Hormuški paradoks Irana: Strateška poluga koja gubi snagu

Da li Hormuški moreuz, koji je kabinet iranskog vrhovnog vođe nedavno opisao kao "stub novog bezbjednosnog poretka Irana" i polugu uporedivu sa posjedovanjem nuklearnog oružja, zapravo ubrzano gubi vrijednost i ostavlja Iran sve izloženijim novom talasu američkih ekonomskih sankcija, dilema je koju u analizi otvara "Gardijan".

Ta rasprava sve više određuje i pregovaračku strategiju Teherana. Oni koji upozoravaju da će značaj moreuza kao uskog grla svjetske ekonomije slabiti, a Iran ostati bez važnog izvora deviza, smatraju da bi vlasti trebalo što prije da pokušaju da postignu dogovor.

Jedna analiza Hamida Paktinata, osnivača Foruma ekonomskih aktivista, ukazuje da bi izgradnja alternativnih naftovoda i izvoznih pravaca u susjednim zalivskim državama mogla da prepolovi stratešku vrijednost Hormuškog moreuza u naredne tri godine.

Oni koji upozoravaju da Iran ne bi trebalo da protraći tu stratešku prednost veliku važnost pridaju odvojenim posjetama Teheranu ove sedmice ministra spoljnih poslova Omana Badra Albusaidija i šefa pakistanske vojske Asima Munira. Obojica imaju važnu ulogu u pokušajima da se ponovo dogovore uslovi za otvaranje moreuza i oživi memorandum o razumijevanju koji su SAD i Iran postigli u junu, ali koji je u međuvremenu propao.

Iranski predsjednik Masud Pezeškijan i predsjednik parlamenta Mohamed Bager Galibaf nedavno su neuobičajeno otvoreno govorili o potrebi da se rat okonča, ali i o ekonomskim posljedicama njegovog nastavka. Galibaf je rekao da, bez obzira na vojnu moć Irana, zemlja ne može da izdrži ako su "ljudi gladni" i nema ekonomskog rasta. Bezbjednost, poručio je, ne može da se održi bez funkcionalne ekonomije. Dodao je da, kao neko ko dolazi iz vojske, "mi znamo vrijednost mira bolje od onih koji govore o miru".

Pezeškijan je bio još direktniji: "Rat u nekom trenutku mora da se završi", rekao je. Njegov stav je da Iran treba da okonča sukob sada, dok Teheran još vjeruje da pregovara sa pozicije snage, umjesto da čeka da mu ta pozicija oslabi.

Guverner iranske centralne banke Abdolnaser Hemati nedavno je u televizijskom gostovanju upozorio na ekonomske pritiske sa kojima se zemlja suočava.

"Istovremeno se suočavamo sa četiri ili pet velikih izazova, uključujući maksimalne sankcije, blokadu, prekid izvoza nafte i budžetski disbalans, a svaki od njih dodatno opterećuje ekonomiju", rekao je. "Jedna od susjednih zemalja rekla mi je da, kada bi se kod njih dogodila petina onoga što se dogodilo u našoj zemlji, ne bi mogli da upravljaju državom."

"Gardijan" piše da je u pozadini ovakvih izjava sve veći pritisak na obične građane Irana, ali i prihvatanje činjenice da Hormuški moreuz sam po sebi ne može postati trajna bezbjednosna doktrina.

Hamid Asefi, novinar iz Teherana specijalizovan za geoekonomiju, jedan je od onih koji upozoravaju da će, ako Iran svaki put kada izbije kriza bude igrao na Hormuz kao na svoju posljednju kartu, ta karta postepeno gubiti vrijednost.

"Prijetnja koja se stalno ponavlja prestaje da bude sredstvo odvraćanja i pretvara se u političku naviku, a politička navika koja nije praćena konkretnim rezultatima prije ili kasnije dovodi do toga da prijetnje izgube težinu", rekao je.

Glavno pitanje više nije može li Iran da zatvori moreuz, napisao je Asefi, već da li zatvaranjem Hormuškog moreuza svijetu Iran sebi otvara vrata moći ili iza tih vrata zaključava dio sopstvene moći.

"To je hormuški paradoks. U međunarodnoj politici, poluga kojom se stalno prijeti može da postane sama sebi neprijatelj, jer druge primorava da planiraju kako da smanje sopstvenu ranjivost. Glavno pitanje iranske politike prema Hormuzu zato mora da se promijeni: sa 'Kako da otežamo prolaz?' na 'Kako da prolaz učinimo toliko bezbjednim i stabilnim da svima bude potreban Iran da bi se taj poredak održao?'"

"Gardijan", međutim, konstatuje da to ne znači da je Hormuški moreuz izgubio stratešku vrijednost - naprotiv.

Prema podacima kompanije Kpler, koja prati kretanje brodova, kroz moreuz je između 1. i 19. avgusta prošlo svega 112 tankera za naftu i gas. Gotovo 79 odsto je koristilo nepotvrđene rute, 19 odsto sjevernu rutu koju preferira Iran, a dva odsto omansku rutu. U praksi je vjerovatno da su mnogi brodovi koji su koristili nepotvrđene rute isključivali transpondere i plovili uz zaštitu SAD duž rute kod Omana, dodaje "Gardijan".

Čini se i da su, uz podršku američke vlade, saudijske, emiratske, katarske i kuvajtske naftne kompanije unajmile manju grupu tankera koji prevoze teret južnom rutom do Omanskog zaliva, gdje se nafta potom pretovara na tankere njihovih kupaca, piše britanski list. Time se veliki dio rizika sa brodarskih kompanija i kupaca nafte prebacuje na državne proizvođače, koji imaju veći interes da se transport nastavi, kao i na američku vladu. Iran je sastavio crnu listu od oko 48 brodova koje će pokušati da zabrani ili kazni.

"Gardijan", međutim, ocjenjuje da američka vlada vjerovatno preuveličava efekat tih zaobilaznih rješenja. Američki ministar energetike Kris Rajt rekao je 18. avgusta da je mornarica SAD pomogla u transportu više od 15 miliona barela nafte i drugih proizvoda. Tvrdio je i da je prosječan dnevni protok nafte kroz moreuz porastao na više od osam miliona barela, ali je i ta cifra manja od polovine predratnog prosjeka, a smatra se i prenaduvanom. Većina servisa koji prate kretanje brodova procjenjuje da je dnevni obim bliži šest miliona barela.

U međunarodnoj politici, poluga kojom se stalno prijeti može da postane sama sebi neprijatelj, jer druge primorava da planiraju kako da smanje sopstvenu ranjivost. Glavno pitanje iranske politike prema Hormuzu zato mora da se promijeni: sa 'Kako da otežamo prolaz?' na 'Kako da prolaz učinimo toliko bezbjednim i stabilnim da svima bude potreban Iran da bi se taj poredak održao?'

Arsenio Domingez, generalni sekretar Međunarodne pomorske organizacije, odbacio je Trampovu tvrdnju da je američka mornarica praktično otvorila Hormuški moreuz. "S obzirom na veoma mali broj brodova koji prolaze kroz Hormuški moreuz, jasno je da on u praksi nije otvoren", rekao je za Blumberg. Tramp je, s druge strane, tvrdio da su sve mine iz moreuza uklonjene i da glavnu prijetnju sada predstavljaju iranski dronovi i pomorski napadi.

"Gardijan" u analizi navodi da činjenica da je prije rata kroz Hormuški moreuz prolazilo oko 20 odsto svjetske nafte i naftnih derivata sada podstiče preoblikovanje globalne energetske infrastrukture. Zalivske države ubrzano grade mrežu alternativnih naftovoda kako bi do kraja decenije više od polovine svog predratnog izvoza zaštitile od poremećaja u Hormuškom moreuzu.

Paktinat je analizirao kapacitete, dužinu i troškove naftovoda koji bi u šest zemalja trebalo da budu izgrađeni u naredne četiri godine. Prema njegovoj procjeni, zavisnost Saudijske Arabije od Hormuškog moreuza mogla bi da padne sa 70 na 15 odsto, Ujedinjenih Arapskih Emirata sa 50 na 15 odsto, a Iraka sa 100 na 30 odsto.

Zavisnost Kuvajta i Katara mogla bi da se smanji sa 100 odsto na manje od polovine, dok bi u slučaju Bahreina pala sa 100 na 15 odsto. Oman, koji sada ne zavisi od Hormuškog moreuza, mogao bi da postane veliko priobalno čvorište za pretovar nafte za čitav region.

Paktinat smatra da bi realizacija tih projekata mogla da prepolovi stratešku vrijednost Hormuškog moreuza u naredne tri godine, dok bi za šest godina ona mogla gotovo potpuno da nestane. Uski moreuz u obliku potkovice će ostati, ali bi mogao da izgubi strateški značaj zbog kojeg je danas jedan od glavnih oslonaca iranske moći.

U međuvremenu, SAD će, piše "Gardijan", pokušati da Trampovu preuranjenu tvrdnju da je iranska ekonomija potpuno kolabirala pretvore u stvarnost. Vašington će nastojati da ponovo presiječe ključne tokove iranske ekonomije u pet oblasti: zlatu, kriptovalutama, tehnologiji, pomorskom saobraćaju i avijaciji.

Uspjeh takve strategije nije zagarantovan, ali britanski list zaključuje da bi postepeno slabljenje ekonomske otpornosti Irana, sve dok Hormuški moreuz ne izgubi veliki dio svog značaja, moglo da bude jedna od rijetkih opcija koje su Trampu preostale.