt Ajzenhauer 1953. godine pred Ujedinjenim nacijama ponudio državama nuklearnu tehnologiju i znanje u zamjenu za obećanje o njihovoj isključivo mirnodopskoj upotrebi, ta politika je dobila upečatljiv naziv “Atomi za mir”. Sedam decenija kasnije, kako u analizi za “Njujork tajms” piše Mark Lendler, mogla bi se opisati mnogo manje idealističnim izrazom - zadržavanje nuklearne opcije.

Sporazum o civilnoj nuklearnoj saradnji sa Saudijskom Arabijom, koji je administracija predsjednika Donalda Trampa objavila ove sedmice, odraz je sve nestabilnijeg svijeta u kojem američki saveznici nastoje da razviju nuklearne kapacitete kako bi se zaštitili od prijetnji agresivnih susjeda, ozbiljnih poremećaja u snabdijevanju energijom i slabljenja američkih bezbjednosnih garancija. Prema ocjeni autora, sporazum istovremeno pokazuje da je Bijela kuća, u nastojanju da američkim kompanijama obezbijedi unosne poslove, spremna da ublaži standarde za sprečavanje širenja nuklearnog oružja kada je riječ o povlašćenom partneru u nestabilnom regionu.

Sporazum sa Saudijskom Arabijom mogao bi joj vremenom omogućiti obogaćivanje goriva za nuklearne reaktore i ograničavanje lokacija dostupnih međunarodnim inspektorima. Lendler kaže da će takvi ustupci, nezabilježeni u novijim američkim sporazumima o civilnoj nuklearnoj saradnji, podstaći strahovanja da bi Rijad mogao da se okrene programu nuklearnog naoružanja.

Prestolonasljednik Mohamed bin Salman, faktički saudijski lider, nije krio tu mogućnost. Upozorio je da će, ako Iran dođe do nuklearne bombe, Saudijska Arabija učiniti isto.

Tramp je juče pokušao da ublaži zabrinutost, tvrdeći da je sporazum ograničen na civilnu upotrebu nuklearne tehnologije. Kako je prenio Rojters, on je kazao da je sporazum uslovljen pristupanjem Rijada Abrahamovim sporazumima radi normalizacije odnosa s Izraelom, što je Saudijska Arabija dosad odbijala.

Ipak, kako piše “Njujork tajms”, zbog problematične istorije takvih sporazuma, Trampove izjave vjerovatno neće otkloniti strahovanja od nove globalne trke u naoružanju.

“Ponovo smo u eri zadržavanja nuklearne opcije”, rekao je Vipin Narang, profesor nuklearne bezbjednosti i političkih nauka na Masačusetskom institutu za tehnologiju. “Mnogo je zabrinutih država koje se suočavaju sa pogoršanjem bezbjednosnih prilika i nijesu sigurne mogu li da se oslone na svoje formalne ili neformalne zaštitnike”.

Narang, koji je tokom administracije Džoa Bajdena radio na nuklearnoj politici u Pentagonu, očekuje “talas država koje će nastojati da steknu kapacitete za vojni program” koji bi mogao dovesti do razvoja nuklearnog oružja.

Geri Samor, profesor politike na Univerzitetu Brandeis i savjetnik u pregovorima o kontroli naoružanja u administracijama Baraka Obame i Bila Klintona, rekao je da se takve države ponekad nazivaju “prijateljskim proliferatorima”.

Stručnjaci navode da nije izvjesno da će ijedna od njih zaista krenuti ka nuklearnoj bombi. Posljednja zemlja koja se pridružila krugu nuklearnih sila bila je Sjeverna Koreja 2006. godine. Ipak, to ukazuje na rizičniji period u kojem bi globalno nuklearno tržište moglo postati manje uređeno. “Tajms” navodi da će kupci, uzdrmani promjenom uloge SAD u svijetu, vjerovatno postavljati veće zahtjeve, dok bi Rusija i Kina mogle da iskoriste saudijski presedan.

“To je usko povezano sa štetom koju je Tramp nanio kredibilitetu SAD kao garanta bezbjednosti”, rekao je Samor.

U Njemačkoj, Poljskoj, Južnoj Koreji i Japanu vlasti razmatraju da li bi trebalo da teže nuklearnom oružju. Južna Koreja je, suočena sa nuklearno naoružanim Sjeverom, uz podršku SAD pokrenula plan za razvoj flote podmornica na nuklearni pogon.

Japanski ministar odbrane Šinđiro Koizumi je ove sedmice rekao da njegova zemlja mora otvoriti pitanje uloge nuklearnog oružja u sopstvenoj odbrani, uprkos dugogodišnjem otporu koji proističe iz ratnog razaranja Hirošime i Nagasakija.

Poljski predsjednik Karol Navrocki je izjavio da bi njegova zemlja trebalo da razvija nuklearni program, dok se njemački kancelar Fridrih Merc pridružio grupi za koordinaciju nuklearne politike na visokom nivou, zajedno sa Francuskom i drugim evropskim državama.

Francuska, uz Britaniju jedna od dvije nuklearne sile u zapadnoj Evropi, najavila je širenje arsenala i pružanje proširenog odvraćanja susjedima kako bi ublažila posljedice američkog povlačenja. Kao znak saradnje, Pariz je nedavno u jednu njemačku vazduhoplovnu bazu poslao borbeni avion sposoban da nosi nuklearno oružje.

“Narednih pola vijeka biće doba nuklearnog oružja”, rekao je francuski predsjednik Emanuel Makron u martu, najavljujući promjenu nuklearne doktrine svoje zemlje ka “isturenom odvraćanju” - upotrebi francuskog nuklearnog arsenala radi sprečavanja napada i izvan njenih granica.

Makron je tada govorio o svijetu punom nuklearnih žarišta, među kojima su Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Kina. Stručnjaci, međutim, ocjenjuju da bi francuska ponuda zaštite evropskim susjedima mogla smanjiti njihovo interesovanje za razvoj sopstvenih nuklearnih kapaciteta. Kako ocjenjuje Lendler, francuski nuklearni kišobran ne bi mogao zamijeniti američki, ali bi ipak mogao imati odvraćajući efekat.

“Najbolje sredstvo koje su SAD ikada imale za sprečavanje širenja nuklearnog oružja jesu njihovi vojni savezi”, rekao je Metju Furman, profesor bezbjednosnih studija na Univerzitetu Teksas. “Da SAD nijesu pružale nuklearnu zaštitu tolikom broju zemalja, danas bi bilo više država s nuklearnim oružjem”.

Prema njegovoj ocjeni, snažnija uloga Francuske smanjila bi rizik da druge evropske zemlje pokušaju da dođu do nuklearnog oružja. “Ali ne mislim da bi umanjila njihovu želju da se osiguraju”, dodao je, napominjući da već i civilni nuklearni program državama daje određenu prednost u odnosima sa nuklearnim silama poput SAD.

Ponovo smo u eri zadržavanja nuklearne opcije. Mnogo je zabrinutih država koje se suočavaju s pogoršanjem bezbjednosnih prilika i nijesu sigurne mogu li da se oslone na svoje formalne ili neformalne zaštitnike

Lendler ukazuje na ironiju u tome što Francuska sada djeluje kao stabilizujući faktor, iako je istorijski bila jedan od najvećih izvoznika nuklearne tehnologije. Pomagala je razvoj nuklearnih programa u Izraelu, Iraku i Pakistanu.

Profesor Furman kaže da je broj sporazuma o civilnoj nuklearnoj saradnji posljednjih godina opao, djelimično zbog pada globalne potražnje za nuklearnom energijom nakon nesreće u Fukušimi 2011. godine. Kako piše Lendler, zabrinutost za energetsku bezbjednost porasla je poslije ruske invazije na Ukrajinu 2022, a dodatno nakon što je američko-izraelski rat protiv Irana naveo Teheran da obustavi pomorski saobraćaj kroz Hormuški moreuz.

Sporazumom sa SAD, Saudijska Arabija slijedi primjer Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji su 2009. sa Obaminom administracijom potpisali sporazum o civilnoj nuklearnoj saradnji. Njime Emiratima nije bilo dozvoljeno obogaćivanje nuklearnog goriva, čime je zatvoren put ka proizvodnji oružja, a predviđene su i stroge inspekcije. Stručnjaci su taj sporazum nazvali “zlatnim standardom” neproliferacije.

Analitičari ocjenjuju da su prvobitni ustupci Rijadu odražavali Trampovo uviđanje da je američko-izraelski rat protiv Irana destabilizovao Saudijsku Arabiju i čitav region. Među njima je bilo i prvobitno odustajanje od zahtjeva Bajdenove administracije za normalizaciju odnosa Saudijske Arabije s Izraelom.

“Ovaj sporazum je opipljiva potvrda slabljenja povjerenja u Vašington usljed rata protiv Irana”, rekla je Suzan Maloni, stručnjakinja za Iran i direktorica programa za spoljnu politiku u Brukings institutu.

“Lideri zemalja Zaliva nemaju realnu alternativu američkom bezbjednosnom kišobranu, ali iz prve ruke vide njegova ograničenja i rizike. Zato su odlučni da prošire sopstvenu autonomiju i kapacitete”, dodala je.

Prema ocjeni Lendlera, rat protiv Irana mogao bi odvratiti druge zemlje od razvoja nuklearnog oružja, a razaranje iranskih nuklearnih postrojenja unazadilo je eventualne ambicije Teherana da napravi bombu. Ipak, to bi moglo imati i suprotan efekat, jer bi neke države mogle zaključiti da je najbolja zaštita od preventivnih udara što brže sticanje nuklearnog statusa.

Stručnjaci ocjenjuju da ustupci Saudijskoj Arabiji vjerovatno neće uskoro usmjeriti Rijad ka bombi. Kraljevina u nuklearnoj trci kreće gotovo od nule i bile bi joj potrebne godine da razvije domaće kapacitete za proizvodnju uranijuma pogodnog za oružje.

Lendler upozorava da bi druge zemlje sa razvijenijim kapacitetima mogle zatražiti iste uslove i dobiti ih ukoliko SAD odustanu od dosadašnje politike uskraćivanja osjetljive tehnologije za obogaćivanje uranijuma državama koje nemaju nuklearno oružje.

“Za mene je najveća opasnost ovog sporazuma presedan koji stvara”, rekao je Samor. “Šta bi spriječilo Rusiju da sklopi sličan sporazum?”