Žrtve nasilja u porodici nemaju povjerenja u institucije, potresna svjedočenja iz upitnika “Vijesti”

U sistem gledaju, a sistemu ne vjeruju

Žrtve nasilja u porodici nemaju povjerenja u institucije, ukazuju svjedočenja iz upitnika “Vijesti” i potvrđuju i različite analize i izvještaji civilnog sektora. Tužiteljka Osnovnog tužilaštva u Podgorici kaže da žrtve nasilja u licima koja treba da im pruže zaštitu treba da vide profesionalce, kojima mogu vjerovati, i ukazuje na neusaglašenost propisa. Iz resora zdravlja, socijalnog staranja i Kliničkog centra obećavaju promjene. Zaštitnik ukazuje da je važno da svako ko je u saznanju reaguje i prijavi slučajeve porodičnog nasilja u svom okruženju

16318 pregleda 7 komentar(a)
Za nasilje je uvijek kriv i odgovoran nasilnik (ilustracija), Foto: Shutterstock
Za nasilje je uvijek kriv i odgovoran nasilnik (ilustracija), Foto: Shutterstock

Prijavljivala sam prijetnje ubistvom, odgovarali su mi - “pa gospođo, nije vas ubio, to je samo prazna priča”.

”Inspektorka X je nakon prebijanja, pa hapšenja mog supruga, pustila njega da mi prijeti i da me vrijeđa pred njom, nakon čega nas je oboje udaljila iz kancelarije i nakon čega me je ponovo krvnički pretukao”.

Ove izjave dio su skoro 200 svjedočenja koja su sa redakcijom “Vijesti”, kroz upitnik o povjerenju u institucije u pogledu nasilja u porodici, podijelile žrtve nasilja i osobe koje su svjedočile nasilju. Iako nije riječ o reprezentativnom uzorku, kroz najveći broj odgovora provlači se ista poruka - povjerenja u institucije, kad je nasilje u porodici u pitanju - nema.

”Najprije sam čekala jako dugo u hodniku da me neko primi. Kod kuće sam imala bebu staru nepunih mjesec dana. I još jedno dijete od šest godina. Inspektor me nije istog dana primio, nego sjutradan”. “Ispričala sam događaj, a inspektor je zapisničarki izdiktirao potpuno drugačije. Tražila sam da se izmijene neke rečenice u zapisniku što je djelimično učinio, ali ne sasvim kako sam rekla da treba da piše. Suština je da je inspektor htio da prikaže da sam dobila batine od supruga, jer sam to ja izazvala... To je bilo 17 dana nakon mog porođaja. Shvatila sam od od te prijave neće biti ništa. Nakon nekoliko dana me je pozvao sudija u Osnovnom sudu u Podgorici. Savjetovao mi je da ovo zaboravimo i da dalje ne insistiram na ovoj prijavi, jer ništa neću postići. Poslušala sam sudiju i odustala. Čudom sam preživjela i razvela se. Danas smo ja i moje djevojčice dobro i nismo gladne samo zahvaljujući roditeljima koji su mi pomogli i još pomažu. Žene ne treba ohrabrivati da prijave nasilje, jer ih nakon prijave pravni sistem ne štiti”.

”Zato što se u policiji trude svim silama da te odgovore od prijave i da te mire sa nasilnikom”. “Tužilaštvo ignoriše predmet, istraga u policiji nedovoljno efikasna. Osoba koja me napala je dva mjeseca u bjekstvu i nije nađena”. “Po izjavi koju sam dala u policiji pokrenut je krivični postupak. Nasilnik, sa cijelom njegovom porodicom vršili su pritisak na mene, da povučem prijavu, kasnije da odustanem od svjedočenja u krivičnom postupku. INSTITICIJE SU ME OSTAVILE SAMU!!!”

”Nešto najteže što može žena da doživi. Bog me je spasio da me ne ubije tu noć”.

O nasilju prvo čuje policija, centri za socijalni rad tromi

Upitnik o povjerenju u institucije u pogledu porodičnog nasilja sadržao je pitanja o tome da li je osoba prijavila nasilje u porodici, kada i kome, koliko je zadovoljna postupanjem institucija. Među pitanjima je i koji sud je postupao u konkretnom slučaju, te koji je ishod prijave. Glavni nalazi istraživanja pokazuju da se osobe koje žele da prijave nasilje u najvećem broju slučajeva obraćaju Upravi policije (UP), manje od četvrtine navodi da je u njihovom slučaju postupalo tužilaštvo, dok je neki od centara za socijalni rad uključen u trećinu slučajeva.

”Iako je po zakonu njihova uloga da koordinišu multisektorski odgovor na nasilje”, ukazuju iz Centra za ženska prava (CŽP), organizacije sa višegodišnjim iskustvom u radu sa žrtvama nasilja, u saradnji sa kojom su reporteri “Vijesti” analizirali anonimne izjave osoba koje su odgovorile na upitnik.

Protest zbog ubistva Šejle Bakije
Protest zbog ubistva Šejle Bakijefoto: Boris Pejović

Iz te NVO “Vijestima” su kazali i da su svjedočenja iz upitnika potvrda njihove višegodišnje prakse, da povjerenja u institucije nema, da žrtve nasilja nekad ne prijavljuju nasilje iz straha da neće dobiti adekvatnu zaštitu i pojašnjavanju da bi to moglo da pogorša njihovu situaciju i dovede ih u veću opasnost.

Svjedočenja ukazuju da institucije ne rade procjenu rizika što, kažu u CŽP, dalje rezultira nizom neadekvatnih postupanja. Za dio nalaza prema kojem institucije sporo reaguju, iz te NVO ocjenjuju da se u praksi nedovoljno koriste raspoloživi mehanizmi zaštite, a dodaju i da institucije u postupanju sprečava i rigidno tumačenje zakona.

”Prilikom izlaska policijske patrole na teren, žrtvama se ne omogućava da daju izjavu na bezbjedan način (bez prisustva nasilnika). U postupanju policije i dalje je ključna izjava žrtve, pa ako ona nije spremna da potvrdi navode anonimne prijave, postupanje se obustavlja”, ukazuju iz CŽP i dodaju i da je nedovoljno empatije, i da se na isti način ispituju i žrtva i za nasilnik.

Tužiteljka: Trebaju nam senzibilni profesionalci

Krajem avgusta u roditeljskoj kući u naselju Karabuško polje, kod Podgorice, ubijena je Šejla Bakija (19). Bakija je žrtva porodičnog nasilja, koje je počinio Ilir Đokaj koji se tereti za krivično djelo teško ubistvo i nedozvoljeno držanje eksplozivnih naprava.

Iz CŽP su ukazivali da je u tom slučaju bilo ozbiljnih propusta institucija koje se bave prevencijom i zaštitom od nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Propusti su se, kako su iz te NVO saopštili krajem oktobra, dogodili i u slučaju ubistva 36-godišnje E.Š. iz Petnjice i teškog prebijanja njene petnaestogodišnje kćerke, koje je počinio njihov suprug i otac u prisustvu maloljetne djece.

”Oba slučaja su prijavljivana nadležnim institucijama i obje žrtve su ostale nezaštićene od nasilnika koji su im oduzeli živote”, saopštili su ranije iz CŽP.

Tužiteljka u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici Jelena Protić, koja je i specijalizovana za slučajeve nasilja nad ženama, smatra da te dvije tragedije moraju biti svima alarm da se mora nešto “mijenjati u dosadašnjoj praksi, koja se očigledno pokazala neadekvatnom u zaštiti žrtava nasilja porodičnog i partnerskog nasilja”.

U razgovoru za “Vijesti” ona je kazala da kod slučajeva nasilja u porodici ili u porodičnoj zajednici i uopšte nasilja nad ženama je vrlo važno imati specijalizovane profesionalce, koji će biti dovoljno senzibilni da rješavaju osjetljivu problematiku.

”Žrtve nasilja u licima koja treba da im pruže zaštitu treba da vide profesionalce, kojima mogu vjerovati i kojima mogu ispričati sve što su trpjele, obično, godinama. Žrtve nasilja su već dovoljno nesigurne i nepovjerljive zbog samog nasilja koje su trpjele godinama od onih koji su im bili najbliži i koje su same birale i voljele, te onda sasvim očekivano, kada konačno prijave nasilje, imaju barijeru u komunikaciji i u pogledu povjerenja prema potpunim strancima, kojima treba da predoče sve ono što su preživljavale. U prvom redu se mora uspostaviti odnos povjerenja i profesionalan odnos sa žrtvom kojoj treba saopštiti sva prava koja u postupku ima i to na onaj način koji je neće odvratiti od želje da konačno prekine ciklus nasilja, zbog čega profesionalci moraju biti vrlo obazrivi”, kazala je tužiteljka Protić “Vijestima”, dodajući da u tom pravcu, tužioci, policajci, sudije i svi drugi koji postupaju u slučajevima nasilja u porodici i nasilja nad ženama moraju proći specijalizovane obuke za rad sa žrtvama nasilja.

Protić
Protićfoto: Biljana Nikolić

Na to, kako je kazala, obavezuje i Istanbulska konvencija, koja je u Crnoj Gori na snazi od avgusta 2014. i koja u članu 15 propisuje da članice treba da obezbijede, odnosno ojačaju odgovarajuće obuke za nadležne stručnjake koji se bave žrtvama odnosno učiniocima svih djela nasilja.

Zakoni neusklađeni sa Istanbulskom konvencijom

Istanbulska konvencija, odnosno Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, ove godine bilježi deset godina. Ratifikovanjem Konvencije, Crna Gora preuzela je obavezu da mijenja zakone, uvede praktične mjere i obezbijedi resurse za efikasnu prevenciju i sprečavanje nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

Sagovornica “Vijesti” iz Osnovnog tužilaštva u Podgorici, međutim, ukazuje da zakonodavni sistem Crne Gore ima manjkavosti, da ih urgentno treba otkloniti i uskladiti sa Konvencijom, zbog čega njene kolege u radu imaju poteškoće kada treba da kvalifikuju neko ponašanje kao krivično djelo ili kao prekršaj.

Tužiteljka Protić kaže da je u svakodnevnom kontaktu sa žrtvama nasilja i kao neko radi na slučajevima nasilja u porodici, zapazila preklapanje određenih zakonskih odredbi, u nekim slučajevima čak i koliziju pojedinih odredbi koje se nalaze u raznim zakonima koji regulišu tu oblast. Tako, pojašnjava ona, npr. u grupu lica koja čine porodicu-članove porodice, po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici spadaju, pored ostalih, i bivši vanbračni drugovi, što nije slučaj sa definicijom članova porodice u Krivičnom zakoniku.

”To stvara ozbiljan problem, budući da su određene radnje koje preduzmu bivši vanbračni drugovi jedan prema drugom regulisane Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici iz kojeg razloga se na takve radnje ne može primijeniti odgovarajuća kvalifikacija iz Krivičnog zakonika (npr. ukoliko bivši vanbračni suprug prijeti ubistvom svojoj bivšoj vanbračnoj supruzi to ne bi bilo krivično djelo ugrožavanja sigurnosti, već prekršaj iz čl. 36 st. 1 tač. 2 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici)”, kaže ona.

I opis krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici, pojašnjava tužiteljka, podrazumijeva postojanje grubog nasilja prema članu porodice ili porodične zajednice, a grubo nasilje treba da dovede do narušavanja tjelesnog ili duševnog integriteta.

”Zakon o zaštiti od nasilja u porodici propisuje u članu 8 šta podrazumijevaju pojedini oblici nasilja (fizičko, pshihičko, seksualno...) čime se ovim zakonom u članu 36 propisuje fizičko nasilje kao kažnjivi prekršaj, bez obzira na postojanje povrede, dok se istim članom ovog zakona kao prekršaj propisuje i prijetnja napadom ili izazivanje opasnosti koja može prouzrokovati osjećaj lične nesigurnosti ili psihički bol drugog člana porodice. Dakle, do poteškoća dolazi kada je potrebno izvršiti kvalifikaciju određenog ponašanja kao krivičnog djela ili kao prekršaja. Tu dolazimo do problema koji nije ostao neprimijećen ni od strane ekspertkninja iz komiteta GREVIO (Grupa eksperata SE za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilje u porodici), koji su u svom izvještaju apostrofirali ovaj problem i u preporukama zahtijevali od države Crne Gore da preduzme sve mjere kako bi osigurala jasnu razliku između prekršaja i krivičnog djela. Zbog navedenog, izmjene ova dva zakona neophodne su u pogledu vršenja određenih korekcija koje bi jasno razgraničile prekršaj od krivičnog djela i ne bi dovodile do problema u vezi sa tim kako neko ponašanje kvalifikovati”, pojasnila je Protić.

Manjkavost zakonodavnih rješenja, pojasnila je tužiteljka, je i to što u prekršajnom postupku po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici postoje hitne zaštitne mjere kojih u Zakoniku o krivičnom postupku nema, odnosno, postoje mjere nadzora propisane u čl. 166 Zakonika o krivičnom postupku, kojih je sedam, a među kojima nema mjere udaljenja iz stana.

”Nedostaci se odnose i na to da u Krivičnom zakoniku CG kao mjera bezbjednosti u članu 67 i 77b predviđena je mjera udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje, a koja je samo predviđena kao mjera bezbjednosti, koja se izriče u presudi i primjenjuje se po pravosnažnosti presude, pa vrlo često više nema nikakvog efekta, jer do okončanja postupka ili se žrtva sama odseli (što je najčešće slučaj) ili dođe do pomirenja između partnera, zbog čega često dolazi i do izmjene iskaza žrtava u toku postupka. Dakle, u naše krivično zakonodavstvo bi trebalo uvesti hitne zaštitne mjere, odnosno, mjere nadzora udaljenja iz stana ili drugog prostora za stanovanje,kao i mjeru zabrane približavanja, a koje bi se mogle izreći od strane suda u toku trajanja postupka, na predlog državnog tužioca, kao mjere kojima bi se osigurala zaštita i sigurnost žrtvama nasilja u porodici tokom postupka”.

Porodično i partnersko nasilje tretirati hitno

Zbog prirode krivičnog djela postupke porodičnog i partnerskog nasilja, kako smatra tužiteljka Protić, uvijek treba tretirati kao hitne, jer se u praksi često dešava da se “izgubi ključni dokaz - iskaz oštećene”, jer žrtve ili povuku prijavu ili promijene kasnije tvrdnje o nasilju.

”Potrebno je posvetiti se istraživanju slučajeva nasilja i onda kada žrtva odbije da svjedoči (tj.iskoristi svoje zakonsko pravo i ne svjedoči u postupku), što u većini slučajeva izostane. Najčešće se sve svodi na iskaz žrtve. Naša država je donijela niz dokumenata među kojima je i Protokol o postupanju u slučajevima nasilja u porodici, koji propisuje način na koji svi predstavnici institucija u lancu zaštite moraju postupati. Međutim, svaki pravni akt mora imati svoju punu primjenu u praksi, jer bez adekvatne i dosljedne primjene nema svrhu postojanja. Formirani su i koordinacioni odbor za praćenje primjene Istanbulske konvencije, kao i Operativni tim za borbu protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama, koji se bavi određenim specifičnim slučajevima u kojima je obično došlo do određenih propusta u radu pojedinih insititucija ili neadekvatne reakcije”, navodi ona.

Protić naglašava da je tužilaštvo spremno i ima kapaciteta da se maksimalno posveti unaprjeđenju i poboljšanju dosadašnje prakse u slučajevima nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Kazala je da je važno da sve instutucije imaju partnerski odnos i sa NVO, koje se bave ovim problemom jer njihove aktivistkinje često imaju mnogo više podataka o slučaju, jer se žene prvo njima i obrate za pomoć.

Institucije (ne) vide istoriju nasilja

U jednom od komentara na upitnik “Vijesti” o povjerenju u institucije, navodi se i kako se prilikom prijava ne uzima u obzir istorija nasilja i prethodne prijave, “pa je žrtva prinuđena da ponavlja isto svaki puta kada podnosi prijavu”.

Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo rada i socijalnog staranja (sada finansija i socijalnog staranja) su uz podršku UNDP-a, 2019. uspostavili jedinstvenu bazu podataka, koja je, kako je tada najavljeno, trebalo da omogući automatizovanu razmjenu prijava i obavještenja o nasilju između MUP-a, odnosno UP, resora socijalnog staranja, odnosno centara za socijalni rad i obezbijedi “efikasnije postupanje u predmetima zaštite od nasilja u porodici”.

Iz MUP-a i Ministarstva finansija i socijalnog staranja kazali su da je servis u funkciji. Iz resora socijalnog staranja, na čijem je čelu Milojko Spajić, kazali su i da je baza, pored ostalog, “od značaja za praćenje predmeta (npr. predmeti u kojima je ponovljeno nasilje u porodici, predmeti sa djecom u porodici, uključujući uzrast djece, stepen rizika, vrstu nasilja)”.

Dodali su i da porodično nasilje predstavlja poseban dio aplikacije Socijalnog kartona i da rukovodioci i voditelji slučaja angažovani na predmetima porodičnog nasilja u centrima za socijalni rad mogu da na jednostavan način prate te predmete, preduzete mjere i aktivnosti u dijelu svojih nadležnosti.

Prema istraživanju koje je UNDP objavio krajem 2020, svaka druga žena je bila žrtva nekog oblika nasilja bar jednom u životu.

”Dok je to bio slučaj sa svakom petom ženom u proteklih godinu dana”, saopštili su tada iz UNPD, navodeći da je nasilje nad ženama u Crnoj Gori neprihvatljivo visoko, da institucijama nedostaje znanja i kapaciteta da se bave tim problemom i da “predstavnici institucija mahom imaju ista uvjerenja kao i građani - da je nasilje u porodici privatna stvar i da, kada se desi, po svaku cijenu treba očuvati porodicu”.

Tada su saopštili da pravni okvir, kao i sankcionisanje nasilja, i dalje treba unapređivati, kako bi se osiguralo da počinioci nasilja budu adekvatno kažnjeni.

”Ovakva situacija za posljedicu ima nizak nivo povjerenja žrtava u institucije sistema, i činjenicu da većina slučajeva nasilja ostaje neprijavljena”, poručili su iz UNDP.

Na pitanja “Vijesti” kako dalje, nadležni uvjeravaju da će biti bolje.

Iz resora Spajića kazali su da je Odbor za koordinaciju, sprovođenje, praćenje i procjenu politika i mjera za sprečavanje i borbu protiv svih vidova nasilja obuhvaćenih Istanbulskom konvencijom već pokrenuo pitanje izmjene Krivičnog zakonika u dijelu koji se odnosi na porodično nasilje, da zahtjevi Odbora idu u pravcu povećanja kazni.

”Ali i jasnog odvajanja krivičnog djela nasilja od prekršaja”, najavili su iz tog resora i dodali i da je u planu je da početkom 2022. počne i rad na izmjeni Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

”Takođe, Crna Gora nastoji da u narednom periodu sprovede najvažnije preporuke GREVIO Komiteta SE: povećanje broja stručnih radnika u CSR, povećanje broja žena inspektorki koje rade na porodičnom nasilju, povećanje broja obuka za sve zaposlene, osnivanje kriznih centara za žrtve seksualnog nasilja, uključivanje lokalnih samouprava, povećanje broja specijalizovanih usluga, usklađivanje zakona sa Istanbulskom konvencijom, poboljšanje kaznene politike..:”.

Iz resora Sergeja Sekulovića kazali su da je “evidentna i potreba unapređenja Protokola za postupanje nadležnih institucija u slučajevima nasilja nad ženama i nasilja u porodici”, kao i da će biti posvećeni jačanju kadrovskih kapaciteta i specijalizovanim obukama za službenike koji se bave sprečavanjem nasilja u porodici i zaštitom žrtava nasilja.

Da su spremni i otvoreni za unaprjeđenje podrške žrtvama nasilja u porodici i nasilja nad ženama, nedavno su saopštili i iz Kliničkog centra.

Iz kancelarije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda poručuju da “nasilje u porodici i nasilje prema ženama nikada nije privatna stvar”.

”I da žrtve nasilja u porodici ne snose krivicu za nasilje koje je prema njima izvršeno... Za nasilje je uvijek kriv i odgovoran nasilnik...”, navodi Zaštitnik u Analizi odluka prekršajnih sudova u oblasti nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja i dodaje da je u cilju suzbijanja, važno da svako ko je u saznanju, reaguje savjesno i prijavi slučajeve porodičnog nasilja u svom okruženju.

Na upitnik o povjerenju u institucije u odnosu na nasilje u porodici redakcija je dobila 186 odgovora. U odnosu na postupanje institucija, analizirano je 97 odgovora osoba koje su navele da su prijavile nasilje. Od toga, 70 navode da su ženskog pola,26 muškog, dok je jedna osoba navela “ostalo”.

Upitnik nije sadržao pitanje kog pola je počinilac, ali je od 26 validnih odgovora muških osoba u pet slučajeva vidljivo da je počinilac takođe bio muškog pola, dok je u još dva slučaja ispitanik naveo da je on taj koji je osuđivan za nasilje. U jednom od ta dva slučaja ispitanik navodi da je bilo u samoodbrani, ali da niko nije htio da sasluša njegovu stranu priče, a u drugom da institucije ne prihvataju njegove prijave, a prijave njegove “primarne porodice” da.

Preko polovine, 51 odsto, onih koji su odgovorili na upitnik navode da su nasilje prijavili u poslednje dvije godine. Skoro četvrtina (23 odsto), nasilje je prijavilo više puta.

Govoreći o zadovoljstvu, od 98 odgovora, njih 75,5 odsto navelo je “nikako”, 10 odsto “nemam mišljenje” i 14 odsto je izjavilo da je zadovoljno postupanjem institucija.

Na pitanje o ishodu prijave, 34 odsto njih odgovorilo je “ništa od navedenog”.Među ponuđenim odgovorima bile su nabrojane sve vrste sankcija i mjera predviđenih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i Krivičnim zakonikom, pa se pretpostavlja da su takav odgovor dale osobe čije prijave nisu rezultirale sankcijom ili mjerom koja bi im omogućila zaštitu.

U ostalim slučajevima, sankcija je bilo ukupno 63, od čega najviše upozorenja (33), 10 novčanih kazni, 11 uslovnih i osam kazni zatvora. Izrečene su i 22 mjere, od čega osam zabrana približavanja, pet zabrana uznemiravanja i uhođenja, četiri udaljenje iz stana, dvije obavezno liječenje zavisnosti i po jedna obavezni psihosocijalni tretman, liječenje alkoholičara i/ili obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi.

Za nepune tri godine više od 720 krivičnih djela nasilja u porodici

Prema podacima Uprave policije, tokom protekle dvije godine i devet mjeseci procesuirano je preko 720 krivičnih djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i više od 120 krivičnih djela koje se mogu dovesti u vezu sa nasiljem.

Za devet mjeseci ove godine, procesuirano je 177 krivičnih djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici, kao i još 28 krivičnih djela koja se mogu dovesti u vezu sa nasiljem u porodici (najvećim dijelom krivično djelo nedavanje izdržavanja); u ovom periodu izvršeno je 1.295 prekršaja. Tokom 2020. registrovano je 265 krivičnih djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i 55 krivičnih djela koja se mogu dovesti u vezu sa nasiljem u porodici u širem kontekstu. U istom periodu izvršeno je 1.505 prekršaja”, kazali su “Vijestima” iz UP.

U 2019. izvršeno je 281 krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici i 41 krivično djelo koje se dovodi u vezu sa nasiljem u porodici, a kvalifikovana su drugačije. U istom periodu, policija je podnijela 1.548 prekršajnih prijava zbog izvršenih 1.819 prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

Ovlašćenja centara šira od onih koja koriste

Istraživanje Centra za ženska prava o zadovoljstvu žena sa iskustvom nasilja uslugama centara za socijalni rad i NVO, pored ostalog, ukazuje da stručni radnici centra ne informišu u dovoljnoj mjeri žene sa iskustvom nasilja o njihovim pravima i pravima njihove djece; da nisu u dovoljnoj mjeri ispitane njihove i potrebe njihove djece. Više puta navodi se da je CSR pasivan u smislu pokretanja postupaka i da, uglavnom, postupaju na zahtjev drugih insitucija.

”Sve to nije u skladu sa ovlaštenjima centara propisanim Porodičnim zakonom, Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti, Protokolom o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja nad ženama i nasilja u porodici”, navode iz CŽP.