Salah Haj Jahja, 50, koji živi u Tajbehu, vodi mobilnu kliniku za Doktore za Ljudska Prava i vodi medicinske timove koji idu u Gazu. Novinar Hareca se sreo sa njim u Tel Aviv kafeu.
Možete li reći nešto o Doktorima za Ljudska Prava? Koja je agenda? Šta znači obezbjeđivanje zdravstvene zaštite kao politički čin?
''Mi se borimo za prava na zdravlje i slobodu, koja svi zaslužuju. Ovo uključuje građane Izraela, migrante, izbjeglice, Palestince i ljude bez pravnog statusa. Naši timovi, medicinski i socijalni, pružaju pomoć ovim grupama.''
Vi ste lično zaduženi za Zapadnu Obalu i Gazu. Kao dio vašeg posla, često ulazite u Pojas Gaze. ''Da. Svakih par nedjelja sam imao medicinski tim koji ide u Gazu. Grupa se sastoji od nekoliko doktora, svi arapski Izraelci, obzirom da vojska i bezbjednosne snage ne dozvoljavaju jevrejskim doktorima da putuju tamo''
Vi ste jedina civilna izraelska grupa koja ide tamo, je li tako?
''Mi smo jedini koji idemo tamo iz Izraela, uz odobrenje izraelske vojske i bezbjednosnih snaga. Ne znam ni za jednu više grupu''
Kakve odnose imate sa Hamasom?
''Nemamo nikakve odnose sa njima. Mi liječimo samo lokalno stanovništvo''
Nemate nikakvog kontakta sa Hamasom, čak ni neformalnog? Zar vam nije potrebna njihova dozvola? Zar oni ne nadgledaju vaš rad?
''Nema nikakvog kontakta. Mi koordiniramo naš ulazak sa izraelskom stranom, ne sarađujemo sa Hamasom i njihovim predstavnicima. Radimo samo sa direktorima bolnica i palestinskim ministarstvom zdravlja, sa ministrom zdravlja u Ramali i njegovim zamjenikom u Gazi. Oni su ti koji stupaju u kontakt sa nama.''
Gaza je pod opsadom skoro deceniju. Mi ne znamo baš šta se dešava tamo. Opišite nam šta vidite tamo.
''Gaza ja zavijena u očaj. Osjetite to istog minuta kad pređete granicu. To je kao putovanje u neki drugi svijet. Već na samoj granici susrijećete jako bolesne ljude, uglavnom oboljele od raka, kako čekaju u redu u hodniku. Oni se nadaju nekom saosjećanju i dozvoli da pređu granicu i doviju neko liječenje. Idete autom i vidite ruševine, hiljade srušenih kuća, urušenih fabrika, kanalizaciju koja teče ulicama''.
UN nisu najpopularnija institucija u Izraelu trenutno. U njihovom posljednjem izvještaju stoji da bez ogromnih investicija u rekonstrukciju, Gaza će biti ''nenaseljiva'' od 2020. godine. Objasnite nam šta to znači.
''Pazite, mi idemo ulicama, ne samo u bolnice. Mi vidimo šta se dešava. Više od 60 posto stanovništva je nezaposleno. Prisutno je užasno siromaštvo. Jednostavno nema novca. Ni za hranu, ni za ljekove, ni za toplu odjeću za djecu. Ljudi lože vatre kako bi se ugrijali. Vrlo je uobičajeno u Gazi da vidite vatru izvan šatora koji je razapet pored razrušene kuće. Ljudi se plaše da se udalje od svojih razrušenih kuća iako nema nikakvih šansi da će dobiti ikakvu kompenzaciju. Oni znaju da ako odu neko će zauzeti zemlju i onda će ostati i bez toga.''
''Obrazovni sistem ne funkcioniše. Zdravstveni sistem je gotov. Poljoprivreda umire. Nema sirovina, nema načina da se radi a čak i kada postoji neka proizvodnja to se nema kome prodati. Upravo sam vidio nešto u šta nisam mogao da vjerujem – prodaju kilo jagoda ovdje za tri šekela. Ako je tolika cijena u marketima, koliko je onda farmer zaradio? Izvori vode su zagađeni. Voda nije za piće, nije ni za šta. Rijetko gdje ima struje. Gaza je na ivici humanitarne katastrofe. Ima veoma malo međunarodne pomoći a ni arapske zemlje ne uspijevaju da obezbijede ikakvu pomoć''
Ne uspijevaju ili ne pokušavaju?
''Ne uspijevaju, ali se mnogo i ne trude. Bolnice se suočavaju sa strašnim nestašicama jekova i opreme. Nema špriceva, zavoja, cjevčica. Kada neki od naših hirurga traži neki poseban skalpel ili zavoj u toku operacije bude mu rečeno da nema. Kada obučavamo lokalne doktore i učimo ih tehnike i procedure, nemamo sa čime da demonstriramo. 'Hronični pacijenti su uvijek na ivici. Na primjer, ako se neko čudesno oporavi od transplantacije bubrega on ne može da nađe ljekove koji su podrška transplantu. Jednostavno ih nema. Jedva i da ima poneki aparat za dijalizu ili skener. Postoje mnogi materijali i oprema koju ne možemo da prenesmo jer bi mogli biti korišteni za zabranjene aktivnosti. Bolnice su jedva funkcionalne jer su im potrebne ogromne količine dizel goriva – 360,000 litara mjesečno. Ajde da objasnim i ovo – ne postoji redovno snabdijevanje strujom u Gazi. Bolnice koriste respiratore, inkubatore i sličnu opremu u zavisnosti od agregata koji rade na dizel gorivo. Bude struje po četiri sata a onda pauza od 12 sati. Stanovnici gaze su navikli da kupuju jeftin dizel iz Egipta ali ovo više nije opcija, a ne mogu da priušte benzin i dizel koji dolaze iz Izraela. Ogroman problem su bolnice. Pored problema sa dizel gorivom, ne možete da držite agregat uključen tako dugo. Oni nisu napravljeni za to. Oni su namijenjeni za hitne slučajeve, ne za neprekidan danonoćni rad, godinu za godinom. Kada struja nestane uvijek ima nekoliko teških i po život opasnih momenata dok se agregati ne pokrenu. Vidimo užasne rezultate, naročito u neonatalnim jedinicama. Ljudi plaćaju svojim životima skoro na dnevnoj osnovi.
Pitam se koliko Izraelci mogu da osjećaju empatiju prema stanovnicima Gaze. Već mogu da zamislim onlajn rasprave ''pustite ih neka se pubijaju, sami su sebi ovo donijeli, izabrali su vladu Hamasa, oni ispaljuju rakete na Izrael''
''Ne branim Hamas niti bilo koju grupu. Zainteresovan sam samo za stanovništvo koje živi u neljudskim uslovima, u oblasti sa najvećom gustinom naseljenosti na svijetu''
Šta čujete od njih u vezi sa njihovom vladom?
''Neki od njih ih podržavaju''
To malo što znam, postoji mnogo bijesa
''Naravno da postoji, mnogo. Sa druge strane, Hamas ima veliku moć.''
Vidio sam veliki miting Hamasa prije nekoliko nedjelja. Bilo je dosta ljudi na ulicama...
''Da, oni su i dalje veoma jaki. Oni mogu da okupe stotine hiljada ljudi. Ali postoji i veliki broj bijesnih ljudi koji su veoma isfrustrirani Hamasom. Mnogi ljudi mi kažu da maštaju o povratku u Izrael na posao, kao što su nekad radili. Imaju osjećaj da nikom nije stalo do njih, ni Izraelcima, ni Egipćanima, ni Palestinskoj Vladi.''
Ima li tenzija između stanovnika Zapadne Obale i Gaze? Da li se odnosi pogoršavaju?
''Da. Oni će reći da nema tenzija, ali ima. Osjećaj kod običnog stanovništva Gaze je da su Abu Mazen (predsjednik Palestine Mahmud Abas) i njegovi ljudi prestali da brinu o Gazi. Osjećaju se odbačenim, kao da ne pripadaju palestinskom narodu. Iz Ramale im ne dozvoljavaju posjete. Čak i ministri iz Gaze često ne mogu da dođu i učestvuju na sastancima kabineta u Ramali. Tamo je dva miliona ljudi. Nisu svi Hamas. Postoje mnoge frakcije i u svakom slučaju stanovništvo plaća najveću cijenu. To ne uzimaju u obzir ni Izrael, ni Egipat, ni vlasti u Ramali''
Hajde da pričamo o vodi. Nema tekuće vode u mnogim djelovima pojasa, i postoji briga o mogućnosti izbijanja epidemije.
''Tokom Operacije Zaštitna Ivica mnogi cjevovodi su uništeni i oni nisu u mogućnosti da ih poprave. Veliki dio izvora vode je zagađen jer disfunkcionalan sistem kanalizacije uzrokuje curenje u pijaću vodu''
Da li vi pijete vodu tamo?
''Ne, ne dam sebi da pijem vodu u Gazi jer znam da ću se razboljeti od nje. Stanovnici nemaju drugog izbora i oni je piju. Vidimo mnogu djecu koja pate zbog zagađene vode, neka pate od infekcije amebama.''
Čista voda je privilegija koju uživaju samo bogati ljudi?
"'Da. Možete da kupite mineralnu vodu iz Izraela ili Ramale. Ne mogu svi da je priušte.''
Koji je prosječni dohodak po glavi stanovnika?
''Neko ko ima posao zarađuje do 30 šekela (7.8$) dnevno. Većina ljudi nema posao. Oni lutaju ulicama, tražeći način da zarade za život. Duž Pojasa Gaze ima dosta ljudi koji jednostavno prodaju kafu ili čaj na ulici, tako što skuvaju kući i onda sa posudom idu ulicama. Šolja kafe košta pola šekela (13 centi). Najvažnije je zaraditi bar nešto novca. Zašto 18-ogodišnjaci idu da kopaju tunele iako znaju da postoji dobra šansa da će se neki srušiti na njih i sve ih ubiti? Njima i njihovim porodicama je obećano 100 dolara dnevno, i stoga oni rizikuju. Palestinski mediji javljaju da je oko 300 ladića poginulo u ovim tunelima. Oni rade u veoma opasnim uslovima, brinući da ih ne pogode Izraelci ili Egipćani koji konstantno potpoljavaju tunele vodom ili dizelom kako bi ih uništili. Ponekad i zapale tunele. Uprkos ovome, neki nastavljaju da rade tamo za novac. Ljudi konstantno traže da li nešto pristiže od humanitarnih organizacija. Oni se grabe za bilo šta. Gaza je mjesto koje živi od socijalne pomoći.''
Pretpostavljam da ima dosta nasilja.
Mnogo; skoro svakog dana neko pogine usljed svađa. Ljudi su veoma isfrustrirani i razdražljivi. Postoji mnogo konflikata među ljudima. Prenaseljenost i nezaposlenost gnječe ljude na malom prostoru koji nemaju šta da rade, što često dovodi do tuča. Oni pucaju i ubijaju jedni druge.''
Šta je sa samoubistvima? ''To je rastući fenomen. Mnogi ljudi pokušavaju da prikriju, ali ima mnogo slučajeva. Mladi ljudi se ubijaju zbog osjećaja beznađa. Ima mnogo očaja. Takođe se trudimo da pružimo i mentalnu pomoć ovim ljudima, kao i djeci koja pate od ozbiljnih poslijeratnih trauma. U kontaktu smo sa mnogim agencijama. Mnogi jevrejski doktori iz Izraela žele da dođu i pomognu, da se priduže našim misijama, ali im je zabranjeno''
Ima pacijenata iz Gaze koji se liječe u Izraelu.
''Hiljadu pacijenata mjesečno ne može da dobije pomoć u bolnicama u Gazi. Njih preusmjeravaju u Izrael, Istočni Jerusalim ili Zapadnu Obalu na liječenje. Hemoterapija je takođe često nedostupna.''
Šta je procedura za takve pacijente?
''Prvo traže pomoć lokalno. Kada bolnica shvati da ne može da im pomogne ona im izdaje obrazac koji se zove Obrazac Broj 1, u kom se kaže da je liječenje nedostupno u Gazi i da ih preusmjeravaju u bolnicu u Izrael. Onda dobijaju Obrazac Broj 17 od palestinskih vlasti, koji uključuje obavezu plaćanja usluga. Ovi obrasci idu Palestinskom komitetu koji odlučuje da li će izdati dozvolu. U većini slučajeva takav pacijent će biti pozvan na ispitivanje od strane Šin Bet bezbjednosnih snaga.''
Da li je to dio procedure, to ispitivanje? ''Da. Zahtjev se šalje izraelskoj strani i dobije se poziv da se osoba pojavi u određeno vrijeme radi ispitivanja.''
Zašto Hamas to dozvoljava?
''Hamas upozorava ljude da ne odaju nikakve informacije. Postoje čak znaci na palestinskoj strani granice koji upozoravaju ljude koji idu na ispitivanje da ne otrkivaju ništa, govoreći im da se sjete da je domovina važnija od svega''
Zar to ne natjera pacijente da odustanu?
''Mnogi judi odustanu. Jednostavno ih je strah. Čak i onima koje nije strah nije zagarantovano da će dobiti dozvolu. Može trajati mjesecima. Ponekad ne bude nikakvog odgovora. Mnogi ljudi umru čekaući. Postoji takođe i problem ucjenjivanja.''
Što znači šta?
''Njihova putna dozvola će biti odobrena samo pod uslovom da sarađuju – informacije u zamjenu za dozvolu za ulazak.''
Kažete da Šin Bet ucjenjuje ove pacijente? Možete li da dokažete to?
''Imamo snimljeno i dokumentovano da se pacijentima prijeti i da se ucjenjuju u zamjenu za dozvolu. Pisali smo izvještaj povodom toga. Ispitivanje se često pretvori u neprijatne i ponižavajuće situacije. Ponekad se pribjegava i nasilju. Postoji takođe niz svakakvih propisa, poput zabrane ulaska za muškarce između 18 i 45 godina. Tako da ako je dijete bolesno, neće dozvoliti roditeljima da idu sa djetetom. Često vidimo kako djedovi i bake vode djecu na liječenje i hospitalizaciju. Čak i kada je u pitanju beba, razdvajaju je od roditelja. Mnogo puta, kada izvršimo pritisak na izraelsku stranu ili Šin Bet, odjednom pacijent dobije dozvolu. Drugim riječima, nije bilo stvarnog razloga za odbijanje dozvole na samo početku''
Vidio sam izvještaj Šlomi Eldara u al-Monitoru, koji tvrdi da otkad je Avigdor Liberman postao ministar odbrane, pravila su pooštrena i mnoge dozvole ukinute.
''Istina je. Često ljudi dođu kod mene, donoseći opremu ili informacije za pacijente. Kažu mi da su čekali satima, da su im dozvole oduzete i da su vraćeni u Gazu. Ukupno vidimo, na osnovu žalbi koje dobijamo, da postoji značajan porast u broju odbijenih zahtjeva, sa vrlo malo pacijenata koji dobiju dozvole. Ispituju ih po više puta. Izraelske bolnice više ne prihvataju da im zakazuju preglede jer se nikada ne pojave na vrijeme. Nakon 30 godina na ovom poslu, ne vidim ikakve promjene u Gazi, stvari se samo pogoršavaju. To je tužno mjesto. Ima sjajnih restorana na plaži, sa cijenama od 50-60 šekela po obroku. Uvijek su prazni. Imaju po tri sprata ali kada odemo, uvijek smo jedini gosti. Luksuzni hoteli koji su izgrađeni stoje prazni, osim povremenih gostiju iz humanitarnih organizacija.''
Šef vojne obavještajne službe, major general Herzl Halevi, rekao je da bi ekonomska situacija u Gazi mogla da dovede do eksplozije koja bi bila usmjerena ka Izraelu. Kako vi shvatate ovu izjavu?
''Razumijem zašto je to rekao. Postoji dva miliona ljudi koji stvarno pate. Nisam pričao sa svakom osobom tamo ali mogu vam reći da su veoma iscrpljeni. Bili su u tri rata i dosta im je svega. Ogromna većina tamo samo želi da živi normalan život, da zarađuje za život, da obrazuje svoju djecu i da ima za hranu i odjeću svoje djece. Ovo jednostavno ne postoji tamo. Otac stoji ispred svoje djece i ne može da im da ništa. To ga boli. To je ono što čujem od ljudi tamo. Ne čujem ih da žele da dođu u Izrael i da se raznesu. Čujem očajanje.
Izvor: Harec
Bonus video:
