Baterije Sjevernokorejske artiljerije leže na drugoj strani demilitarizovane zone podijeljenog poluostrva. Postoje hiljade njih, neke skrivene a neke na otvorenom. Granate se čuvaju u složenoj mreži tunela i iako je veći dio naoružanja i municije star, američke smage stacionirane u Južnoj Koreji ne sumnjaju da su efektni.
Manje od 40 kilometara južno je glavni grad Južne Koreje, Seul, sa 24 miliona stanovnika. Rat između dvije Koreje okončan je 1953. godine, ali stanovnici Seula još uvijek žive u uvjerenju da rat sa njihovom „sjevernom braćom“ može izbiti opet, jer, iako se ne priznaje, to im je u krvi.
Korejsko poluostrvo je sada izgleda na korak od nesreće. Otkad je izabran za predsjednika, Donald Tramp i njegov tim spoljne politike su širili svoju politiku o sjeveru insistirajući na tome da je strpljenje Sjedinjenih Američkih Država isteklo kada je u pitanju nuklearni i ratni program Sjeverne Koreje.
Pjongjang, glavni grad NR Koreje odgovorio je još ratobornije nego obično. Državne novine su 20. još aprila iznijele prijetnju da će Pjongjang poslati „moćni preventivni udar“ protiv SAD čije su snage bile u punoj snazi tokom vježbi sa južnokorejskim saveznicima.
Niko u Seulu ne traga za skloništima, još uvijek. Preovladava pragmatičnost i pretpostavka da se ništa loše neće desiti. „Bez obzira koliko tenzije bile povećane, živimo svoje živote“, kaže 40-ogodišnji Park Čung Hi, biznismen čiji je djed ubijen u Korejskom ratu. „Šta drugo da radimo?“. Svi koji žive na poluostrvu znaju da sjevernokorejska artiljerija služi za napad na Seul ako izbije novi rat. Ako se to desi i Seul će biti teško pogođen. Količina vremena od momenta ispaljivanja granate do udara na južnokorejsku prijestonicu je 45 sekundi.
Uznemirenost SAD-a zbog Sjeverne Koreje je povećana iz dva glavna razloga. Prvi razlog je agresivan režim testiranja raketa za vrijeme vladavine Kim Džong Una. On je tokom četiri godine ispalio skoro 70 testnih raketa, dva puta više nego što je to uradio njegov otac, Kim Džong Il, tokom svojih 17 godina vlasti.
Režim je polako povećavao domet svojih projektila. U kombinaciji sa naporima na sjeveru da se minimalizuje njihov nuklearni arsenal tako da 10 do 16 bombi mogu staviti na bojeve glave. „Imate dvije struje koje se spajaju -domet i minimalizacija- i ne želite da ih prekoračite“, kaže admiral u penziji Džejms Stavridis, dekan škole za diplomatiju na Univerzitetu Taft.
Neki američki komandiri se plaše da bi Pjongjang već mogao da stavi nuklearnu bojevu glavu na raketu. Admiral Bil Gortni je Kongresu prije dvije godine kazao da bi Pjongjang mogao da izvede nuklearni napad na Južnu Koreju ili Seul projektilima srednjeg dometa.
Obavještajne agencije se slažu da je izvjesno da bi najbrže za godinu i po, a najkasnije za tri godine izvjesno da bi Pjongjang mogao da razvije projektil kojim bi mogla da izvede nuklearni napad na Los Anđeles. To je argument kojim se koriste i bivši i sadašnji vojni čelnici da pojačaju retoriku u pravcu preventivnog napada. Još u novembru 2016. je general Volter Šarp, komandant američih snaga u Južnoj Koreji kazao da bi SAD odmah trebalo da reaguju i unište dugometni projektil kojii bi Pjongjang stavio na lansirnu platformu, ako nema apsolutne potvrde da se ne radi o nuklearnoj glavi.
To bi naravno značilo ništa drugo do rat. Međutim, SAD ne bi mogle da tako brzo unište svu artiljeriju Sjeverne Koreje na granici sa Južnom Korejom, bar ne bez taktičkog nuklearnog oružja, što je nešto što SAD nisu razmatrale jer je Seul jako blizu. Napad SAD bi tako vjerovatno značio Drugi Korejski rat.
Kako bi taj oružani konflikt izgledao? Tokom rata koji je trajao od 1950. do 1953. je poginulo 2.7 miliona Korejanaca, 33 hiljade Amerikanaca i 800 hiljada Kineza. U slučaju preventivnog napada, SAD bi pokušale da limitiraju napad na konkretnu misiju, a u isto vrijeme bi Vašington poslao signale Pekingu da ne želi rat širih razmjera.
Posljednje dvije godine su SAD i Južna Koreja su izvodile vježbe preventivnog napada i usvojili novi ratni plan koji predviđa napade na nuklearna i raketna postrojenja, kao i napadi sa ciljem eliminacije Kim Džong Una i ostatka rukovodstva u Pjongjangu.
Južna Koreja je takođe i samostalno razvijala planove za preventivne napade i sada ima oružje kojima može da uništi sjevernokorejsko oružje za masovno uništenje. Seul je i razvio dobar odbrambeni sistem uz pomoć SAD sa kojim može da obori projektile u posljednjoj fazi njihovog sletanja.
Iako su iz SAD uporno ponavljali da ne žele rat, predsjednik Tramp je rekao da to nije opcija koju može isključiti, a Peking je ubrzo nakon toga kazao da je dijalog jedini pravi način za rješavanje problema sa Pjongjangom.
Da li će doći do rata vjerovatno zavisi i od toga kako će Kim reagovati na pritisak sa Zapada. SAD zna relativno malo o stabilnosti mladog lidera iz Pjongjanga, ali ono što zna zasigurno ne ohrabruje. Kim ima svoj ratni plan koji predviđa potpunu invaziju na Južnu Koreju za nedjelju dana korišćenjem asimetričnih kapaciteta uključujući nuklearna oružja i projektile.
On to naziva ponovnim ujedinjenjem pod vladavinom Pjongjanga i to je stari cilj Kim Džong Una i njegovog oca, koliko god to lucidno zvučalo ostatku svijeta.
I dok je Sjeverna Koreja gladovala devedesetih, a čuvena slika popularna na internetu pokazivala koja je Koreja razvijenija, Pjongjang je sve vrijeme razvijao oružje. Kim Džong Una (kog u Kini nazivaju "Debeljuškasti treći Kim") dugo nsu uzimali za ozbiljno, ali je njegov nuklearni arsenal sada i više nego dovoljno ozbiljan. Ponovno ujedinjenje u govorima pominje mnogo više nego njegov otac. Ako bi SAD izvele napad, Kim bi zasigurno uzvratio artiljerijskim napadom.
"I bez pomjeranja ijednog vojnika, to je armija od više miliona ljudi. Sjever bi mogao da pokrene razarajući napad na Seul", priča bivši analitičar CIA Brus Klingner.
Da li bi dvije strane mogle ikako nakon toga da dovedu do deeskalacije sukoba? Jedan od vojnih dezertera je prenio dio Kimovog plana da bi Sjever kokupirao čitavu Južnu Koreju prije nego što stignu značajna američka pojačanja iz Japana i drugih lokacija. Invazija bi mogla da započne terorom hemijskim oružjem, pa bi tako arsenal od 600 Scud projektila sa hemijskim nabojem bili ispaljeni na južnokorejske aerodrome, željezničke stanice i luke, što bi spriječilo bijeg civilnog stanovništva.
Dio projektila srednjeg dometa bi vjerovatno bio ispaljen na Japan što bi usporilo pojačanje iz SAD. To pojačanje bi bilo presudno jer u Južnoj Koreji trenutno ima manje od 30 hiljada vojnika, a Južna Koreja 660 hiljada, što je 300 hiljada manje od Sjevera.
Bio bi to nevjerovatno brutalan sukob sa neviđenom gustinom sukobljenih strana. SAD bi odmah poslale od četiri do šest borbenih divizija sa po 20 hiljada vojnika, 10 Air Force jedinica sa po 20 aviona u svakoj i četiri ili pet nosača aviona.
Američki i južnokorejski vojnici bi imali malo šansi u toj borbi gdje bi bili pod jakim udarom sjevernokorejske artiljerije, bombardovanja iz vazduha i borbe u urbanom području zagađenom nakon hemijskih napada Sjevera.
Međutim, naravno da nema nikakve dileme ko bi na kraju izašao kao pobjednik jer bi pojačanja SAD na kraju ipak stigla i rat bi značio kraj režima Kim Džong Una, što on zasigurno i zna. Ali, to ne bi bila jednonedjeljna operacija kao što je to bio Zalivski rat protiv Sadama Huseina kada su njegove snage bili kao glineni golubovi u iračkim i kuvajtskim pustinjama za američke vazdušne snage.
Rat na korejskom poluostrvu bi trajao od četiri do šest mjeseci, procjene su iz Pentagona. Bio bi izuzetno jakog intenziteta i značio veliki broj mrtvih. Kada je 1994. godine Bil Klinton razmatrao napad na Pjongjang, tadašni komandant SAD snaga u Južnoj Koreji, Geri Lak, je saopštio da bi rat znači milion mrtvih i trilion dolara ekonomske štete.
Sada bi pokolj bio još veći, jer SAD vjeruje da Pjonjang ima od 10 do 16 nuklearnih oružja, i nije isključeno da bi Kim išao do kraja.
Bonus video:
