Rafinerijski centar Paragvana, na zapadu Venecuele, nekada je bio simbol naftnog bogatstva te zemlje i njene ambicije da ogromne rezerve sirove nafte pretvori u gorivo i prihod od izvoza.
Danas ovaj kompleks u saveznoj državi Falkon, čiji je kapacitet 955.000 barela dnevno, radi tek sa dijelom svojih mogućnosti. To je posljedica propadanja koje traje decenijama i nije povezano sa snažnim zemljotresima koji su prošlog mjeseca pogodili Venecuelu.
U mjesecima prije zemljotresa, novinari Rojtersa obišli su područje oko rafinerija Amuaj i Kardon, koje čine kompleks Paragvana, kao i jednu od preostale dvije aktivne rafinerije u Venecueli. Tom prilikom razgovarali su sa četrdeset četvoro radnika, izvođača radova, stanovnika i stručnjaka.
Jedan radnik u rafineriji Amuaj, čiji je kapacitet 645.000 barela dnevno, rekao je da sve izgleda ružno i zarđalo.
Otvorena odlagališta otpada gotovo su potpuno popunjena. Ostaci nafte i drugih materija cure preko cjevovoda i ventilske opreme. Radnici navode da su godine nedovoljnog ulaganja, kvarovi na opremi i nestašice dovele do toga da se kompleks Paragvana bori da proizvede gorivo koje je građanima Venecuele potrebno.
Ovo istraživanje pokazalo je dugotrajno propadanje i gotovo potpuno odsustvo redovnog održavanja u sve tri rafinerije, što ukazuje na ogromne izazove sa kojima se Venecuela suočava u nastojanju da obnovi svoju naftnu infrastrukturu u korist svojih građana, čak i dok predsjednik Donald Tramp obećava investicije stranih naftnih kompanija u vrijednosti od 100 milijardi dolara.
Venecuelanske rafinerije istovremeno predstavljaju dio njene najzapuštenije infrastrukture, ali i postrojenja od presudnog značaja za snabdijevanje građana gorivom. Ipak, prema riječima rukovodilaca u naftnoj industriji i analitičara koji su govorili za Rojters, upravo su rafinerije među objektima za koje je najmanje vjerovatno da će u skorije vrijeme privući strane investicije.
Oporavak nakon dva zemljotresa, u kojima je poginulo više od 5.000 ljudi i pričinjena velika materijalna šteta, dodatno je zakomplikovao izglede za obnovu rafinerija, rekao je venecuelanski energetski analitičar Osvaldo Felicola.
“U ovom trenutku prioritet je očigledno obnova zemlje i saniranje razaranja koja su zemljotresi izazvali širom države”, ukazao je on.
Prema riječima Felicole, svaka veća ulaganja u sektor prerade nafte vjerovatno će biti odložena za 2027. godinu i kasnije, dok se vlada bude fokusirala na povećanje proizvodnje nafte. Za potpuno obnavljanje kapaciteta za preradu bilo bi potrebno najmanje 20 milijardi dolara, procijenio je Felicola, a tu procjenu dijele i drugi stručnjaci iz naftne industrije koje je intervjuisao Rojters.
Novo interesovanje za Venecuelu
Pojedine američke i multinacionalne naftne kompanije ove godine pokazale su interesovanje za Venecuelu nakon što su Sjedinjene Američke Države u akciji izvedenoj 3. januara svrgnule socijalističkog predsjednika Nikolasa Madura. Međutim, one nemaju puno razloga da ulažu u obnovu domaćih rafinerija, budući da Sjedinjene Američke Države već posjeduju rafinerije sposobne da prerađuju tešku i visokosumpornu venecuelansku sirovu naftu.
Zbog toga će vlada privremene predsjednice Delsi Rodriges teško obezbijediti sredstva za obnovu rafinerija, bilo od stranih naftnih kompanija ili od samih rafinerija, koje gorivo za domaće tržište prodaju po cijenama znatno nižim od troškova proizvodnje, što je posljedica dugogodišnje politike dodatno učvršćene za vrijeme socijalističkih vlada.
Stanje na terenu je izuzetno teško. U rafineriji Amuaj, na primjer, postrojenje za fleksikoking, koje je nekada pretvaralo teške i ostatke prerade niske vrijednosti u kvalitetnije gorivo sa slabim sadržajem sumpora, danas je van funkcije i prekriveno čađom, navode radnici i jedan nedavno penzionisani inženjer.
Inženjer je rekao da je postrojenje godinama služilo kao izvor rezervnih djelova i da ga više nije moguće obnoviti.
“Ako nam je bila potrebna pumpa, tražili smo je tamo; ako nam je bila potrebna cijev ili neki instrument, tražili smo ga tamo”, rekao je on.
Velike naftne kompanije i dalje su oprezne čak i kada je riječ o ulaganjima u privlačnije sektore, poput proizvodnje sirove nafte i prirodnog gasa. Kompanije Ekson Mobil i KonokoFilips napustile su Venecuelu 2007. godine, nakon što je tadašnji predsjednik Ugo Čaves nacionalizovao njihove projekte u toj zemlji.
Mnoge strane naftne kompanije potpisale su memorandume o razumijevanju koji se odnose na projekte istraživanja i proizvodnje nafte, ali pregovori sa vladom o konačnim ugovorima napreduju sporo nakon reforme energetskog zakonodavstva.
Upitan o stanju venecuelanskih rafinerija, portparol Bijele kuće rekao je da Sjedinjene Američke Države ne učestvuju u njihovoj obnovi i podsjetio da je izvoz nafte iz Venecuele nedavno dostigao najviši nivo u posljednjih sedam godina.
Zakonom usvojenim ovog mjeseca, koji se nadovezuje na nedavno reformisani Zakon o ugljovodonicima, uveden je sistem izdavanja dozvola kojim se privatnim kompanijama omogućava da upravljaju rafinerijama, što je do sada bilo isključivo u nadležnosti državne naftne kompanije PDVSA, i da prodaju gorivo koje proizvedu. Međutim, analitičari smatraju da taj model nije dovoljno privlačan investitorima, između ostalog zato što uvodi i novi porez od najviše pet odsto na bruto prihode prerađivača nafte.
Iranske i kineske kompanije više nisu poželjne
Iako raspolaže nekim od najvećih svjetskih rezervi sirove nafte, PDVSA se tokom posljednje decenije suočava sa poteškoćama da proizvede dovoljno goriva za domaće potrebe, koje trenutno iznose oko 250.000 barela dnevno.
Prema riječima radnika i izvođača radova, u kompleksu Paragvana ove godine nije bilo većih popravki, nakon što je kineska kompanija Đažan Šaelion smanjila obim svojih aktivnosti. Ta kompanija, jedan od glavnih izvođača radova za preradu nafte u okviru PDVSA, privodi kraju jedan ranije ugovoreni projekat, ali nije uspjela da postigne dogovor sa PDVSA o novom ugovoru, rekao je jedan zaposleni u kompaniji Đažan Šaelion.
Kada je ove godine produžila dozvole stranim kompanijama koje žele da prošire poslovanje ili se vrate u Venecuelu, administracija predsjednika Donalda Trampa isključila je kompanije iz zemalja koje smatra protivnicima, uključujući Rusiju, Kinu, Iran, Sjevernu Koreju i Kubu.
Predstavnici PDVSA, venecuelanske vlade i kancelarije kompanije Đažan Šaelion u Venecueli nisu odgovorili na zahtjeve za komentar.
U manjim rafinerijama PDVSA, Puerto la Kruz, kapaciteta 187.000 barela dnevno, i El Palito, kapaciteta 146.000 barela dnevno, domaći izvođači radova od prošle godine više puta su popravljali katalitički kreker koji nije radio pouzdano, kao i sistem za napajanje električnom energijom, izjavilo je pet zaposlenih u tim postrojenjima.
Posljednja velika obnova u rafineriji El Palito izvedena je početkom 2024. godine uz učešće iranskih državnih kompanija. Kasniji radovi, kojima je trebalo obezbijediti dovoljno električne energije da rafinerija može da radi nezavisno od elektroenergetske mreže, nisu bili dovoljni da izdrže vanrednu situaciju nakon zemljotresa u junu. Ključni dalekovod koji napaja rafineriju prestao je da funkcioniše, zbog čega je proizvodnja bila obustavljena oko dvije sedmice. Rafinerija je ponovo pokrenuta sredinom jula, ali će u narednim sedmicama ponovo biti zaustavljena radi obimnog održavanja, uključujući i inspekcije nakon zemljotresa.
Pojedini manji remonti ranije su omogućili rafinerijama El Palito i Amuaj da svaka povrati oko 20.000 barela dnevno prerađivačkog kapaciteta, izjavio je potpredsjednik PDVSA za preradu nafte Jovani Martinez na konferenciji održanoj u aprilu.
Izvoz sirove nafte raste dok rafinerije propadaju
Problemi u sektoru prerade nafte u oštrom su kontrastu sa rastom proizvodnje sirove nafte. Od januara, otkako su Sjedinjene Američke Države preuzele kontrolu nad prihodima od prodaje nafte, proizvodnja sirove nafte ponovo je porasla, a izvoz se povećao sa manje od 800.000 na približno 1,2 miliona barela dnevno.
Međutim, preradi nafte posvećeno je veoma malo pažnje.
“U sadašnjem političkom okruženju administraciji Sjedinjenih Američkih Država prvenstveno je u interesu da se ta nafta izvozi”, rekao je Erik Smit, zamjenik direktora Energetskog instituta Univerziteta Tjulejn.
Prema njegovim riječima, tek kada Venecuela postane stabilna i kreditno pouzdana, pažnja će biti usmjerena na veće projekte, uključujući modernizaciju rafinerija.
Američki ministar energetike Kris Rajt izjavio je u junu, obraćajući se novinarima, da američke rafinerije imaju kapacitete za preradu venecuelanske sirove nafte.
“Velike količine venecuelanske nafte završavaju u američkim rafinerijama. “Kada su ove rafinerije građene, Venecuela je bila najveći svjetski izvoznik sirove nafte. Naše rafinerije prilagođene su preradi upravo te venecuelanske nafte”, istakao je on.
Jedna od najvećih prepreka obnovi rafinerija jesu niske cijene benzina. Državne rafinerije u Venecueli snabdijevaju benzinske pumpe pod kontrolom države gorivom po cijenama koje određuje socijalistička vlada, zbog čega je benzin u toj zemlji među najjeftinijima na svijetu.
Prihodi od prodaje goriva na domaćem tržištu mogli bi da predstavljaju spas za vladu Delsi Rodriges, ali samo ukoliko bi ona donijela nepopularnu odluku o povećanju cijena. Malo je vjerovatno da će se to dogoditi u skorije vrijeme, budući da su društvene tenzije već dostigle vrhunac zbog uvjerenja velikog broja građana da odgovor vlasti na posljedice zemljotresa nije bio adekvatan.
preveo: S. STRUGAR
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
