Kad god razgovaram sa mladim ljudima u Crnoj Gori čujem “to ovdje ne može, ovo je Crna Gora”. Na pitanje “jesi li pokušao”, najčešći je odgovor “ne, ali znam da to ovdje ne može”.
Vjerovatno su mnogi od vas čuli slične odgovore i stavove. Ja koji sam imao neka međunarodna iskustva, i da nisam Crnogorac, vjerovatno bih pomislio da su Crnogorci jedna specifična nacija, različita od svih drugih na ovoj planeti. Vremenom sam shvatio da je sve samo izgovor, zbog straha od sanjanja.
Mi kao pojedinci nismo svjesni da svi posjedujemo nevjerovatnu moć. Paradoksalno u demokratiji, navedeni smo da često mislimo da pojedinac ne može mnogo da učini, osim ako za ispunjenje određenog zadatka ima podršku velikog broja ljudi ili je podrška finansijska.
Ali, svaka stvar koju radimo tokom svog bivstvovanja i života oblikuje našu sudbinu, utiče na nas i ljude oko nas i upravo u tome je snaga pojedinca - da izazove promjenu, u sebi, i promjenu u stvarima i ljudima oko sebe.
Snovi su jako važni
Želja za promjenom dolazi sa sposobnošću sanjanja. Snovi koje sanjamo su jako važni. Snovi koji su toliko veliki da ne možeme da ih dosegnemo, snovi prema kojima idemo da bismo došli do nekih ciljeva koje želimo da postignemo i to je jedna od najvažnijih stvari koja treba da bude energija za svakog od nas.
Volonteri prve podgoričke TEDx konferencije, Foto: Aleksandar Aleksić
Moj život se bitno promijenio kad sam imao 16 godina i kada sam dobio stipendiju da u inostranstvu provedem dvije godine srednjeg obrazovanja. Sa 16 godina sam otišao u Vels i tamo proveo posljednje dvije godine srednje škole. U jednom izolovanom selu sam živio dvije godine sa 360 ljudi iz 85 država svijeta. Ovo su stvari koje vam nevjerovatno mijenjaju koncepciju o svijetu oko vas. U dvije godine sam živio naizmjenično sa Njemcem, Jordancem, Špancem, Japancem i Amerikancem.
Iskustva interakcije sa drugim ljudima koji su praktično van domena sigurnog djelovanja neke vaše poznate geografske zone čine da se mijenjate. Šire vaš um i definitivno utiču na spoznaju onoga što je bilo zapostavljeno u vama, nešto što ste zaboravili - a to je da možete promijeniti svijet.
Šta služenje vojnog roka znači za mlade
Imam osjećaj da se u ovom društvu izgubio osjećaj za druge, da nam to jako fali. I jedan od potencijalnih razloga za tako nešto je činjenica da je ova država ukinula obavezno služenje vojnog roka. Vojska je postala profesionalna. I svaka čast na tome. Ali, država je zaboravila da napravi analizu - šta u stvari služenje vojnog roka znači za mlade ljude?
Imam osjećaj da se u ovom društvu izgubio osjećaj za druge, da nam to jako fali
Armija đaka za razvoj društva
Crna Gora prema popisu stanovništva iz 2011. godine i 625 hiljada stanovnika. Od tog broja, 7.900 svake godine završi srednju školu. Zamislite kad bi postojao kvalitetan servis koji je ustanovila država putem kojeg bi ti mladi ljudi mogli da daju svoj doprinos. Ovi mladi ljudi bi mogli da se nađu kao ispomoć u bolnicama, sirotištima, domovima za stare... da volontiraju u nekim inicijativama koje već postoje i da pokreću svoje inicijative. Sve to bi moglo dosta da doprinese razvoju društva.
U svom inauguralnom govoru 1961. godine američki predsjednik Džon Kenedi se obratio svom narodu i rekao: “Ne pitajte šta vaša zemlja može da uradi za vas. Pitajte šta vi možete da uradite za svoju zemlju”.
Foto: Aleksandar Aleksić
I to je jedna od onih rečenica koja i dan danas odzvanja i koja je jako primjenjiva u Crnoj Gori.
Kad govorimo o ovim konceptima, možda sve djeluje jako apstraktno, možda je koncept države veliki. Razmislite o svojoj lokalnoj zajednici, o svom gradu, o svom komšiluku, gdje biste mogli da djelujete.
Ne postoji mali čin dobrote
Vaš prostor djelovanja utiče na druge ljude. To što ćete pomoći nekome da pređe ulicu, da starijoj osobi pomognete da iznese kese na treći sprat, za vas možda nije bitno, ali je za osobu za koju radite tako nešto, taj znak pažnje čini jako puno. Skot Adams, tvorac stripa “Dilbert” jednom je rekao da ne postoji nešto što se zove mali čin dobrote. Svaki čin dobrote je talas koji nema logičan kraj.
Podsjetimo se na vrijeme kada smo svi bili djeca, kada smo svi mislili da možemo da budemo superheroji - astronauti, vatrogasci, policajci...
Dovoljan je bio peškir, čaršav... oko našeg vrata i malo mašte, i sve je postajalo moguće.
Skok sa stolice, neki su išli i dalje od toga i... Zašto smo to željeli da radimo?
Vaš prostor djelovanja utiče na druge ljude. To što ćete pomoći nekome da pređe ulicu, da starijoj osobi pomognete da iznese kese na treći sprat, za vas možda nije bitno, ali je za osobu za koju radite tako nešto, taj znak pažnje čini jako puno
Za mnoge od nas posao pomaganja je dosta komplikovan. U suštini, mnogi ljudi žele da pomognu, ali onda kad se sudare sa sistemom pomaganja, posebno kada je u pitanju birokratija, ona početna želja se za mnoge od nas jednostavno ugasi. Mi kao zajednica imamo kolektivni osjećaj solidarnosti, ali on se javlja samo u onim momentima kad se dese velike katastrofe. Sjetimo se (željezničke) tragedije na Bioču - čitava nacija je stala na noge.
Osumnjičena da je pokušala da profitira od nesreće na Bioču >>>
Građani su se odazvali u velikom broju, pored ostalog, i za donaciju krvi. Ali, da li je neophodno da se desi tragedija da bismo svi stali zajedno i bili spremni da pomognemo zajednici ili svakog dana možemo raditi neke male stvari?
Kako je nastao Heroj.me
Kad god je naš napor za pomaganje kratak, kad znamo koliki je naš napor, mi smo nevjerovatno solidarni. Zamislite da vas od pomaganja određenoj inicijativi dijeli samo jedan SMS. To je momenat kad svi želimo da pomognemo, jer je pomaganje nevjerovatno lako.
Ali, onog momenta kad to postaje komplikovano, čim moramo da radimo neke dodatne akcije, mnogi ljudi prestaju da pomažu.
Uzmite primjer kad treba da pomognete u nekoj stvari koja vam smeta, i ono što treba da uradite je da sjednete za računar, otkucate dopis, nazovete službu koja je zadužena za to, i na pitanje “na koji mail da vam pošaljem ovo”, dobijete odgovor imaju samo faks, da mail ima samo direktor, a on je na godišnjem odmoru. A to je nešto što se stalno dešava.
Kupovinom namirnica pomognite ugroženima sa sjevera >>>
Tužna priča sestara Radović: Milka umrla, Koviljku odveli u Dom za stare >>>
Stigla pomoć za Rajku Lončarević i njenog sina >>>
Zato je naša želja bila da kreiramo platformu koja će služiti lokalnim zajednicama da uspiju da poprave situaciju u njima. Ta lokalna platforma je zamišljena na nekomercijalnoj osnovi i želi da povuče zajednicu da učestvuje u čitavom procesu.
Danas na raspolaganju imamo tehnologiju i možemo da učinimo mnogo toga. Svako od nas može da pomogne, koja god da mu je struka. Svi mi imamo nevidljivi plašt koji od nas čini heroje, samo čeka da ga ogrnemo i da učinimo neko dobro djelo
Crna Gora je ove godine doživjela nevjerovatne požare, prošle zime snjegove, velik broj planinara se izgubi u crnogorskim planinama... Naša želja je da ovom platformom omogućimo ljudima da prijave određene stvari - saobraćajne nesreće, požare... nedolično ponašanje službenika... Mogućnosti za ovako nešto su velike. Svako od nas će moći da prijavi kad ne dobije fiskalni račun, pa ćemo moći da vidimo koliko država stvarno gubi novca.
Niko od nas ne zove broj neke službe da prijavi da nije dobio fiskalni račun. Vrijeme koje dolazi je drugačije od onog koje je za nama. Danas na raspolaganju imamo tehnologiju i možemo da učinimo mnogo toga. Svako od nas može da pomogne, koja god da mu je struka. Svi mi imamo nevidljivi plašt koji od nas čini heroje, samo čeka da ga ogrnemo i da učinimo neko dobro djelo.
Ne dozvolite da taj ogrtač kupi prašinu nego uradite nešto za lokalnu zajednicu.
Tekst je autorovo predavanje na nedavno održanoj TEDx konferenciji u Podgorici
Autor je CEO i kreativni direktor studija za interaktivni dizajn “Fleka”
Galerija
Bonus video:
