Ako ste se ikada zapitali zašto plačemo dok gledamo tužan film, zašto se iskreno radujemo tuđoj sreći i saosjećamo s drugim ljudima, odgovor leži u neuronima ogledala, fenomenu koji su naučnici otkrili još prije 60 godina proučavajući majmune.
Neuroni ogledala otkriveni su prije više od šezdeset godina. Istina, naučnici tada još nisu otkrili njihovu „sposobnost ogledala". Pronašao ih je Vernon Mauntkasl, neurolog sa Džon Hopkins univerziteta. Otkriveni su u frontalnom režnju mozga majmuna, a njihova aktivnost se pojačavala kada je životinja obavljala različite pokrete. Tako su te ćelije tada okarakterisane kao motorni neuroni.
Tek 1990. godine, u pokušaju da se razviju metode za oporavak motornih funkcija kod ljudi nakon povrede mozga, italijanski naučnici, predvođeni neurologom Đakomom Ricolatijem, otkrili su zanimljiv fenomen proučavajući majmune. Tokom eksperimenta je uočeno da se u mozgu aktiviraju određeni neuroni kada majmun približi hranu ustima. Međutim, ista pojava ponovila se i u situaciji kada je majmun samo posmatrao drugog majmuna ili čovjeka kako približava hranu ustima. Tako je otkriveno da se jedna grupa moždanih ćelija aktivira samo posmatranjem akcije, i to na isti način kao i kada organizam sam sprovodi tu aktivnost.
Otkriće neurona ogledala šokiralo je naučnike. Postavilo se pitanje da li takvi neuroni postoje i u ljudskom mozgu. Zahvaljujući savremenoj tehnologiji otkriveno je da ovi neuroni nisu grupisani samo na jednom mjestu nego da postoji čitava mreža koja se aktivira u različitim dijelovima mozga. Kod ljudi, neuroni ogledala još su složeniji, fleksibilniji i razvijeniji. Naučnici smatraju da oni doprinose boljem međusobnom razumijevanju, učenju govora, učenju putem imitacije, razvoju socijalnih vještina, empatijskih sposobnosti.
Urođena ili stečena sposobnost
Naučnici su dugo raspravljali o tome da li se rađamo sa neuronima koji mogu „odražavaju" akcije i emocije drugih ljudi ili nam ta sposobnost dolazi sa iskustvom. Ranije se vjerovalo da je reč o urođenoj „vještini", međutim, novija istraživanja pokazuju drugačije stavove naučnika.
Italijanski neurolog Marko Jakoboni sproveo je veoma zanimljiv eksperiment. Kada posmatramo drugu osobu kako pomjera neki predmet, na primjer ‒ stavlja igračku u kofu, naš pogled predviđa određen ishod ‒ gledamo u kofu i prije nego što je do nje dosegnula ruka sa igračkom. Ovu sposobnost da „predvidimo očima" obezbjeđuje nam naš sistem neurona ogledala. Zašto? Kada premještamo predmet sami, naše oči rade istu stvar kao i kada posmatramo drugog.
Naučnici su eksperimentom otkrili da šestomjesečne bebe ne prate pogledom pokret ruke ka kofi, dok se jednogodišnja djeca u datoj situaciji ponašaju isto kao i odrasli. To je sve navelo na zaključak da su neuroni ogledala „naučili" da predviđaju kretanje drugih ‒ znači ta sposobnost im nije data rođenjem.
Pokreti lica važni za međusobno razumijevanje
Na Univerzitetu Viskonsin sprovedeno je istraživanje u kome je jedna osoba pričala priču, a druga ju slušala, držeći olovku u ustima. Olovka kao da je „paralizovala" lice, ne dozvoljavajući mišićima da se pokreću.
Ubrizgavanje botoksa, kozmetički postupak koji je danas veoma popularan u borbi protiv bora - nije ništa drugo nego uvođenje u kožu botulinskog toksina koji ne dozvoljava razmjenu nervnih impulsa sa mišićima. Tako botoks ne dozvoljava neuronima ogledala da imitiraju izraze drugih lica.
Nakon eksperimenta, učesnici su pitani o tome kakve su emocije doživjeli tokom čitanja i slušanja priče. Narator je odgovorio da se osjećao nelagodno i sve vrijeme odsutno od toka priče, dok je slušalac koji je imao olovku u ustima odgovorio da mu je bilo teško da prihvati i usvoji informacije iz priče.
Autori studije su zaključili: kada mišići lica ne mogu da se pokreću, ne samo da drugi ne mogu da čitaju naše emocije nego i mi teško prepoznajemo emocije drugih.
Tako su italijanski naučnici otkrili da osobe koje su primile injekciju botoksa teško prepoznaju emocije drugih ljudi.
Kada ste se družili sa prijateljima?
Ovo pitanje je direktno povezano sa neuronima koji imaju svojstva ogledala. U nedostatku njihove stalne stimulacije ‒ slabi i njihova sposobnost. Oni se mogu porediti sa aktivnošću mišića. Ako duže vrijeme zapostavljate fizičke aktivnosti, biće vam teško da izvedete i najjednostavnije vježbe.
Da biste dobro razumjeli druge ljude morate stalno „podsticati" svoje neurone ogledala. Za tako nešto najbolje je biti sa ljudima u čijem društvu se osjećate opušteno.
Socijalna isključenost ili komunikacija koja vam se ne dopada stresna je za tijelo. U takvoj situaciji možete pogrešno razumjeti namjere i osjećanja drugih. Mozak će sagledati takvu situaciju kao prijetnju i spriječiće formiranje novih nervnih veza.
Zato naučnici savjetuju: ako želite da se osjećate dobro i da budete u okruženju koje je pogodno za vaš razvoj, neophodno je da održavate dobre odnose sa drugima i često provodite vrijeme sa prijateljima i porodicom.
Bonus video:
