Frensis Fukujama je jedan od rijetkih javnih intelektualaca koji mogu da kažu da ih je citirao kapetan Džejms T. Kirk iz „Zvjezdanih staza“. U filmu „Zvjezdane staze VI: Neotkrivena zemlja“ iz 1991, Kirk kaže: „Neki misle da budućnost znači kraj istorije. Pa, istorije nam još nije ponestalo.“
Bila je to aluzija na Fukujaminu čuvenu tezu, koju je prvi put iznio 1989. u eseju „Kraj istorije?“, objavljenom u američkom časopisu „Nešnal interest“. Tri godine kasnije razradio ju je u knjizi „Kraj istorije i posljednji čovjek“. Međutim, ono što je Fukujama zaista tvrdio često se gubilo iza jednostavne i upečatljive fraze „kraj istorije“.
U razgovoru sa Džonatanom Fridlendom za „Gardijan“, Fukujama se vraća toj ideji i objašnjava šta je njome zapravo želio da kaže, gdje je pogriješio i u čemu i dalje smatra da je bio u pravu. Esej mu je donio međunarodnu slavu i otvorio put karijeri političkog naučnika, filozofa i analitičara čije su savjete tražili vlade i poslovni krugovi širom svijeta, od Forda do libijskog diktatora Muamera Gadafija. Ali teza koja ga je proslavila vremenom mu je postala i svojevrstan teret.
Fukujama priznaje da mu je upravo naslov „Kraj istorije?“ donio pažnju koju vjerovatno ne bi dobio da je esej nazvao drugačije.
„Pomalo i jedno i drugo“, kaže 73-godišnji Fukujama na pitanje kako danas gleda na tekst koji ga je proslavio. „Svakako mislim da ne bih privukao toliku pažnju da sam izabrao drugačiji naslov. To je napravilo razliku.“
Ali takva slava imala je i svoju lošu stranu.
„Znate, na internetu dobijam te apsurdne komentare. Ako objavim fotografiju svojih unuka, kažu: ‘A ja sam mislio da je kraj unuka.’“
Problem je, kako Fukujama vidi stvari, u nesporazumu starom 37 godina, koji je nastao gotovo čim je esej objavljen. Zbog jednostavne i pamtljive fraze „kraj istorije“, mnogi su zaključili da je Fukujama tvrdio kako se, dok se Hladni rat bližio kraju, a pad Berlinskog zida bio na pomolu, približava kraj ljudskih sukoba, pa čak i velikih istorijskih događaja – da su ključne ideološke rasprave završene, da više neće biti ratova i da će čitav svijet prihvatiti liberalnu demokratiju američkog tipa.
Kako piše u novoj knjizi „U carstvu posljednjeg čovjeka“, njegova teza shvaćena je kao izraz „naivnog liberalnog trijumfalizma“.
„Tokom protekle tri decenije nekoliko puta sedmično pitali su me želim li da povučem svoj argument. Napisao sam hiljade riječi i dao desetine intervjua pokušavajući da odgovorim na to pitanje.“
Kako kaže Fridlendu, upravo je to bio „jedan od razloga za pisanje memoara – da konačno, sasvim jasno, objasnim šta sam namjeravao da kažem, u čemu sam pogriješio i u čemu i dalje vjerujem da sam bio u pravu“.
Knjiga pokazuje da je njegov argument bio znatno nijansiraniji nego što se često predstavljalo. Polazio je od Hegelove filozofije, a naročito od tumačenja Aleksandra Koževa, od koga je Fukujama preuzeo i ključni izraz „kraj istorije“.
Prema Koževu, kraj istorije označava trenutak u kojem se pojavljuju politička načela koja se više ne mogu nadmašiti po svojoj sposobnosti da zadovolje ljudske potrebe.
Kožev je, pomalo provokativno, kao takvu prelomnu tačku označio 1806. godinu, kada je Napoleon pobjedom nad Pruskom kod Jene i Aueršteta proširio političko i pravno nasljeđe Francuske revolucije u srce Evrope. Revolucija iz 1789, piše Fukujama, postavila je temeljna načela modernog liberalnog poretka – slobodu i jednakost.
Ta načela, naravno, nijesu odmah ni dosljedno primijenjena. Ali Koževljeva poenta bila je da je, jednom kada se pojavila ideja univerzalne slobode, samo pitanje vremena kada će ona biti prihvaćena i zaživjeti širom svijeta – čak i ako taj proces traje vjekovima i prolazi kroz ratove i velike istorijske lomove.
Fridlend navodi da je u tome bila suština Fukujaminog argumenta iz 1989. Nije tvrdio da je liberalna demokratija savršena, da je uspostavljena svuda niti da su svi sukobi završeni, već da su dokazi upućivali na to da nema boljeg vodećeg načela ili političkog sistema. Tog stava se i danas drži.
„Posljednjih tridesetak godina govorim da tražim alternativni sistem koji tvrdi da može bolje od liberalne demokratije da zadovolji ljudske potrebe. Pojavilo se nekoliko kandidata. Neki od njih su, po mom mišljenju, veoma neuvjerljivi.“
Kao jedan takav primjer navodi teokratiju iranskog tipa. Kineski model smatra ozbiljnijim izazovom. Kao autoritarni sistem, kaže, može da donosi odluke efikasnije od liberalne demokratije.
„Pitanje za mene je: da li je taj sistem održiv? Hoćemo li za 30 godina vidjeti da je takav model prihvaćen i na drugim mjestima? To je još otvoreno pitanje.“
Ako se tokom naredne generacije pokaže da je Kina znatno uspješnija od SAD i da njen model može da se primijeni i drugdje, a pritom zadovoljava ljudske potrebe, Fukujama kaže da će „bez problema priznati da je pogriješio u osnovnoj pretpostavci“.
Fukujama priznaje i da je današnji konsenzus o liberalnoj demokratiji daleko od univerzalnog, te da je posebno ranjiv njen „liberalni“ dio – uvjerenje da izabrana vlast mora biti ograničena i podvrgnuta kontroli.
Podrška tim ograničenjima, piše on, dijelom je zavisila od kolektivnog sjećanja na to koliko svijet može postati opasan kada ona nestanu. Mlađe generacije, koje poznaju samo mir i prosperitet i za koje su tiranije iz sredine 20. vijeka davna prošlost, samo su maglovito svjesne opasnosti neograničene, neliberalne vlasti.
Ali Donald Tramp, rođen samo godinu nakon poraza nacizma, zar nije živi dokaz da blizina tog mračnog perioda istorije sama po sebi ne znači i poštovanje zaštitnih mehanizama liberalne demokratije? Kako objasniti to što predsjednik SAD zanemaruje tu opasnost?
„Znate, to je jedno od velikih psiholoških pitanja na koja će budući istoričari morati da odgovore. On ima tu neobičnu privlačnost ne samo prema današnjoj Rusiji i Vladimiru Putinu. Još osamdesetih godina posjetio je Moskvu. Tada je objavljivao oglase preko cijele stranice u kojima je napadao NATO, dok je Hladni rat još trajao. Mislim da to na neki način ima veze s tim što, izvan sopstvenog interesa, nema nikakav moralni kompas. Njega u osnovi zanima može li da zaradi novac, a ako se može zarađivati u tiraniji, njemu je to sasvim u redu.“
Fridlend piše da vrijedi vratiti se onome što je Fukujama zaista mislio, jer se iza pojednostavljenih verzija njegove teze krije znatno zanimljivija ideja. U završnom pasusu originalnog eseja Fukujama je napisao: „Kraj istorije biće veoma tužno vrijeme.“ Ako je osnovno političko pitanje u suštini riješeno, čak i ako to rješenje još nije ostvareno u praksi, „svjetsku ideološku borbu koja je podsticala smjelost, hrabrost, maštu i idealizam zamijeniće ekonomska računica, beskrajno rješavanje tehničkih problema, briga za životnu sredinu i zadovoljavanje sve sofisticiranijih potrošačkih zahtjeva“.
Kako Fukujama piše u novoj knjizi: „Biće koje se pojavljuje na kraju istorije obično je neko lišen borbe, rizika i ambicije, neko koga je filozof Niče nazvao ‘posljednjim čovjekom’. Već neko vrijeme živimo u carstvu posljednjeg čovjeka.“
Kada se ta ideja podrobnije razmotri, ocjenjuje Fridlend, čak bi i oni koji osporavaju Fukujamino tumačenje 1989. mogli priznati da je imao gotovo proročanski predosjećaj onoga što će uslijediti.
Fridlend ističe da je Fukujama zapravo predviđao da bi liberalno-demokratska društva mogla uspješno da obezbijede stabilnost i relativnu materijalnu udobnost, a da ljudima ipak ostane osjećaj da im nešto suštinski nedostaje.
Fukujama se pritom poziva na Sokratov pojam timosa – onog dijela ljudske prirode koji želi da ga drugi ljudi poštuju i uvažavaju. „Posljednji čovjek“ može imati zadovoljene osnovne materijalne potrebe, ali će postati ogorčen ako smatra da mu nije priznato poštovanje koje zaslužuje. U osnovi je to potreba da njegovo jednako ljudsko dostojanstvo bude priznato.
Čitajući te pasuse, piše Fridlend, teško je ne pomisliti na globalni uspon nacionalističkog populizma, a posebno na pokret MAGA.
„Masa ljudi koji dolaze na skupove Donalda Trampa osjeća da ih liberalne elite ne poštuju“, kaže Fukujama. „Jedna od stvari koje su Trampa dovele na vrh američkog političkog sistema jeste to što je prepoznao da se prema tim ljudima odnosi s nepoštovanjem i pronašao način da im se obraća bez takve vrste prezira. On ne koristi velike riječi. Priča glupe priče koje su njima veoma smiješne, dok su obrazovani ljudi time zgroženi.“
Fukujama kaže da je to jedan od ključnih izazova za demokrate.
„Ako zaista želite da riješite problem ravnomjerne raspodjele poštovanja, morate i da slušate i da razgovarate. Mislim da mnogi političari iz elite zapravo ne slušaju ljude koji nijesu poput njih. Ne slušaju nužno obične ljude, a ne znaju ni kako da im se obrate.“
On ukazuje i na očajničku potragu demokrata za „kandidatima iz radničke klase koje mogu da istaknu“ na novembarskim izborima za Kongres, ali smatra da „ravnomjernija raspodjela poštovanja zahtijeva i politike koje će konkretnu materijalnu korist raspodijeliti pravednije, kao i drugačiju vrstu političkog diskursa“.
Druga odlika „posljednjeg čovjeka“, piše Fridlend, jeste glad za nekim ciljem, za borbom na život i smrt koja bi njegovom životu dala smisao. Fukujama je još 1989. predvidio „snažnu nostalgiju“ za vremenom u kojem su se takve borbe vodile, što danas djeluje kao još jedno predskazanje našeg doba.
„U suštini, živimo u zaista čudnom vremenu“, kaže Fukujama, osvrćući se na Njemačku tridesetih godina prošlog vijeka. „Upravo su izgubili užasan rat, sa milionima žrtava.
Onda je došla hiperinflacija. Ljudima je nestala sva ušteđevina. Na ulicama Vajmarske republike vladala je nestabilnost i zato – to nije opravdanje – možete donekle razumjeti zašto su ljude tada privlačile ekstremističke ideologije. Ali to nije svijet u kojem živimo 2026. Mi zapravo živimo prilično stabilno i mirno. Pa ipak, imate ljude i na ljevici i na desnici koji govore: ‘Ovo je najgori mogući svijet.’ U Americi imamo MAGA desnicu koja tvrdi da Amerika umire, da je druga strana ubija. I veoma je teško razumjeti kako neko, uz bilo kakvu istorijsku svijest, može tako da govori.“
Fridlend pita nije li, barem na ljevici, klimatska kriza doprinijela tom osjećaju egzistencijalne propasti. Fukujama sumnja u to.
„Sjedim u Kaliforniji. Prijatnih je 21 stepen. Ne gorim od vrućine kao vi u Evropi, pa je možda stvar samo u mojoj ličnoj situaciji. Ali mislim da klima za mnoge ljude i dalje ostaje prilično apstraktna stvar.“
Uzrok vidi na drugom mjestu.
„Društvene mreže i internet uopšte omogućili su ogroman raskorak između stvarne, materijalne svakodnevice ljudi i onoga što doživljavaju onlajn.“
Kao primjer navodi mnoštvo mladih muškaraca iz manosfere koji dane provode igrajući video-igre, dok istovremeno dobijaju lažno sumornu sliku svijeta i čeznu za ciljem za koji bi vrijedjelo umrijeti. Fridlend podsjeća da je Fukujama upravo na takvu pojavu upozorio u posljednjoj rečenici eseja iz 1989:
„Možda će upravo izgledi za vjekove dosade na kraju istorije poslužiti tome da istorija ponovo počne.“
Ako ste intelektualac i vjerujete u određene stvari o upotrebi vojne sile u spoljnoj politici i o neregulisanim tržištima u ekonomiji, a i jedno i drugo dovede do velikih katastrofa, onda bi trebalo da preispitate neke od tih pretpostavki
Jedno poglavlje nove knjige nosi naslov „O promjeni mišljenja“, što nagovještava drugu važnu priču Fukujaminih memoara. On je prošao relativno rijedak politički put – sa desnice ka ljevici.
Nekadašnji zvaničnik u administracijama Ronalda Regana i Džordža Buša starijeg, Fukujama piše o vremenu kada je bio sljedbenik poznatog konzervativnog mislioca Alana Bluma i dio kruga neokonzervativnih intelektualaca koji su pripremali intelektualni teren za invaziju na Irak 2003. godine.
Fukujama se u februaru 2004. odrekao podrške tom ratu. U knjizi otvoreno priznaje da ga u tome da ranije napravi raskid nijesu sprečavali samo ideološki razlozi, već i nešto mnogo ličnije – nije želio da izgubi prijateljstva koja su mu bila važna.
Ipak, Fukujamino udaljavanje od desnice nije se odnosilo samo na spoljnu politiku. Dok su njegove nekadašnje kolege u državi vidjele samo prepreku koju treba ukloniti s puta, proučavanje društava širom svijeta navelo ga je na zaključak da je sposobna država neophodna, piše Fridlend.
Kao da potvrđuje koliko su se njegovi stavovi promijenili, jedno poglavlje knjige nosi naslov „Kako sam naučio da volim birokrate“.
Fridlend ga pita da li se njegov pogled na svijet možda razlikovao od pogleda drugih republikanaca i konzervativaca zbog japansko-američkog porijekla, o kojem Fukujama piše u knjizi.
Njegova baba bila je „nevjesta sa fotografije“: sa 21 godinom sama je parobrodom otišla iz Japana u Los Anđeles, gdje je trebalo da se uda za deset godina starijeg muškarca kojeg nije poznavala. Fukujama piše i o stricu koji je ostao „bez prebijene pare“ nakon što mu je prodavnica koju je izgradio praktično oduzeta kada je, kada je, kao i svi Amerikanci japanskog porijekla sa Zapadne obale, tokom Drugog svjetskog rata interniran u logor.
Pitanje je bilo da li je upravo pripadnost etničkoj manjini sa bolnom istorijom isključivanja uticala na to da svijet posmatra drugačije.
„Ne, ne mislim“, odgovorio je. „Cijelog života sam nastojao da o sebi ne razmišljam kao o Amerikancu azijskog porijekla, jer jednostavno ne volim tu vrstu identitetske politike. Tačno je da su poslije 11. septembra neki desničari u Sjedinjenim Državama govorili: ‘Pa, trebalo bi Amerikance arapskog porijekla smjestiti u logore.’ I, naravno, zbog istorije moje porodice smatrao sam da je to zaista pogrešno, ali ne mislim da me je to učinilo posebno osjetljivim na takva pitanja.“
Ono što je promijenilo Fukujamino mišljenje bio je svijet koji se mijenjao. Iako i dalje smatra da je veliko pitanje u osnovi riješeno, događaji su važni. Rat u Iraku i finansijski slom 2008. iz temelja su promijenili njegov pogled na svijet.
„Ako ste intelektualac i vjerujete u određene stvari o upotrebi vojne sile u spoljnoj politici i o neregulisanim tržištima u ekonomiji, a i jedno i drugo dovede do velikih katastrofa, onda bi trebalo da preispitate neke od tih pretpostavki“, kaže Fukujama.
Za Frensisa Fukujamu, zaključuje Fridlend, kraj istorije nikada nije značio i kraj razmišljanja.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
