Šest mjeseci nakon američkih i izraelskih vazdušnih udara na Iran, što je pokrenulo sukob koji je uzdrmao energetska tržišta i poremetio globalni pomorski saobraćaj, i dalje se ne nazire jasan kraj konfrontacije.
Iako su iranske vojne sposobnosti pretrpjele ozbiljnu štetu, Teheran i dalje zadržava značajan uticaj kroz Hormuški moreuz.
Stručnjaci iz različitih političkih krugova u Vašingtonu, sa kojima je razgovarao Radio Slobodna Evropa (RSE), smatraju da će narednu fazu sukoba oblikovati četiri ključna pitanja: koliko dugo Iran može da izdrži ekonomski pritisak, da li diplomatija može da pretvori vojne dobitke u trajno rešenje, šta će biti sa Hormuškim moreuzom i da li će Rusija i Kina pomoći Teheranu da obnovi svoje kapacitete.
"Ekonomski udar"
Penzionisani viceadmiral Robert Harvord, bivši zamjenik komandanta Američke centralne komande (CENTCOM), ocjenjuje da se situacija trenutno nalazi u stanju svojevrsne ravnoteže.
Međutim, smatra da vreme radi protiv Teherana.
"Vreme je njihov najveći problem", rekao je Harvord za RSE, navodeći da bi dugotrajan ekonomski pritisak mogao da postane unutrašnja prijetnja iranskim vlastima.
Socijalna i ekonomska pitanja bila su povod za masovne proteste u decembru i januaru, koji su ugušeni uz upotrebu sile i uz hiljade poginulih demonstranata.
Vašington sada upravo na taj način predstavlja sukob.
Američki ministar finansija Skot Besent najavio je 24. avgusta ono što je nazvao "ekonomskim udarom", odnosno niz mjera s ciljem dodatne izolacije Irana.
Harvord smatra da bi pritisak mogao postati ozbiljan problem za vlast ukoliko Teheran bude imao poteškoća da finansira Iransku revolucionarnu gardu (IRGC), miliciju Basidž i druge državne institucije ili ako se građani suoče sa nestašicama goriva i osnovnih životnih potrepština.
Prema njegovim riječima, predstojeća zima mogla bi dodatno da pojača posljedice takvog pritiska.
Kina u središtu kalkulacije
Ključnu ulogu u svemu tome ima Kina.
Ilejn Dezenski, direktorka Centra za ekonomsku i finansijsku moć pri Fondaciji za odbranu demokratija, kaže da su ekonomski odnosi Kine i Irana značajni, ali da ne predstavljaju klasičan savez.
Oko 80 odsto iranskog izvoza nafte završava u Kini, ali iranska nafta čini svega 12 do 13 odsto kineskog uvoza sirove nafte.
"Kada bi Kina obustavila kupovinu iranske nafte, to bi imalo ogroman uticaj", rekla je Dezenski.
Ipak, Peking se do sada opirao američkim pritiscima da promeni trgovačke odnose sa Teheranom.
Ona upozorava i na širu finansijsku dimenziju problema.
Prodaja iranske nafte u juanima i korišćenje platnih sistema van mreže američkog dolara jačaju alternativnu finansijsku infrastrukturu.
"Način na koji Iran obavlja ove transakcije, kao i podrška koju Kina pruža tim transakcijama, predstavlja pokušaj potkopavanja uloge američkog dolara na globalnom energetskom tržištu", rekla je.
Može li se diplomatija vratiti?
Iako nova vojna dejstva nisu isključena, pojedini zvaničnici sugerišu da su vojni udari možda dostigli granice svoje efikasnosti.
Drugim riječima, ostalo je malo ciljeva koji bi mogli da budu gađani.
Američki državni sekretar Marko Rubio izjavio je u junu da je iranska vojno-industrijska baza pretrpjela "masovna razaranja" od 80 do 90 odsto.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Donald Tramp tvrdio je da je uništeno 82 do 90 odsto iranskih raketa i lansera, dok je više puta ponovio da je iranska mornarica praktično uništena.
Ipak, ono što je ostalo pokazalo se dovoljnim da i dalje ometa plovidbu kroz Hormuški moreuz.
Za Bredlija Baumana, direktora Centra za vojnu i političku moć pri Fondaciji za odbranu demokratija, ključno je razlikovati vojni uspjeh od trajnog političkog rezultata.
"Sjedinjene Države su se na Bliskom istoku više puta suočavale sa problemom da pobede na bojnom polju ne uspeju da pretvore u održive političke rezultate. "Često pobjeđujemo na ratištu, a gubimo za pregovaračkim stolom", rekao je Bauman.
Dodao je da bi trajna politička promjena u Iranu morala da dođe od samih Iranaca.
Prema njegovim riječima, Vašington nema političku volju da pošalje "hiljade i hiljade vojnika" u Iran i prihvati gubitke koje bi takva operacija nosila.
Hormuški moreuz kao glavni adut Irana
Za Džavdata Bahgata, profesora pitanja nacionalne bezbjednosti na Univerzitetu nacionalne odbrane SAD, najvažniji razvoj događaja u proteklih šest mjeseci jeste to što je HHormuški moreuz postao glavni preostali instrument pritiska Irana.
"Čak i ako bude potpisan privremeni sporazum, on će ostati privremen. U budućnosti će nastaviti da prete zatvaranjem moreuza", rekao je.
Kroz Hormuški moreuz tradicionalno prolazi oko petina svjetske trgovine naftom, tečnim prirodnim gasom i drugim važnim robama.
Moreuz je na najužem mestu širok svega oko 39 kilometara.
Iran i Oman polažu pravo na maksimalnih 22,2 kilometra teritorijalnih voda, koliko dopušta Konvencija UN o pravu mora, pa u tom području praktično nema međunarodnih voda.
Teheran, međutim, nikada nije ratifikovao tu konvenciju i tvrdi da ga ona ne obavezuje.
Bahgat smatra da bi zalivske države na kraju mogle podržati aranžman koji bi donio stabilnost čak i ako bi podrazumijevao određenu iransku ulogu u upravljanju moreuzom.
Njihov prioritet je, kaže, povratak ekonomske stabilnosti.
Bauman dodaje da Iran ne mora potpuno da zatvori prolaz.
Povremeni napadi raketama ili dronovima dovoljni su da povećaju troškove osiguranja i odvrate brodove od plovidbe.
"To naše arapske partnere praktično pretvara u sredstvo preko kojeg Iran vrši pritisak na Vašington", rekao je.
Pomoć iz Rusije i Kine
Još jedno važno pitanje jeste da li će iranski saveznici pomoći obnovu njegovih vojnih kapaciteta.
Bauman ističe kineske isporuke hemijskih komponenti i rusku podršku u vidu obavještajnih podataka i tehnologije za dronove kao dokaz rastuće pomoći.
Prema njegovim riječima, Moskva razmatra isporuku borbenih aviona Su-35 Iranu, dok bi Peking mogao da pređe sa isporuke robe dvojne namjene na direktnu isporuku oružja i municije.
Koliko će ta podrška ići daleko zavisiće od procjene Kine i Rusije o mogućem odgovoru Vašingtona.
"Ono čega se Kina najviše plaši jesu sekundarne američke sankcije", rekao je Bauman.
Studija koju je predvodio pokazala je 616 slučajeva bezbjednosne saradnje između Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje u periodu od januara 2019. do decembra 2025. godine, uključujući razvoj i transfer oružja, vojne vježbe, razmjenu obavještajnih podataka i vojnu diplomatiju.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
