U toplini jednog ateljea prepunog boja, priča se život Natalije Tanje Novaković – žene koja u 78. godini dokazuje da je aktivna starost ne samo moguća, već i izuzetno bogata.
Penzionerka je samo na papiru, a svakodnevno stvara – slika, piše poeziju, pjeva. Život živi, kaže, punim plućima, a tako je oduvijek.
„Penzionisana jesam, ali se nikada nisam tako osjećala,“ kaže Tanja, dok oko nje vise slike koje odišu dušom. Posebno joj je draga ona na kojoj je unuka sa šeširom – jedan od njenih prvih portreta. „U svaku sliku unosim sebe. To je stvar trenutka. Nekad tražim, a nekad samo dođe. I onda sednem, pa prvo skica i onda ulje ili obično radim ulje na platnu, jer je to zahvalnije, trajnije i tako dalje“.
Osim slikarstva, Tanja piše poeziju. Iza nje su dvije knjige, treća je na putu. Stihove posvećuje domovini, ljubavi, suprugu, životu. Njene pjesme su istovremeno nježne i snažne.
Bila je profesorica francuskog, zatim engleskog jezika, a kao pedagog uvijek je isticala:
„Učenici su ljudi. I kao takvi zaslužuju poštovanje i slobodu izražavanja.“
Iz škole nosi uspomene, ali i brigu za današnje obrazovanje, koje, kako kaže, sve manje podstiče kreativnost.
Glumila je, pjevala izvorne narodne pjesme, a kao djevojka – čak i padobranom skakala. „Kad dođem negdje do polovine prostora i onda kažem, zašto se ne zaustavim ovdje? Taj pogled dolje - je život, vjerujte. Taj koji vri dolje, a vi ste gore. U tišini. Osjetiš koliko si mali, a opet veliki onim što nosiš u sebi.“
Poruka ove inspirativne žene je jednostavna, ali snažna: „Samo neka vole. Ljubav počinje tamo gdje je čovjek.“
Penzionerima poručuje da se ne zaustave – da istražuju, otkrivaju i stvaraju. „Svi nosimo u sebi nešto što drugi nema. Samo treba da to pronađemo.“
Natalija Tanja Novaković je dokaz da godine nisu granica, već poziv – da živimo, stvaramo i volimo, dokle god dišemo.
Bonus video:
