Digitalno pismeni ili samo digitalno prisutni?

• Digitalna prisutnost nije isto što i digitalna pismenost – često korišćenje tehnologije ne znači automatski da znamo da procijenimo vjerodostojnost sadržaja.
• Kritičko promišljanje počinje zastajanjem – provjerom izvora, konteksta i onoga što je možda izostavljeno prije nego što povjerujemo, reagujemo ili podijelimo sadržaj.
• Digitalna pismenost vodi ka digitalnoj odgovornosti – nije važno samo šta prepoznajemo kao problematično, već i šta odlučujemo da širimo, podržimo ili zaustavimo.

Digitalna pismenost jedna je od onih vještina za koje gotovo svi pretpostavljamo da ih imamo. Koristimo aplikacije, plaćamo račune online, komuniciramo na društvenim mrežama i pronalazimo informacije za nekoliko sekundi. Sve češće i formiramo mišljenje na osnovu sadržaja koji nam algoritmi preporučuju.

Ali pravi test dolazi kada nam se na ekranu pojavi nešto što nas naljuti, uplaši, iznenadi – ili potvrdi baš ono u šta već vjerujemo. Da li ćemo sadržaj prihvatiti gotovo automatski ili zastati i zapitati se zašto mu vjerujemo?

Sadržaj može izgledati potpuno uvjerljivo, a ipak biti izmijenjen, izvučen iz konteksta ili ponavljan dovoljno često da nam počne djelovati vjerovatnije nego što jeste. U brzom toku vijesti, kratkih videa, komentara i notifikacija prostor između onoga što vidimo i naše reakcije postaje sve kraći. Generativna vještačka inteligencija tome dodaje novu dimenziju: uvjerljiv sadržaj danas je moguće proizvesti i širiti brže i u većoj količini nego ikada.

Zastati je postalo digitalna vještina

U takvom okruženju digitalna pismenost nije samo tehnička vještina. Ona je i navika procjene – da provjerimo izvor, uočimo šta nedostaje i zastanemo prije nego što reagujemo ili nešto podijelimo.

Da učestalo korišćenje tehnologije ne znači automatski i visok nivo digitalnih kompetencija pokazuju evropski podaci. Prema Eurostatovoj publikaciji Digitalisation in Europe – 2026 edition, internet je u 2025. najmanje jednom sedmično koristilo 93 odsto stanovnika EU uzrasta od 16 do 74 godine, dok je 60 odsto imalo najmanje osnovne digitalne vještine. One pritom ne podrazumijevaju samo tehničko snalaženje, već i rad sa informacijama i podacima, komunikaciju, stvaranje sadržaja, bezbjednost i rješavanje problema.

Na izazove među mladima ukazuju i ažurirane Smjernice Evropske komisije za nastavnike o digitalnoj pismenosti i borbi protiv dezinformacija iz 2026. godine: 43 odsto četrnaestogodišnjaka ne dostiže osnovni nivo digitalnih vještina, dok svega 36 odsto mladih provjerava vjerodostojnost sadržaja na internetu. Komisija se za ove pokazatelje poziva na ICILS 2023, European Parliament Youth Survey 2024 i podatke Eurostata.

Nije svaka manipulacija laž

Kada govorimo o dezinformacijama, često prvo pomislimo na potpuno izmišljenu vijest. Međutim, sadržaj koji nas navede na pogrešan zaključak može biti mnogo suptilniji.

Citat može biti doslovno tačan, ali istrgnut iz razgovora koji mu daje sasvim drugo značenje. Statistika može biti pouzdana, a da je iz čitavog skupa podataka izdvojeno samo ono što podržava željeni zaključak.

Važan je i način na koji je informacija predstavljena. Framing, odnosno uokviravanje, podrazumijeva izbor riječi, slika, činjenica i konteksta koje stavljamo u prvi plan. Sam po sebi nije manipulacija – svaki tekst, fotografija ili prilog podrazumijevaju određeni izbor i perspektivu. Problem nastaje kada se tim izborom jedna interpretacija sistematski čini uvjerljivijom, dok se relevantne činjenice ili druge perspektive potiskuju.

Takve poruke posebno lako prihvatamo kada potvrđuju ono što već mislimo, dolaze od izvora kojima vjerujemo ili ih viđamo dovoljno često da nam postanu poznate. Na društvenim mrežama pridružuje se i efekat prividnog konsenzusa: veliki broj lajkova, komentara ili dijeljenja može ostaviti utisak da je određeni stav opšteprihvaćen. Automatizovani nalozi i koordinisane mreže dodatno mogu vještački pojačavati poruke i stvarati privid podrške ili protivljenja koji ne odgovara stvarnosti.

Manipulacija javnim mnjenjem, naravno, nije nastala sa internetom. Ono što se promijenilo jesu brzina, obim i preciznost kojom se sadržaj danas može proizvoditi, prilagođavati i distribuirati.

Ne moramo sumnjati u sve. Moramo znati zašto vjerujemo.

Kritičko promišljanje ne znači automatski sumnjati u svaki medij, instituciju, stručnjaka ili podatak. Ako sve unaprijed proglasimo nepouzdanim, nijesmo postali otporniji na manipulaciju – samo smo jednu vrstu nekritičkog prihvatanja zamijenili drugom.

Važno je nešto drugo: ko sadržaj objavljuje, gdje je originalni izvor, šta je možda izostavljeno, postoje li nezavisne i kredibilne potvrde i zašto nam je informacija predstavljena baš na taj način.

Digitalna pismenost zato traži angažovanost, a ne samo skrolovanje. Traži da znamo zašto nečemu vjerujemo – i da prepoznamo trenutak kada ono što djeluje očigledno ipak treba provjeriti.

Od procjene do odgovornosti

Prepoznati da je sadržaj netačan, manipulativan ili izvučen iz konteksta važan je prvi korak. Ali ono što ćemo zatim uraditi sa njim jednako je važno.

Tu digitalna pismenost postaje digitalna odgovornost. Nije dovoljno prepoznati problematičan sadržaj – važno je promisliti šta objavljujemo, šta dalje širimo i čemu svojim reakcijama dajemo dodatnu vidljivost.

Deutsche Telekom već godinama kroz različite inicijative otvara upravo pitanje lične odgovornosti u digitalnom prostoru.

Kampanja #ShareWithCare – „A Message from Ella“ stavila je u fokus digitalni trag, posebno kada je riječ o djeci. Jednom objavljena fotografija ili video mogu izaći iz kruga ljudi kojima su prvobitno bili namijenjeni, biti kopirani, izmijenjeni ili korišćeni u kontekstu koji više ne možemo kontrolisati.

Godinu kasnije, kampanja „Let’s question what we share“ fokus je prenijela na dezinformacije i našu ulogu u njihovom širenju. Pitanje više nije samo da li je sadržaj koji gledamo tačan, već i šta se događa kada odlučimo da ga proslijedimo dalje.

Kada pogrešna informacija postane više od informacije

Dezinformacije se nerijetko prepliću sa predrasudama, strahom i govorom mržnje.

Tada pitanje više nije samo šta je tačno, već i kakve posljedice može imati ono u šta smo povjerovali i odlučili da širimo.

Upravo tu dilemu otvara i kampanja Crnogorskog Telekoma protiv govora mržnje „Baš te boli“: da li nas „baš boli“ jer nam je svejedno – ili zato što nam je stalo?

Koliko smo zaista medijski pismeni?

Ako se digitalna pismenost najbolje pokazuje kroz svakodnevne odluke, onda vrijedi provjeriti kako se zaista snalazimo u takvim situacijama.

Jedan od praktičnih alata je Test medijske pismenosti na Teachtoday platformi, inicijativi Deutsche Telekoma posvećenoj sigurnom i kompetentnom korišćenju digitalnih medija. Test za djecu i mlade kroz 24 pitanja obuhvata šest oblasti – od komunikacije i prosuđivanja do odlučivanja i sopstvene odgovornosti – dok je poseban test namijenjen roditeljima.

I da se vratimo na početno pitanje.

Razlika između digitalne prisutnosti i digitalne pismenosti nije u tome koliko vremena provodimo online niti koliko brzo se služimo tehnologijom. Pokazuje se u kvalitetu odluka koje donosimo dok smo tamo.

Da li ćemo pročitati dalje od naslova. Provjeriti prije nego što podijelimo. Prepoznati kada nam nije ponuđena cijela slika. Zastati prije reakcije koju je pokrenula emocija. I reagovati kada je sa druge strane ekrana neko ko trpi posljedice onoga što drugi pišu i šire.

Možda zato najbolji test digitalne pismenosti nije koliko dobro koristimo tehnologiju, već koliko dobro procjenjujemo kada joj ne treba vjerovati na prvi pogled – i šta odlučimo da uradimo nakon toga.