Granica između zdrave empatije i potrebe da “spašavamo” druge često je nevidljiva – ali posljedice prelaska te linije mogu biti vrlo konkretne. Empatija podrazumijeva sposobnost da prepoznamo i razumijemo emocije druge osobe, dok uloga spasioca ide korak dalje: uključuje preuzimanje odgovornosti za tuđe odluke, ponašanja i osjećanja.
Psihološkinja i psihoterapeutkinja Marijana Ivančević za Boje jutra kazala je da potreba za spašavanjem drugih često ima dublje korijene. Može proisteći iz potrebe za potvrdom vlastite vrijednosti, straha od odbacivanja ili osjećaja da život ima smisla samo kroz brigu o drugima.
“Kad god čujem riječ empatija, ja se sjetim jedne, nazovi definicije empatije, koja glasi 'em patiš ti, empatim ja'. Kada govorimo o ulozi spasioca, tu više ne govorimo o osjećanju, nego govorimo o preuzimanju odgovornosti i za emocije druge osobe, navike, odluke, pa i način života. Postaviti granice drugima, ali isto tako postaviti granice sebi. Jer ako pričamo o vrsti samožrtvovanja, koja je u osnovi ovog sindroma o kome govorimo o samožrtvovanju. Dakle, mi nesvjesno, ali ipak svojim izborom se žrtvujemo i onda ne pričamo o tome aha, neko treba da prestane da nešto očekuje od mene. Naravno da bi to bilo lijepo, ali ako se to ne desi, a najčešće se neće desiti, onda smo mi odgovorni kao odrasle osobe da kažemo ok, ja ću sada nešto da promijenim, ja ću sada da postavim granice na drugačiji način. Dakle, odgovornost nije kod drugih, nego je kod nas. Iako pomaganje drugima može biti izraz zdrave povezanosti, problem nastaje kada ono ide na štetu vlastitog blagostanja. Hronično nezadovoljstvo, osjećaj neuzvraćenosti i emocionalna iscrpljenost često su znakovi da je granica pređena. U takvim odnosima može se razviti i prikriveni oblik kontrole, gdje osoba koja daje očekuje nešto zauzvrat, stvarajući osjećaj krivice kod druge strane“
Pogledajte prilog:
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
