Ubijali neprijatelje režima, pa usvajali njihovu djecu - Vijesti.me
rat u argentini

Ubijali neprijatelje režima, pa usvajali njihovu djecu

Otimanje preko 500 beba bilo je jedno od najtraumatičnijih poglavlja vojne diktature, koja je vladala Argentinom od 1976. do 1983.

Viktorija Montenegro se sjeća djetinjstva ispunjenog opuštenim razgovorima za vrijeme večere. Pukovnik Hernan Tetslaf, glava porodice, bi prepričavao vojne operacije u kojima je učestvovao, u kojima su „prevratnici“ bili mučeni ili ubijani. Te diskusije su obično završavane njegovim „udaranjem pištoljem o sto“.

Bila je potrebno istraživanje jedne grupe boraca za ljudska prava, poklapanje DNK materijala i gotovo decenija poricanja kako bi 35-godišnja Montenegro shvatila da pukovnik Tetslaf u stvari nije bio njen otac – niti heroj kakvim se predstavljao.

On je, u stvari, odgovoran za ubijanje njenih bioloških roditelja i ilegalno prisvajanje, navodi se na početku teksta „Njujork tajmsa“.

Djeca protivnika vlasti

On joj je 2000. priznao šta je uradio. Međutim, sa svojom prošlošću Montenegro se suočila tek nakon suđenja prošlog proljeća, kada je odbacila ime Maria Sol koje su joj pukovnik Tetslaf i njegova žena dali, pošto su falsifikovali njen izvod iz matične knjige rođenih.

Suđenje bi moglo prvi put potvrditi da je vrhovni vojni lider zemlje učestvovao u sistemskom planu krađe beba od ljudi koji su bili označeni kao neprijatelji vlasti.

Horhe Rafael Videla, koji je bio na čelu argentinske armije u toku diktature, optužen je da je naredio da se roditeljima u tajnim logorima uzmu bebe i daju zvaničnicima armije obavještajnih službi, ili ček trećim licima, pod uslovom da novi roditelji prikriju njihov pravi identitet. Videla je jedan od 11 zvaničnika kojima se sudi za 35 slučajeva ilegalnog prisvajanja maloljetnika.

U tim nedjelima imali su udjela i sudije i zvaničnici Rimokatoličke crkve.

Uloga crkve upadljiva

Crkva je otimanje djece branila kao način da se garantuje da oni neće biti „zaraženi“ ljevičarskim neprijateljima
Otimanje preko 500 beba bilo je jedno od najtraumatičnijih poglavlja vojne diktature, koja je vladala Argentinom od 1976. do 1983. Očajnički napori roditelja da pronađu svoju nestalu djecu nikada nisu prestali.

To je bilo jedino pitanje za koje šefovi država izabrani poslije 1983. nisu željeli da oproste armiji, mada je amnestija garantovana za druge „prljave ratne zločine“.

„Čak ni mnogi Argentinci, koji su smatrali amnestiju nužnim zlom, nisu bili voljni to da oproste vojsci“, kazao je Hose Miguel Vivanko, direktor Hjumans rajts voča za američki kontinent.

Kradljivci beba su, uglavnom, bili karakteristični za argentinski period diktature, rekao je Vivanko. Takvih primjera nije bilo ni za vrijeme 17-godišnje diktature u susjednom Čileu.

Upadljiva razlika bila je uloga Katoličke crkve. U Argentini je crkva uveliko podržavala vojnu vladu, dok se u Čileu ona suprotstavljala vladi generala Augusta Pinočea i tražila da se otkriju zločini u oblasti ljudskih prava, rekao je Vivanko.

Sveštenici i biskupi u Argentini su pravdali svoju podršku vladi strahom za nacionalnu bezbjednost, a otimanje djece su branili kao način da se garantuje da oni neće biti „zaraženi“ ljevičarskim neprijateljima vojske, kazao je Adolfo Perez Eskivel, borac za ljudska prava i dobitnik Nobelove nagrade koji je istraživao na desetine slučajeva nestanka.

Laura 105. koja je otkrila svoj identitet

Međutim, Montenegro se ne slaže: „Mislili su da rade nešto hrišćansko time što su nas krstili i dali nam šansu da budemo bolji ljudi od naših roditelja. Mislili su i osjećali da nam spasavaju živote“.

Pukovnik Tetslaf je jedne večeri priznao Viktoriji da je vodio operaciju u kojoj su njeni roditelji mučeni i ubijeni
Zvaničnici crkve u Argentini i u Vatikanu su odbili da odgovore na pitanja o vezana za njihovu upoznatost i umiješanost u tajna usvajanja.

Potraga za nestalom djecom je godinama bila uglavnom uzaludna. Međutim, to se promijenilo u posljednjoj deceniji zahvaljujući velikoj podršci vlade, naprednim forenzičkim tehnologijama i rastućoj banci genetičkih podataka koji su posljedica godina testiranja. Laura Reinhold Siver je posljednja, 105, osoba koja je otkrila svoj pravi identitet.

Ipak, proces prihvatanja istine može biti dug i mučan. Montenegro je godinama odbijala pokušaje zvaničnika i boraca za ljudska prava da joj saopšte identitet. Od djetinjstva je dobijala „snažno ideološko obrazovanje“ od pukovnika Tetslafa.

Ako bi podigla ljevičarski flajer na ulici, „on bi me sjeo i satima pričao šta su prevratnici učini Argentini“, ispričala je.

Poricanje istine

Vodio ju je i u jedan logor gdje je sa kolegama satima raspravljao o vojnim operacijama, „kako su ubijali ljude, mučili ih“, dodala je.

„Odrasla sam misleći da je u Argentini vladao rat, i da su naši vojnici otišli u rat da bi obezbijedili demokratiju“.

Test je potvrdio da je ona biološko dijete Hilde i Rahija Montenegra, koji su bili aktivni članovi Pokreta otpora
Montenegro je ispričala novinaru „Njujork tajsma“ da joj on nije dopuštao da gleda filmove o „prljavom ratu“, uključujući „Zvaničnu priču“, film iz 1985. o paru iz više srednje klase koji podiže djevojčicu uzetu iz porodice koja je nestala.

Pukovnik je 1992. nakratko pritvoren pod sumnjom da je krao bebe, kada je ona imala 15 godina. Pet godina kasnije sud ju je obavijestio da ona nije biološko dijete pukovnika Tetslafa i njegove žene.

„Bila sam i dalje ubijeđena da je to sve laž“.

Priznjanje u restoranu

Test je potvrdio da je ona biološko dijete Hilde i Rahija Montenegra, koji su bili aktivni članovi Pokreta otpora. Ona i njeni roditelji su kidnapovani kada joj je bilo samo 13 dana.

Pukovnik Tetslaf je jedne večeri u restoranu priznao Viktoriji i njenom suprugu da je vodio operaciju u kojoj su njeni roditelji mučeni i ubijeni, a ona uzeta u maju 1976, kada joj je bilo samo 4 mjeseca.

Sud je 2001. proglasio pukovnika krivim. Završio je u zatvoru, a ona je do 2003, kada je preminuo, svake nedjelje dolazila u posjetu čvrsto ubijeđena da su njegove akcije u toku diktature bile opravdane.