Rat protiv Irana bio je jedan od ključnih razloga ubjedljivog poraza republikanaca na izborima za Kongres SAD, ali bi taj težak izborni neuspjeh mogao dodatno da oteža nastojanja predsjednika Donalda Trampa da okonča sukob.
Bilo da se odluči za novi talas napada, brzo postizanje sporazuma sa Iranom ili jednostavno zadržavanje postojećeg stanja, oslabljena politička pozicija američkog predsjednika znači da će se kriza na Bliskom istoku vjerovatno dodatno produbiti. Trajno rješenje za region i globalna energetska tržišta sada djeluje još udaljenije.
Demokrate su na izborima u utorak preuzele kontrolu nad Senatom i Predstavničkim domom, ostvarivši ubjedljive pobjede u nekoliko tradicionalnih republikanskih uporišta prvi put poslije više decenija. Birači su time zadali težak udarac Trampu i njegovom ratu protiv Irana, koji traje već osam mjeseci.
Uoči izbora Tramp je slao protivrječne poruke o svojim narednim potezima u sukobu na Bliskom istoku. Nije isključivao mogućnost nastavka vojnih operacija, ali je istovremeno izražavao optimizam da bi mogao biti postignut sporazum sa Teheranom kojim bi se sukob riješio.
Rat je ozbiljno poremetio proizvodnju nafte i gasa u najvažnijem svjetskom energetskom čvorištu, što je dovelo do naglog rasta cijena goriva širom svijeta.
Ubjedljiva pobjeda demokrata otvara novo razdoblje podijeljene vlasti u Vašingtonu. Kada novi saziv Kongresa stupi na dužnost u januaru, Tramp će vjerovatno imati poteškoća da obezbijedi usvajanje zakona, dok bi na one koje Kongres usvoji mogao da uloži veto.
Mogao bi da pokuša da nastavi da vlada putem izvršnih uredbi, kao što je činio tokom većeg dijela prethodne dvije godine, ali takvi potezi mogu biti osporeni pred Vrhovnim sudom.
Kada je riječ o spoljnoj politici, međutim, Tramp će i dalje raspolagati značajnim ovlašćenjima. Iako Kongres može da ograniči finansiranje vojnih operacija u Iranu, a formalno je trebalo da donese odluku o objavi rata, predsjednik zadržava široka ovlašćenja za sprovođenje vojnih operacija, naročito kada su one već u toku.
Zbog toga je malo vjerovatno da će neprijateljski politički odnosi u Vašingtonu primorati predsjednika na određeni potez. Tramp bi na kraju mogao da izabere opciju koja najviše doprinosi snižavanju cijena energenata, ali ne treba očekivati da će to donijeti trajan mir.
Pat-pozicija
Rat protiv Irana, koji su Izrael i SAD pokrenuli 28. februara, u početku je imao više ciljeva, uključujući uništavanje vojnih kapaciteta Teherana i sprečavanje razvoja nuklearnog oružja, uz podsticanje promjene vlasti u Iranu.
Međutim, od juna se sukob uglavnom pretvorio u borbu za kontrolu nad Hormuškim moreuzom, uskim morskim prolazom kojim je ranije transportovana petina svjetske nafte i tečnog prirodnog gasa.
Iako je protok energenata tokom prvih mjeseci rata pao gotovo na nulu, transport sirove nafte kroz moreuz posljednjih mjeseci oporavio se na oko 80 odsto predratnog nivoa, zahvaljujući konvojima tankera uz podršku američke ratne mornarice.
Ipak, cijene nafte i dalje su oko 40 odsto više nego prije rata, što odražava povećani rizik transporta nafte iz tog regiona.
Istovremeno, SAD su uvele blokadu koja je praktično onemogućila iranski izvoz nafte, čime je ugrožen ključni izvor prihoda te zemlje.
Zbog toga su i Vašington i Teheran imali razloge da prije izbora za Kongres pokušaju da pronađu diplomatsko rješenje, a težak poraz republikanaca naizgled je dao Trampovoj administraciji dodatni podsticaj za to.
Međutim, izborni rezultat je prije svega pokazao koliko su sve opcije koje predsjednik ima na raspolaganju nepovoljne.
Bez izlaza?
Čini se da američka administracija ima tri mogućnosti: nove vojne napade, brzo postizanje sporazuma ili zadržavanje postojećeg stanja.
U ponedjeljak je druga opcija djelovala ostvarivo. Katar posljednjih sedmica posreduje u indirektnim pregovorima između Vašingtona i Teherana. Vijest da je iranski vrhovni vođa, ajatolah Modžtaba Hamnei, dao pregovaračima više prostora za postizanje sporazuma doprinijela je padu cijene nafte Brent za više od 14 odsto od ponedjeljka.
Međutim, Iran je kasnije prigušio taj optimizam, saopštivši da su stavovi dvije strane i dalje veoma udaljeni.
U središtu pregovora nalaze se iranske nuklearne ambicije. Tramp je dosljedno insistirao na tome da Teheran nikada ne smije doći do nuklearne bombe, iako je slao protivrječne poruke o tome da li bi prihvatio iranski civilni nuklearni program.
Iranski zvaničnici posljednjih sedmica tvrde da bi razgovore o nuklearnim ambicijama trebalo ostaviti za kasniju fazu, dok bi pregovori u početku trebalo da budu usredsređeni na ponovno otvaranje Hormuškog moreuza, oslobađanje iranskih sredstava koja se nalaze u inostranstvu i ublažavanje sankcija Teheranu.
Sada, kada je Tramp politički oslabljen, Teheran će imati malo razloga da brzo pristane na sporazum koji mu ne ide u prilog. S druge strane, ako potpiše sporazum koji ne bi značajno ograničio iranski nuklearni program, Tramp bi time praktično priznao poraz, što će vjerovatno posebno nastojati da izbjegne.
Iako bi sporazum kojim bi se Hormuški moreuz u potpunosti ponovo otvorio mogao kratkoročno da snizi cijene nafte, brz dogovor koji ne bi riješio, pa čak ni obuhvatio ključna sporna pitanja, ostavio bi Bliski istok u nestabilnom položaju, u kojem bi Iran vjerovatno imao znatno veću moć nego prije početka rata.
Time bi se dodatno ugrozili odnosi SAD sa saveznicima u Persijskom zalivu i stvorili uslovi za novi sukob.
Mogućnost novih Trampovih napada oslanja se na značajno jačanje američkog vojnog prisustva na Bliskom istoku. Prema izvještajima američkih medija, dvije udarne grupe nosača aviona već se nalaze u regionu ili njegovoj blizini, dok je treća na putu ka Persijskom zalivu.
Zajedno bi predstavljale jedno od najvećih raspoređivanja američkih vojnih snaga u tom regionu posljednjih decenija.
Raspoređivanje tolikih vojnih kapaciteta izuzetno je skupo, što naizgled ukazuje na Trampove namjere.
Ipak, administracija se suočava sa već poznatim problemom. Ograničena vojna kampanja vjerovatno ima male izglede da suštinski oslabi iranske vlasti, dok bi opsežnija operacija mogla da uvuče SAD još dublje u rat koji je izrazito nepopularan među američkim građanima.
Snažno protivljenje birača sukobu čini kratkotrajnu vojnu kampanju znatno vjerovatnijom od velike operacije, ali bi i ona mogla da dovede do novih žrtava, dodatnog oštećenja energetske infrastrukture i tek neznatnih promjena u pregovaračkim pozicijama dvije strane.
Krhko postojeće stanje
Na kraju, Tramp bi mogao da odluči da zadrži postojeće stanje, nadajući se da će američka blokada Irana vremenom dovesti do pada tamošnje vlasti ili je makar primorati na ustupke u mirovnim pregovorima.
To bi se na kraju moglo dogoditi, ali vrijeme ne ide Trampu naruku. Kako ulazimo u posljednje dvije godine Trampove ere, predsjednik će vjerovatno nastojati da obezbijedi da njegov politički mandat ne ostane upamćen po dugotrajnom i iscrpljujućem vojnom sukobu. Problem je, međutim, što nema očiglednog načina da se iz njega izvuče.
Najveći gubitnik je Bliski istok. Bilo da se suoči sa novim talasom vojnih napada, krhkim mirovnim sporazumom koji bi dodatno ojačao Iran ili nastavkom napetog postojećeg stanja, region i globalna energetska tržišta vjerovatno ulaze u period velike nestabilnosti.
Glasanje u utorak možda je oslabilo Trampovu želju da ostane vojno angažovan na Bliskom istoku, ali region nije ni za korak približilo miru.
Autor je Rojtersov kolumnista
Prevod: N. B.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
