Oderite ih

Ogromni domet crnogorskih kartela - infiltracija u multinacionalne pomorske kompanije i bankarske sisteme, koordinacija prenosa pošiljki droge vrijednih više od milijardu dolara odjednom, zaobilaženje ili podmićivanje carinskih službenika u Roterdamu i Barseloni, pranje prihoda kupovinom nekretnina svuda, od Slovačke do Dubaija – u oštrom je kontrastu sa stvarnošću Crne Gore kao države

166792 pregleda 298 reakcija 109 komentar(a)
Srbija nas je uvijek smatrala dosadnim kamenčićem u cipeli: Đukanović, Foto: Boris Pejović
Srbija nas je uvijek smatrala dosadnim kamenčićem u cipeli: Đukanović, Foto: Boris Pejović

U avgustu 2011. godine, crnogorski mornar Goran Radoman pobjegao je sa mjesta saobraćajne nesreće koja se dogodila kasno noću u Havani. Tri mjeseca kasnije, uhapšen je na Međunarodnom aerodromu "Hose Marti" i osuđen na sedam godina zatvora zbog ubistva iz nehata.

Prema srpskom TV kanalu Insajder, najviši nivoi srpske države lobirali su kod kubanske vlade za ekstradiciju Radomana – Crna Gora nema ambasadu u Havani – i krajem decembra 2013. on je bio u avionu za Beograd, iako mu je ostalo još pet godina zatvorske kazne.

Radoman, koji je možda postao doušnik srpske obavještajne službe, ili je to možda bio sve vrijeme, ubrzo je letio za Valensiju, gdje je imao stan. Kada je stigao tamo, pronašao je više od 200 kg kokaina, koje su sakrili kriminalci iz dva susjedna crnogorska mjesta, Kavača i Škaljara. Radoman je prodao drogu i zadržao zaradu. Četrnaest mjeseci kasnije, bio je u podzemnoj garaži u Beogradu kada ga je ubica naoružan kalašnjikovom upucao 25 puta. Ubica nikada nije pronađen.

Ubistvo Radomana pokrenulo je sukob između Kavača i Škaljara koji je od 2015. odnio više od šezdeset života u jedanaest zemalja.

Goran Radoman
Goran Radomanfoto: Screenshot (YouTube)

Ubistva su se dešavala u restoranima, kafićima, barovima, parkinzima, napuštenim vojnim kampovima, vilama na plaži i na terenu za vježbanje u zatvoru sa maksimalnim obezbjeđenjem. Oružje koje je korišćeno uključuje mitraljeze, pištolje, bombe u automobilima, snajperske puške, noževe i industrijske mašine za mljevenje mesa. Među onima koji su stradali u unakrsnoj vatri su stariji doktor, bivši crnogorski poslanik i vlasnik picerije u Amsterdamu.

Radoman nije bio samo mornar. Tokom 2000-ih uključio se u trgovinu koja svake godine prebacuje kokain vrijedan milijarde dolara iz Južne Amerike u Evropu. Tokom posljednje dvije decenije, ovaj posao sve više kontrolišu kriminalne grupe sa Balkana, a sada njime dominiraju Crnogorci. Njihove mreže se protežu od Egejskog mora do Amazona, gdje su posao proširili na iznudu od vrata do vrata i ilegalni izvoz drveta.

U džepu imaju podmićene službenike i inženjere na teretnim brodovima; od 2022. godine, mornarima iz Crne Gore koji rade za mediteransku brodsku kompaniju sa sjedištem u Ženevi, jednu od najvećih pomorskih firmi na svijetu, zabranjeno je od strane kompanije da prolaze kroz Panamski kanal na njenim brodovima.

Najmanje od 2015. godine, Kavači - moćniji od dva klana - ima pristup policijskim bazama podataka koje su namijenjene njihovom praćenju, koristeći obavještajne dosijee kako bi izbjegli otkrivanje i pratili svoje neprijatelje od jednog kraja Evrope do drugog. I u inverziji istorijskog odnosa između Beograda i Podgorice, mafijaši duž Dunava sada su podređeni onima sa Jadrana.

Vođa kavačkog klana Radoje Zvicer
Vođa kavačkog klana Radoje Zvicerfoto: Screenshot/Youtube

Ogromni domet crnogorskih kartela - infiltracija u multinacionalne pomorske kompanije i bankarske sisteme, koordinacija prenosa pošiljki droge vrijednih više od milijardu dolara odjednom, zaobilaženje ili podmićivanje carinskih službenika u Roterdamu i Barseloni, pranje prihoda kupovinom nekretnina svuda, od Slovačke do Dubaija – u oštrom je kontrastu sa stvarnošću Crne Gore kao države. Sa populacijom od svega 600.000 stanovnika, druga najmlađa zemlja Evrope koristi valutu političkog bloka kojem ne pripada i teži da postane nešto više od hotelske ekonomije.

Njen najbogatiji građanin, barem na papiru, je bivši premijer Tajlanda, Taksin Šinavatra. Međutim, to je obmanjujuće. Više nego bilo gdje drugi u Evropi, i na načine koji se mogu uporediti samo sa Centralnom Amerikom, karteli u Crnoj Gori danas su neodvojivi od same države.

Niko nije učinio više za oblikovanje moderne Crne Gore od Mila Đukanovića. On je 1986, kada je imao 26 godina, pomogao u izvođenju puča u crnogorskom ogranku Jugoslovenske komunističke partije – njeno rukovodstvo je planiralo raskid sa Beogradom – kao čovjek Slobodana Miloševića na terenu.

Nekadašnji predsjednik države, vlade i DPS-a Milo Đukanović
Nekadašnji predsjednik države, vlade i DPS-a Milo Đukanovićfoto: Boris Pejović

Puč je imao otiske prstiju srpskih tajnih službi; studenti i zaposleni u fabrikama industrije metala su autobusima dovoženi u Podgoricu čak iz dalekog Kosova kako bi se stvorio utisak podrške na ulicama. U decembru 1990. reformisana Komunistička partija pobijedila je na prvim višestranačkim izborima u istoriji Crne Gore. Dva mjeseca kasnije, Đukanović je imenovan za premijera od strane predsjednika Momira Bulatovića, kolege pučiste, i postao najmlađi premijer na kontinentu.

Kako su secesionistički pokreti rasli širom Jugoslavije, Đukanović je gurao Crnu Goru u suprotnom pravcu. Kada su izbile oružane pobune protiv Beograda, Đukanović je ponudio svoju pomoć Miloševiću. U oktobru 1991. crnogorske trupe počele su granatiranje hrvatske luke Dubrovnik, uništavajući osam stotina zgrada i ubijajući više od osamdeset civila tokom narednih sedam meseci, uz pljačkanje i paljenje dalmatinskih ruralnih predjela. Vojno angažovanje Crne Gore u Bosni bilo je ograničeno, ali Đukanović je pružao podršku na druge načine.

U maju 1992. cvrnogorska policija uhapsila je grupe bosanskih izbjeglica koje su pobjegle na jug i predala snagama bosanskih Srba, dok je jedan oficir bosanskih Srba svjedočio 2012. da, bez goriva koje je obezbijedila Crna Gora, napad na Srebrenicu nikada ne bi mogao da se desi. Đukanović se kasnije hvalio da je "moja vlada tajno godinama pomagala Srbima u Hercegovini i Republici Srpskoj." U decenijama nakon raspada Jugoslavije, Đukanović je tvrdio da je Crna Gora jedina od šest republika koja je izbjegla krvoproliće, ali to je zanemarivanje njene uloge u pokolju van njenih granica.

Izgledalo je malo vjerovatno da će Crna Gora izaći netaknuta iz balkanskih ratova 1990-ih. Stubovi njene ekonomije – rudarstvo, brodarstvo, turizam – bili su posebno ranjivi na sankcije UN-a uvedene Jugoslaviji 1992. godine. Međutim, Crna Gora je imala jednu prednost: dvjesta milja obale okrenute prema lukama južne Italije kojima je upravljala mafija.

Ilustracija
Ilustracijafoto: Shutterstock

Vlada Đukanovića nije pionir u krijumčarenju cigareta preko Jadrana – 1980-ih hrvatski mornari su izvozili duvan iz Balkana i donosili farmerke u – ali pod njenim nadzorom crno tržište je zamijenilo ono što je ostalo od formalne ekonomije.

Proizvođači cigareta R.J. Reynolds i Philip Morris počeli su 1992. godine da šalju teretne avione iz Švajcarske, Kipra, Ukrajine i Rusije za Podgoricu. Paketi cigareta su prevoženi do skladišta u luci Bar, stavljani u glisere koji su stizali do Italije za manje od dva sata, a zatim voženi na sjever, bez pečata i bez plaćenog poreza. (EU je 2020. podnijela građansku tužbu u SAD protiv ove dvije kompanije, tvrdeći da su "omogućile ilegalno krijumčarenje cigareta" u EU. Philip Morris je pristao da plati 1,25 milijardi dolara u vansudskom poravnanju 2004. godine, ali nije priznao krivicu; R.J. Reynolds je tvrdio da su optužbe neosnovane.)

U periodu između 1994. i 2000. godine iz Crne Gore je mjesečno izlazilo milijardu cigareta, donoseći italijanskim mafijaškim organizacijama stotine miliona neprijavljene gotovine koji su, prema izvještaju koji je 2008. godine sastavili tužioci u Rimu, nestali u švajcarskim bankama. Dve crnogorske kompanije su izvlačile „tranzitnu maržu“ od 20 eura po paketu, ili oko 2 miliona eura nedjeljno; crnogorske bezbednosne službe su u džep stavljale dodatni „porez“ u iznosu od tri njemačke marke po paketu. Ovaj aranžman je pomogao u isplati plata i penzija u javnom sektoru; Đukanović je kasnije branio „tranzit“ cigareta tokom tog perioda kao „u skladu sa jugoslovenskim i crnogorskim zakonima tog vremena“. Italijanski istražitelji su 2008. predočili transkripte prisluškivanih telefonskih razgovora između crnogorskog trgovinskog predstavnika u Milanu i kriminalnih šefova u Brindiziju u kojima su se raspravljali o transferima gotovine i falsifikovanju uvoznih dozvola od strane Italijana. Italijanski tužilac je optužio Đukanovića za „promovisanje, upravljanje, osnivanje i učestvovanje u mafijaškoj organizaciji“ i optužen. On je uvijek poricao veze sa organizovanim kriminalom. Italijanski istražni sudija je na kraju odbacio optužbe protiv njega, navodeći njegov diplomatski imunitet.

Do 2008. godine, Zapadu više nije bilo u interesu da Đukanovića vuče po sudovima. Bio je saveznik. Preokret Crne Gore počeo je 1997. godine, kada se Đukanović sukobio sa Miloševićem. Đukanović je smatrao da je budućnost Crne Gore na Zapadu, dok je Milošević vidio budućnost u Jugoslaviji. (Postojali su i finansijski razlozi: godinu dana ranije, Miloševićev sin, Marko, je tražio – i bio odbijen – dio prihoda od duvana.) Đukanović, tada u bliskom kontaktu sa američkim zvaničnicima, kritikovao je Miloševića zbog „zastarjelih političkih ideja“ i izveo svoj drugi puč decenije, svrgnuvši Bulatovića, svog bivšeg mentora, sa mjesta predsjednika Demokratske partije socijalista Crne Gore (DPS) i riješivši se prosrpskih elemenata u partiji. (Na predsedničkim izborima kasnije te godine, Đukanović je pobijedio Bulatovića sa samo 5000 glasova razlike; Bulatović i njegovi pristalice su tvrdili da je bilo izbornih prevara, mada je OEBS saopštio da su izbori generalno bili „dobro sprovedeni“.) Nakon posjete Vašingtonu u martu 1997. godine, Đukanović se predstavio kao vitez spreman da brani ljudska prava protiv „drevnih mržnji“. Tokom narednih godina, promovisao je verziju crnogorskog identiteta zasnovanu na građanskim, a ne etničkim osnovama. Uveo je njemačku marku kao paralelno sredstvo plaćanja. I, sa svojom spremnošću da uđe u ono što je nazvao „evropske i transatlantske strukture“ i stvori „novi tržišni sistem“ gde će „kapital biti siguran“, ponudio je Zapadu priliku: izolovati Beograd i prenijeti punu odgovornost za jugoslovenski kolaps na Miloševića, čiji su dani na vlasti bili odbrojani.

Kada sam se sreo sa Đukanovićem u Podgorici u januaru, rekao je da nije imao izbora nego da se okrene protiv čovjeka koji ga je doveo na vlast: „Milošević nas je smatrao nečim što mu s pravom pripada.“ Đukanović sada radi iz zgrade bivšeg Zavoda za urbanizam i projektovanje Jugoslavije, izgrađene 1969. godine u tadašnjem Titogradu. Njegov brat Aco je 2007. kupio je zavod za 2,7 miliona eura preko svoje kompanije – zajedno sa državnom upravom za planiranje koja se nalazila u njemu.

Braća Đukanović: Aco i Milo
Braća Đukanović: Aco i Milofoto: Luka Zeković

Tokom moje posjete, Đukanović je radio iz kancelarije na drugom spratu. Crvene kožne fotelje bile su okrenute prema stolu; drveni model galeona stajao je na stolu. Na zidu su bile uramljene fotografije njegovih susreta sa stranim uglednicima: Džon Mekejn, Vladimir Putin, Jens Stoltenberg.

Đukanović me je intenzivno posmatrao tokom našeg razgovora; dok je govorio skupocjeni sat na njegovom lijevom zglobu pomjerao se gore-dolje.

„Srbija nas je uvijek smatrala dosadnim kamenčićem u cipeli“, rekao je, objašnjavajući da su Crnoj Gori bile potrebne godine da uvidi ono što su Slovenija i Hrvatska odmah shvatile: da Milošević, daleko od toga da pokušava očuvati Jugoslaviju početkom 1990-ih, namjeravao je da je zameni sa etničkom državom kojom bi dominirali Srbi. Pitao sam ga da li je ovo zapadna interpretacija sukoba, ona koja ignoriše ulogu MMF-a u Jugoslaviji tokom 1980-ih i preranu odluku Zapadne Njemačke o priznavanju nezavisnosti Hrvatske 1991.

Ne, rekao je. Greška Crne Gore bila je u tome što se nije ranije odvojila od Jugoslavije, već se umjesto toga uvukla u u sukob na "raskrsnici civilizacija". Problemi zemlje – niska prosječna plata, loša infrastruktura – proistekli su onoga što je suštinski kriza identiteta. Crna Gora se orijentisala ka Balkanu kada je njena budućnost bila u Evropi. Pristupanje NATO-u – „najnaprednijem savezu u istoriji čovječanstva“ – 2017. godine izvuklo je Crnu Goru iz balkanskog blata i uklopilo je u zajednicu kojoj je uvijek trebalo da pripada. „Našu demokratiju kritikuju autokrate, naše tržište kritikuju ekonomije oligarha, našu vladavinu prava kritikuju oni koji ne mare za ljudska prava“, rekao je Đukanović. „Mislim da svi mi koji se osećamo prijatno u našem sistemu vrijednosti treba da se tome suprotstavimo.“

Ratni dosije, krijumčarenje cigareta, optužbe za izbornu prevaru – sve je to bilo zaboravljeno. UN sankcije su ukinute. Kapital je počeo da teče. Do 1998. godine, Sjedinjene Države su plaćale račune za struju Crne Gore i prosljeđivale 55 miliona dolara godišnje u pomoći režimu Đukanovića, pretvorivši zemlju – "jedinu svijetlu tačku u bivšoj Republici Jugoslaviji", kako je govoreno iz Stejt Departmenta – u drugog najvećeg primaoca američke pomoći po glavi stanovnika u svijetu 2001. godine.

„Pravu i materijalnu podršku Crnoj Gori, izuzimajući je od sankcija i promovišući njeno učešće u globalnoj ekonomiji“, objasnila je Medlin Olbrajt, tadašnja državna sekretarka Klintonove administracije, „pokazujemo dobrodošlicu koja čeka ostatak Jugoslavije kada demokratija uzme maha u Srbiji, kao što vjerujem da hoće.“ Te godine, dok su Albanci na Kosovu zahtijevali nezavisnost, Đukanović je savjetovao crnogorskim muškarcima da se suprotstave naređenjima Beograda da se jave na služenje vojnog roka, dok je uvjeravao srpski tabloid Blic da je „protivnik svake vrste secesionističkog pokreta“.

Medlin Olbrajt
Medlin Olbrajtfoto: Shutterstock

Bivši američki ambasador na Balkanu mi je rekao da je NATO konsultovao Đukanovića oko potencijalnih ciljeva za vazdušne udare, koji su počeli u martu 1999. godine. Mjesec dana kasnije, tim za evakuaciju CIA-e i gliser su stacionirani u hrvatskoj luci Cavtat, u slučaju da Milošević pokuša da svrgne svog bivšeg saveznika.

Milošević je pao s vlasti u oktobru 2000. Đukanović mi je rekao da to ništa nije promijenilo. „Zapad nam je rekao: ‘Ok, Milošević je otišao, izvor nesporazuma više nije tu.’ Ali čak i bez Miloševića, smatrali smo da će biti previše teško funkcionisati.

Zato smo počeli da pregovaramo sa Evropskom unijom.“ SAD i EU bile su protiv nezavisnosti Crne Gore, plašeći se da bi to moglo pokrenuti talas referenduma u enklavama sa većinskim srpskim stanovništvom na drugim mjestima na Balkanu.

Međutim, kada je Brisel nadgledao potpisivanje Beogradskog sporazuma 2002, koji je spojio Crnu Goru i Srbiju u novu federaciju, Đukanović je uspio da uključi odredbu koja Crnoj Gori daje pravo da raspiše referendum o nezavisnosti, zasnovanu na „pravu na samoopredjeljenje“ koje je bilo ugrađeno u ustav Jugoslavije iz 1990, koji nikada nije bio ratifikovan. EU je uspjela samo da zahtijeva od Đukanovića da odloži glasanje za tri godine – on će sačekati četiri godine – i poveća prag na 55 odsto glasova.

Na kraju, nezavisnost je obezbijeđena uz pomoć ruskog kapitala. On se nagomilavao na Jadranskoj obali najmanje od 2003, kada je Đukanović imenovao svoju tada desnu ruku, Milana Roćena, za ambasadora u Moskvi. Ali ključna prodaja bila je 2005. godine kada je Đukanović, ispunjavajući svoje obećanje Vašingtonu da će privatizovati značajan dio crnogorske državne imovine, dogovorio prodaju Kombinata aluminijuma nadomak Podgorice Olegu Deripaski, ruskom oligarhu s bliskim vezama s Kremljem, za 48,5 miliona eura. Ta fabruika je imala udio od 15 odsto u crnogorskom ekonomskom proizvodu.

Bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore, nekadašnji ambasador Srbije i Crne Gore u Rusiji i savjetnik Mila Đukanovića
Bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore, nekadašnji ambasador Srbije i Crne Gore u Rusiji i savjetnik Mila Đukanovićafoto: Boris Pejović

„Evropljani nas neće ostaviti na miru“, objašnjava Roćen u telefonskom razgovoru s Deripaskom 2005. godine, koji su snimile srpske tajne službe. „Hoće da poremete referendum.“ Roćen objašnjava da su rješenje „Amerikanci“, i pita Deripasku da li bi mogao da pronađe nekoga u Vašingtonu ko bi „objasnio našu poziciju“. Manje od godinu dana kasnije, režim Đukanovića doveo je američke konsultante u Podgoricu da koordiniraju njegovu kampanju za nezavisnost.

Jedan od njih, Pol Manafort, kasnije je izjavio da ga nije Đukanović platio već Deripaska sa 10 miliona dolara da vodi kampanju koja je trebalo da učini da Crna Gora izgleda uglađeno i orijentisano prema Zapadu. Kada je referendum održan u maju 2006, nezavisnost je osvojena sa razlikom od manje od 2000 glasova. Blizu ponoći, prije nego što su poslednji glasački listići bili prebrojani, Đukanović – već tada lider sa najdužim stažom na Balkanu – naredio je svojim pristalicama da izađu na ulice da proslave rođenje svoje države.

Krijumčarske mreže nastale devedesetih godina nikada nisu bile demontirane. Međutim do ranih 2000-ih situacija se promijenila. Povratak Hrvata u trgovinu cigaretama koju su nekada kontrolisali, zajedno s povećanim novinarskim nadzorom, značio je da su Crnogorci morali da osmisle novi poslovni model. Nije jasno kako je došlo do veze sa snabdjevačima kokaina u Južnoj Americi.

Jedan advokat iz Podgorice mi je rekao da je važan korak bila krađa iz prodavnica u sjevernoj Italiji: noseći švajcarske satove i Armani odijela tokom svojih ranijih izleta u Kolumbiju, Crnogorci su izgledali „kao ljudi s kojima možete poslovati“.

Jedna osoba se pokazala posebno važnom u uspostavljanju veza sa južnoameričkim dobavljačima. Darko Šarić je kratko radio kao tehničar na trgovačkom brodu devedesetih godina, između zatvorskih boravaka zbog prestupa koji su se kretali od provala do posjedovanja ilegalnog oružja.

Preselio se u Južnu Ameriku oko 2001, a prema jednoj priči, kupio je cijeli niz kafića i restorana na periferiji Sao Paula da bi oprao svoje prihode. Uzeo je srpsko državljanstvo 2005. godine; do kasnih 2000-ih godina srpski sudovi su spekulisali da Šarić godišnje zarađuje oko milijardu eura od trgovine kokainom. „Os vojim sumnjama možemo govoriti koliko god hoćemo, ali ne smijemo lišavati ljude osnovnih prava“, rekao je Đukanović za srpski TV kanal B92 2010. godine na pitanje o Šariću.

„Ne dodjeljujemo mu Nobelovu nagradu.“ Do tog trenutka Šarićeve kriminalne veze bile su van svake sumnje: nekoliko mjeseci ranije, u operaciji kojom su upravljali Amerikanci na jahti u blizini Urugvaja zaplijenjeno je više od dvije tone kokaina koji je pripadao njegovoj organizaciji.

Nakon skoro pet godina skrivanja na Dominikanskoj Republici, Šarić se predao srpskim vlastima 2014. godine. To se smatralo krajem priče, sve dok nijesu isplivale poruke u tekstu 2021. godine koje su pokazivale da je Šarić iz ćelije 117 zgrade Specijalnog suda u Beogradu, u koordinaciji s crnogorskom policijom, koristio nekoliko mobilnih telefona kako bi organizovao kriminalne aktivnosti širom Evrope.

Zapljene droge daju samo djelimičnu priču o načinu na koji su balkanski karteli počele da prevoze kokain. Tačniju sliku dobili smo iz uvoza voća. Kokain često prelazi Atlantik u pošiljkama banana; kao kvarljiva roba, banane stižu u luke svakodnevno i brzo prolaze kroz carinu.

Između 2017. i 2021. godine ukupna količina špediterskih kontejnera koji ulaze u luke Hrvatske, Crne Gore i Albanije ostala je ista, ali prema podacima iz Globalne inicijative protiv transnacionalnog organizovanog kriminala sa sjedištem u Ženevi, godišnji uvoz banana iz Kolumbije i Ekvadora povećao se za gotovo 25.000 tona u istom periodu - porast od skoro 60 procenata.

„Prvog dana na dužnosti, načelnik policije me je odveo u zvučno izolovanu prostoriju i rekao mi: „Cigarete su državni posao. Ne dirajte to,““, rekao mi je Zdravko Krivokapić, premijer od 2020. do 2022. godine, tokom drugog mandata Đukanovića kao predsjednika.

„Kasnije sam shvatio nešto drugo. Rečeno mi je da prosječni Crnogorac jede tri puta više banana nego prosječni građanin Evropske unije.“

Kokain koji ulazi na kontinent preko Jadrana samo je djelić od oko 200 tona za koje se vjeruje da uđu u Zapadnu Evropu svake godine. A prije svega vjekovna pomorska tradicija Crne Gore je ta koja objašnjava uspon njenih bandi u posljednje dvije decenije. Crnogorci su činili značajan dio jugoslovenske trgovačke mornarice pod državnom upravom.

Pomorske akademije u Baru i Kotoru obučavale su desetine hiljada pomoraca koji su upravljali sa više od 350 državnih brodova koji su prevozili sve, od građe do oružja za afričke antikolonijalne pokrete. Nakon raspada Jugoslavije, neki od ovih mornara su se povukli; neki su se bavili krijumčarenjem; drugi su se pridružili privatnim pomorskim firmama. Tokom 2000-ih, crnogorski oficiri i inženjeri pružili su priliku jadranskim kartelima koji su tražili način da se ubace u posao s kokainom.

Danas sedam hiljada Crnogoraca radi na teretnim brodovima. Skoro trećina njih zaposlena je u kompaniji Mediterranean Shipping Company (poznatoj u određenim krugovima kao Crnogorska pomorska kompanija). Više od stotinu agenata FBI-ja upalo je 2019. godine na brod MSC, Gayane, u luci u Filadelfiji i otkrilo osamnaest tona kokaina – plijen vredan milijardu dolara – zavarenih u špediterske kontejnere punjene orašastim plodovima i vinom.

To je bio najveća pomorska zapljena droge u istoriji SAD-a. FBI istraga je otkrila da je kokain dostavljen sa četrnaest brzih čamaca poslatih tokom četiri dana s obale Perua, a zatim podignut na Gayane tokom noći dok je bio na moru. Trećina njenog osoblja, uključujući četiri Crnogorca, bila je uključena u prenose. Dve godine kasnije, u avgustu 2021, španska policija je izvršila pretres na Kanarskim ostrvima.

Zaplijenili su 400 kg kokaina iz vile, zajedno sa dvanaest kriptovanih telefona, mašinama za brojanje novčanica i jahtom, i uhapsili četiri osumnjičena člana Škaljarskog klana. To je bio treći udar na Kanarima u dvije godine, što je podržalo dokument španskog suda koji je zaključio da je „ogroman broj mornara iznajmljenih iz MSC brodova“ postao kuriri kokaina za balkanske kartele.

Treći inženjer na teretnom brodu kojim upravlja njemačka kompanija Hapag-Lloyd rekao mi je da je jednom vidio pošiljku kokaina stavljenu u vodootpornu vreću pored obale Gibraltara, zatim pričvršćenu za trup broda magnetima. Ronioci koji su čekali u luci „negdje na zapadnom Sredozemlju“ – inženjer je odbio da kaže gdje – kasnije su izvadili kokain dok su se legalni tereti broda istovarivali.

Crnogorski pomorci koji pristanu da pomognu kartelima mogu očekivati zaradu koja im može promijeniti život– i do 100.000 eura, često dostavljenu u njihove stanove u kesama punim gotovine, tvrde crnogorski novinari. „Znaš momke koji siđu s broda i nekoliko meseci kasnije kupe novi automobil. Hoće li Jeep Wrangler? Dobiće Jeep Wrangler“, rekao je inženjer, pokazujući oko sebe na srednjovekovnu luku Kotora. „Ali kad jednom uđeš u taj krug, ne možeš izaći. Klanovi te drže na uzici“ kazao je pokazujući ka planinama.

Na pola sata sjeverno od Budve, Kotor je okružen sa tri strane visokim liticama. Oronule relikvije Jugoslavije – među kojima je i grafitima išarana zgrada Jugooceanije, državne pomorske kompanije – rasute su oko zaliva nalik na fjord (ima tri tajna podmornička tunela, iskopana po Titovom nalogu). Na kasno januarsko jutro kada sam stigao u Kotor, proslavljao se praznik Svetog Save ispred najveće pravoslavne crkve.

Stotine ljudi okupile su se za tu priliku. Oko podneva, vojni bend svirao je maršovske pjesme dok je sveštenik u žutom ogrtaču držao srebrni kadionik. Iz Crkve Svetog Save, povorka se kretala kroz kaldrmisane uličice Kotora prema Katoličkoj katedrali Svetog Tripuna, zaštitnika generacija mornara i krijumčara. U istoriji kasnog srednjeg vijeka Jadrana "Agents of Empire", Noel Malkolm tvrdi da su pomorci iz mjesta poput Kotora – koji su se nalazili na granici Venecijanske i Otomanske imperije – zauzimali ključnu poziciju u Evropi 16. vijeka. Klanovi u i oko Kotora funkcionisali su poput "jezičkih i kulturoloških vodozemaca", služeći kao misionari, špijuni, trgovci i pirati.

Jadranski klanovi često su bile korišteni od strane imperija koje su se širile na njihove planine i zauzimale njihove luke – regrutovani u pomorske posade ili prisiljavani da se preobrate – ali su na mnoge načine imali koristi od svoje granične identifikacije.

Okretali su velike sile jednu protiv druge, koristeći strateške informacije za uticaj na dvorove, infiltrirali su imperijalne redove i uspostavljali vrijedne trgovačke veze.

Škaljari i Kavač se nalaze na suprotnim padinama planine Orjen, koja se uzdiže iznad Kotora. Izgledaju kao hiljade drugih mjesta na Balkanu. Škaljari nije sasvim zasebno mjestp, već je produžetak Kotora. Prljave stambene zgrade natrpane su duž puta koji ima dva groblja, nekoliko kazina, prodavnica i nekoliko agencija za brodarstvo. Sa glavne ulice, uska cesta vodi ka planini do kuće od kamena sa košarkaškim obručem u dvorištu.

To je rodna kuća Jovana Vukotića, šefa Škaljarskog klana sve do septembra 2022. godine, kada su ga u Istanbulu upucali turski kriminalci na nalog pripadnika Kavačkog klana. Kavač je manji. Da biste tamo stigli, trebate koristiti cestu sa serpentinskim krivinama koja ide preko planine Orjen. Nakon romskog otpada, cementni zid s bodljikavom žicom, satelitskim antenama i sigurnosnim kamerama nalazi se ispred kuće koja pripada Slobodanu Kašćelanu, zamjeniku vođe Kavačkog klana.

Ubijeni vođa škaljarskog klana Jovan Vukotić
Ubijeni vođa škaljarskog klana Jovan Vukotićfoto: Privatna arhiva

Uhapšen je u aprilu 2021. godine pod optužbom za formiranje kriminalne organizacije i trenutno se nalazi u zatvoru Spuž, šest milja sjeverno od Podgorice. Vođa Kavačkog klana, Radoje Zvicer, još uvijek je u bekstvu. Njegova kuća je na istoj ulici.

Škaljarski i Kavački klan su nekada bili dio jedne organizacije koja je odgovarala Šariću. Njegovo hapšenje u martu 2014. godine smatra se da je narušilo odnose između njih, koji su se nepovratno raspali devet mjeseci kasnije nakon nesuglasica oko toga da li bi Radoman trebalo da bude ubijen zbog krađe kokaina koji je pronašao u svom stanu.

Vjeruje se da su ga Škaljarci željeli živog kako bi iskoristili njegove kontakte da pronađu dodatne dobavljače u Južnoj Americi; Kavači su bili odlučni da ga ubiju. Do 2015. godine, ubistva su se redovno dešavala. Poslovni partner Radomana je upucan u Budvi tog oktobra; bilo je drugih ubistava u Kotoru i Podgorici.

Do 2016. godine, broj mrtvih je dostigao dvostruke cifre, pri čemu su Kavači preuzeli prevlast. Tog septembra, jedan škaljarski kriminalac je vježbao u dvorištu zatvora Spuž kada ga je ubio kavački ubica, koji je pucao s planine s druge strane reke Zete, četvrt milje dalje. "Bilo je lako. Kao pucanje na mačku na ulici," rekao mi je Mirko Popović, električar sa teretnog broda iz Kotora koji je u tom trenutku bio u Spužu pod optužbom za napad.

Policijska pretraga kasnije je pronašla snajperski stativ blizu izgorjelih ostataka škode, ali ni pretraga helikopterom nije uspjela da pronađe krivca.

Za svakog ubijenog člana Kavačkog klana, ubijena su najmanje dva Škaljarca. Mafijaši koje je Interpol tražio godinama su locirani sa očiglednom lakoćom, ubijeni iz zasjede u svojim automobilima ili likvidirani u restoranima. Većina Škaljaraca je pobjegla iz zemlje, ali su ih Kavačani gonili.

Bilo je atentata u Beču, Berlinu i na hrvatskom ostrvu Pag. Klanovi, svaki sa oko stotinu muškaraca, su regrutovali saveznike: krijumčare sa cijele Jadranske obale, srpske navijačke huligane, Albance, kurdske kriminalce.

U januaru 2018. godine, jedan srpski policajac je uhvaćen na nadzornom snimku kako se rješava pištolja koji je pripadao članu Škaljarskog klana nekoliko trenutaka trenutke nakon što je ovaj upucao Kavačkog mafijaša na parkingu u Beogradu; dvije godine kasnije, Kavači su platili srpskim izvršiteljima da muče dva pripadnika Škaljarskog klana u selu istočno od Beograda, zatim im lome kosti u mašini za mljevenje mesa, pa bacaju u Dunav.

"Ovi momci su išli u školu zajedno. Bili su kumovi na svadbama jedni drugima. Oni su kumovi djeci jedni drugih," rekao mi je Vladimir Jokić, gradonačelnik Kotora, u svojoj kancelariji. "Sada stižu čitulje iz svih raznih zemalja i svi kažu, ’Oh, znamo ga!’"

Predsjednik Opštine Kotor Vladimir Jokić
Predsjednik Opštine Kotor Vladimir Jokićfoto: Vlada Crne Gore

U nedeljno popodne u januaru 2020. godine, četiri člana Kavačkog klana odjevena u crne kombinezone ispalili su više od dvadeset metaka na dvojicu vođa Škaljaraca koji su ručali u taveri pored mora izvan Atine. Pet mjeseci kasnije, jedan pripadnik Škaljarskog klana bio je na odmoru na Krfu kada su dva Kavčana krenula južno koristeći lažne pasoše, platili su krijumčaru 1500 eura da ih preveze preko grčke granice motociklom, unajmili brod i prešli na Krf gdje su tri dana nadgledali svoju metu prije nego što su ga upucali zajedno sa njegovom partnerkom dok su se vraćali sa plaže.

Zatim su pobjegli sa mjesta događaja na kvadovima. Jedan turski plaćeni ubica je 2022. godine dobio 1,5 miliona eura da ubije Vukotića, novog vođu Škaljaraca, dok je vozio svoju suprugu i ćerku do tržnog centra u Istanbulu. Vijest o najnovijem ubistvu objavljena je neposredno prije nego što sam stigao u Crnu Goru: jedan Škaljarac je bio upucan tri puta u leđa dok je vozio bicikl sa suprugom i sinom u predgrađu Sao Paula.

Tokom posljednjih devet godina postalo je jasno da Kavčani imaju dvije prednosti u odnosu na Škaljarce. Prva je spremnost da se odreknu balkanskog kodeksa časti. Kavčani ponekad fotografišu svoje egzekucije.

Oni imaju prostorije za mučenje. Prema svjedočenju sa suđenja 2016. godine, ubice - poznate kao "inženjeri" - dobijaju naređenje da pucaju u članove Škaljaraca ne manje od pet puta, kako bi "poslali poruku svima u Crnoj Gori koji se bave prodajom droge". Druga prednost je što Kavčani nisu samo bili zaštićeni od strane vlade. Oni su radili za nju.

Đukanović je bio premijer ili predsjednik jedanaest od osamnaest godina od sticanja nezavisnosti. Šest puta je bio premijer, nakon parlamentarnih izbora na kojima je DPS osvojio većinu ili izašao kao najveća partija; dva puta je bio na funkciji predsjednika, što je ceremonijalnija funkcija za koju su se održavali odvojeni izbori.

Dok je manevrisao između ovih pozicija, Đukanović je zamaglio razlike između njih; Crna Gora je izgledala prilično isto, bez obzira na to koju titulu je imao.

Pohvale koje je dobio tokom 2000-ih i 2010-ih bile su obilne, čak i prema standardima zapadnih autokratskih klijenata. Za Berlin je Đukanović bio 'uzor drugima'. Za Brisel je bio 'šampion regionalne saradnje'.

"Postoji snažan osjećaj u Sjedinjenim Američkim Državama", rekao je Robert Gelbard, Klintonov izaslanik za Balkan, koji je prvi predložio bombardovanje Jugoslavije, "da je Milo Đukanović obavio izvanredan posao, bio pravi heroj, u pogledu njegove uloge u izgradnji Crne Gore kao nezavisne demokratske države, zemlje koja se zasniva na snažnim demokratskim i principima slobodnog tržišta i koja ima jasnu viziju budućnosti."

To što je svoj suverenitet u velikoj mjeri dugovao Putinovom lojalisti, bila je ironija zapadnog zagrljaja Đukanovića. Druga je bio način na koji je vodio državu.

Najbliži pandan političkoj putanji postkomunističke Crne Gore je Azerbejdžan, planinska republika u kojoj je čvrsta klanovska elita takođe preživjela raspad komunizma i razvila opsežne mreže nadzora i kontrole za još jednu generaciju. Kada je osigurana nezavisnost, Đukanović je nastavio da pretvara Crnu Goru u nešto što liči na porodičnu firmu. Njegova sestra, Ana Kolarević, je advokatica. Crnogorski Telekom je 2005. godine kupila mađarska firma Mađar Telekom.

Izvještaj Američke komisije za hartije od vrijednosti i berzu (SEC) iz 2011. tvrdio je da je Mađar Telekom platio 7,35 miliona eura "konsultantima treće strane po četiri lažna ugovora", uz razumijevanje da će "sve ili dio plaćanja" zatim biti proslijeđen crnogorskim vladinim zvaničnicima koji su pomogli prodaju po uslovima koji su bili povoljni za Mađar Telekom. (Kompanija je pristala na nagodbu sa SEC-om, ne priznajući ili negirajući optužbe.)

SEC je tvrdio da su plaćanja izvršena najmanje dvojici vladinih zvaničnika i "sestri visokog crnogorskog zvaničnika", koja "je bila advokatica u Crnoj Gori", prikrivena kao plaćanje njenom advokatskom birou; Kolarević je negirala učešće.

Đukanovićev brat Aco je 2007. godine nadgledao je privatizaciju Nikšićke banke i kupio udio koji ga je učinio njenim najvećim akcionarom. Preimenovana je u Prvu banku i postala je centralna banka Crne Gore po svemu osim po imenu, finansijska klirinška kuća kroz koju su državne kompanije, ministarstva i fondacije prenosile i držale kapital.

S obzirom na to da je rudarstvo uglavnom bilo u rukama Deripaske - pad cijena roba značio je da je do 2008. godine ovaj aranžman koštao crnogorske poreske obveznike dva odsto BDP-a godišnje u subvencijama - i državni sektor brodarske industrije koji se nikada nije oporavio od raspada Jugoslavije, ono što je ostalo bio je turizam.

Ruski oligarh Oleg Deripaska
Ruski oligarh Oleg Deripaskafoto: Shutterstock

Parlament je 2008. godine usvojio zakon kojim je izgradnja hotela sa pet zvjezdica proglašena za "nacionalni interes", kao dio napora da se doprinos turizma BDP-u utrostruči na 60 odsro do 2017. godine (trenutno je oko 25 odsto).

Nema boljeg mjesta za posmatranje deformacije Crne Gore u posljednje dvije decenije od zaliva Budva. Iznad redova niskih sivih stambenih blokova iz doba Jugoslavije, visoki soliteri guše obalu. Tu je Hotel Splendid, koji je 2006. godine izgradio Viktor Ivanenko, bivši šef KGB-a. Tu je i ostrvo Sveti Stefan, gdje je Titova vlada izgradila luksuzni hotel, koji je 2009. tridesetogodišnjim ugovorom dat u zakup pirejskom brodarskom tajkunu Viktoru Restisu.

Hotel Splendid
Hotel Splendidfoto: Vuk Lajović

Tu je i Maestral Resort, koji je 2017. godine izgradio malezijski kockarski tajkun Paul Phua, čija je kompanija ubrzo počela da dovodi visokorizične igrače na turnire u pokeru sa ulogom od šest cifara. Za sve koji su željeli da pretvore prljavi novac u imovinu u eurima, ovo je bila zemlja u kojoj se nisu postavljala pitanja.

Crnogorski pasoši takođe su mogli biti kupljeni, prodavani u šemi koja je do 2015. godine omogućila svima, od bivšeg lidera Fataha Mohameada Dahlana do Taksina Šinavatre, da dobiju državljanstvo u zamjenu za depozite u Prvoj banci ili obećanja budućih investicija duž Jadrana.

Periodične, ali kozmetičke antikoruopcijske akcije kupile su dobru volju Brisela, koji je započeo pregovore o pridruživanju EU 2012. Omiljena strategija Vašingtona bila je da ignoriše kriminal dok finansira one koji su ga razotkrili. Pokvarenost Đukanovićevog režima razotkrivena je Projektom izvještavanja o organizovanom kriminalu i korupciji koji finansira Stejt department, koji ga je proglasio osobom godine u oblasti organizovanog kriminala 2015.

„Niko osim Putina“, navodeno je, "nije vodio državu koja se toliko oslanja na korupciju, organizovani kriminal i prljavu politiku. Ona je zaista i potpuno trula do srži."

Njegov najambiciozniji projekat do sada je koštao skoro milijardu eura. Studije izvodljivosti koje je finansirala Evropska investiciona banka 2008. i 2012. godine otkrile su da je jedini pristupačan način za modernizaciju dotrajale putne mreže u Crnoj Gori da se potroši 500 miliona eura na njeno obnavljanje i proširenje.

Đukanović je to odbio i 2014. pristao na novi autoput koji je predložio Peking, koji je za taj projekat pozajmio 944 miliona dolara. Čini se da je poenta bila u cijeni: Kinezi su doveli veći dio svoje radne snage, ali je ugovorom bilo predviđeno da 30 odsto budžeta bude usmjereno na lokalne građevinske kompanije.

Autoput
Autoputfoto: Boris Pejović

Više od polovine ovih ugovora obezbijedio je Bemaks, čiji vlasnik - prema snimcima dešifrovanih SMS poruka koje je poslao Petar Lazović, policajac čiji je otac bio šef crnogorske jedinice protiv mafije, a objavljenih u crnogorskom listu Vijesti – 'pukne po par miliona' na Đukanovićevu DPS 'za izbore'. Lazović, kojeg Europol tereti da je pripadnik Kavača, imao je ključeve od dva sefa u zgradi u vlasništvu Bemaksa u Podgorici, u kojoj su policajci pronašli dva pištolja.

Autoput je trebalo da bude dug 445 kilometara, povezujući Bar sa Beogradom. Projekat sada već traje više od devet godina, odložen zbog pandemije, ali i finansijskih teškoća i političkih previranja. Do sada je izgrađen samo dionica duga 41 kilometar, koja se proteže istočno od Podgorice do sela Mateševo.

U februaru sam vozio duž njega do jednog od radničkih kampova brzo sastavljenih da bi smjestili stotine kineskih radnika. Kada su 2021. napustili Crnu Goru, nisu se potrudili da ih razmontiraju. Iza ograde od lanca stotine spavaonica su preuzele lokalni pastiri.

Stoka je drijemala po spavaonicama; podovi su bili posuti trulim koferima. Na ulazima su još uvijek bile plakate sa imenima bivših stanara.

Do 2016. godine, Đukanović je bio šef države sa najdužim stažom u Evropi. U oktobru te godine, neposredno prije nego što je DPS osvojio svoju šestu uzastopnu parlamentarnu pobjedu, našao se u centru još jednog geopolitičkog incidenta.

Na dan izbora, kružile su izvještaji o državnom udaru na ulicama Podgorice. Pučisti obučeni kao policajci navodno su se pripremali da zauzmu zgradu parlamenta i izvrše atentat na njega. Uhapšeno je dvadeset građana Crne Gore i Srbije, a u roku od nekoliko dana Crna Gora je okrivila Moskvu, optužujući "organe ruske države" za pokušaj sprečavanja njenog pristupanja NATO-u.

Zapadne prestonice ponavljale su ove tvrdnje. Međutim, tokom narednih mjeseci, ovaj narativ počeo je da se raspada. Jedan penzionisani srpski general optužen za pomoć u planiranju državnog udara tvrdio je da je crnogorska policija u njegovom automobilu podmetnula dokaze, uključujući ključeve za skladište navodno puno oružja.

Jedan svjedok je tvrdio da su napadači ostavili automatske puške u jezeru Gazivode na Kosovu, ali nije bilo pokušaja da se one pronađu. Za Đukanovića, važnije je bilo izvještavanje o pokušaju državnog udara nego da se razjasni šta se zapravo dogodilo.

"Ako je Rusija željela da izvede državni udar u Crnoj Gori, uspjela bi", rekao mi je Milan Knežević, predsjednik promoskovske Demokratske narodne partije, koji se bori protiv petogodišnje zatvorske kazne zbog pomaganja u organizaciji državnog udara.

Predsjednik DNP-a Milan Knežević
Predsjednik DNP-a Milan Kneževićfoto: Boris Pejović

Istraživanja sprovedena tokom narednih šest mjeseci pokazala su da je samo 40 odsto Crnogoraca bilo za članstvo u NATO-u. Ali oni nisu imali pravo glasa. Glasanje o pristupanju održano u aprilu 2017. godine bilo je ograničeno na crnogorski parlament, gdje je Đukanović imao većinu.

"Bilo bi vrlo rizično da smo raspisali javni referendum o ovom pitanju", rekao mi je Igor Lukšić, Đukanovićev ministar spoljnih poslova od 2012. do 2016. godine. "Ne želim da kažem da bismo izgubili, ali bilo bi to ponavljanje kampanje za nezavisnost, i htjeli smo da to izbjegnemo. Mislim da je to bila najmudrija odluka. Ne vidim kako bi društvo imalo koristi od referenduma."

Samo nekoliko mjeseci nakon pristupanja Crne Gore NATO-u, zvaničnici Europola pokušavali su da pristupe tekstualnim porukama poslatim preko kriptovane aplikacije poznate kao Sky ECC, za koju se dugo sumnjalo da je omiljena aplikacija za dopisivanje međunarodnih kartela koji se bave švercom kokaina.

Do početka 2021. godine, uspjeli su u tome, pristupivši milionima poruka razmijenjenih tokom prethodnih trinaest godina. Ova prepiska, za koju je belgijski tužilac procijenio da bi timu od četrdeset policajaca trebalo 685 godina da je pročita u cijelosti, pružila je nezapamćen uvid u unutrašnje mehanizme organizovanog kriminala.

Europol je sastavio izvještaj sa detaljnim nalazima i 2021. godine ga poslao svim zemljama u kojima su se razmjenjivale Sky poruke.

Prepiska je stigla u Crnu Goru dok je rat između Kavčana i Škaljaraca ulazio u šestu godinu. Đukanovićev stisak vlasti počeo je da popušta: na parlamentarnim izborima u avgustu 2020. DPS je smijenjen, a na vlast je došla nova koaliciona vlada, sa Zdravkom Krivokapićem kao premijerom.

Konačno je opozicija u Crnoj Gori bila u poziciji da se polugama države suprotstavi njenom tvorcu. A sada pošto je pomogao da NATO dobije svog najnovijeg člana, zapadne ambasade bile su spremne da se okrenu protiv Đukanovića. Pomogle su organizovanje političke opozicije krajem 2019. nakon što je pokušao da usvoji zakon koji bi efektivno poništio vlasništvo Srpske pravoslavne crkve nad imovinom izgrađenom pre 1918. godine, u namjeri da ojača Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Neki Crnogorci su to vidjeli kao pokušaj zatvaranja jednog od posljednjih preostalih ventila srpskog uticaja u Crnoj Gori, čije priznavanje Kosova ostaje velika tačka sporenja sa Beogradom.

Sa jedne od litija
Sa jedne od litijafoto: Luka Zeković

Tu je bilo i pitanje samih crkvenih posjeda, prostranih nepokretnosti smeštenih duž vrijedne obale. U svakom slučaju, potez je razljutio birače širom političkog spektra, usljed čega je čak do 70.000 ljudi - više od desetine populacije zemlje - izlazilo na ulice Podgorice.

Do aprila 2020, nedjeljne demonstracije pretvorile su se u šire izraze bijesa protiv dvije decenije vladavine Đukanovića: "Nema više korupcije!" "Milo lopove!"

Ipak, Đukanović je i dalje bio predsjednik, i ostao je blizak najmoćnijim ličnostima u crnogorskoj obavještajnoj službi, policiji i pravosuđu. Njima je dostavljen Europolov izveštaj o Sky komunikacijama.

Među optuženima na osnovu Sky prepiske su pomoćni šef policijske jedinice koju je Đukanović zadužio za borbu protiv organizovanog kriminala; bivša predsjednica crnogorskog Vrhovnog suda koja je trinaest godina postavljala sudije koji procesuiraju organizovani kriminal; specijalni tužilac odgovoran za pokretanje slučajeva protiv organizovanog kriminala; gradonačelnik Budve; "dvojica policajaca koji su 'pružali zaštitu pripadnicima Kavačkog klana i obaveštavali ih o osjetljivim operativnim podacima iz policije', trojica koji su, prema informacijama 'međunarodnih partnera' crnogorske vlade, imali više od 50 miliona eura na svojim bankovnim računima"; više od deset drugih policajaca; i njihov šef, načelnik crnogorske policije.

Optuženi negiraju optužbe, i tvrde da se poruke ne mogu koristiti kao kao dokazni materijal, jer su ilegalno dobijene i to od strane Europola, a ne crnogorskih vlasti.

Umjesto da izazove sučeljavanje sa kartelskim sistemom, izvještaj Europola je umjesto toga izazvao posrednički sukob unutar Crne Gore, ili između konkurentnih verzija te zemlje.

Sa jedne strane, postoji nova Crna Gora, koju se sastoji od mlade generacija političara sa ograničenim iskustvom u upravljanju , i koja jedva kontroliše određene delove države koju su izabrani da vode. "Jedne večeri u aprilu 2021. uhapsili smo osamnaest članova Kavačkog klana , većinu u Kotoru", rekao mi je Dritan Abazović, koji je naslijedio Krivokapića na funkciji premijera. "Do podneva narednog dana sudije su ih pustile iz zatvora. Poznate ubice - i sve su ih pustili!"

Bivši premijer Dritan Abazović
Bivši premijer Dritan Abazovićfoto: Luka Zeković

Ova Crna Gora odlučna je da stavi tačku na Đukanovićev sistem. Ali strategije se razlikuju. Neki, poput Abazovića, posjetili su zatvor Spuž u potrazi za osuđenicima sa kompromitujućim informacijama o Đukanoviću. Drugi radije koordiniraju sa zapadnim ambasadama koje su nekada sarađivale sa Đukanovićem.

Još jedan važan igrač u crnogorskom ratu protiv mafije je FBI, koji šalje crnogorske tužioce u SAD na obuku, a zatim ih usmjerava da istraže korupciju u vladi.

Protiv ove nove Crne Gore je stara garda. Ona razumije kako država funkcioniše jer je provela trideset godina upravljajući njome. Ima duboke veze sa obavještajnim službama i još dublje veze sa pravosuđem. Paketi Sky komunikacija koje otprilike jednom nedjeljno novinarima „procure” političari ili tužioci koji su odlučni da unište Đukanovićev sistem ili zamute dokaze protiv njega, pružaju uvid u način na koji stara Crna Gora funkcioniše. Tekstualne poruke su u velikoj mjeri cenzurisane.

Neki pokazuju moguće znakove editovanja. Izdvojene iz miliona razmijenjenih poruka tokom najmanje sedam godina, pune šifrovanih riječi i nejasnog slenga, njihov kontekst nije uvijek jasan. Ali neke poruke su lako razumljive. Postoje poruke u kojima policija raspravlja o davanju oružja Kavčanima i šalje fotografije peripadnika Škaljarskog klana koji su mučeni u policijskim stanicama ili policijskim vozilima.

"U jednom Kavačkom grupnom četu i kojem je bio 21 učesnik, za dvanaest je utvrđeno da su aktivni policajci", rekla mi je Jelena Jovanović, novinarka Vijesti koja je bila na čelu objavljivanja Sky prepiske.

"Većina njihovih ugovora nikada nije raskinuta. Oni i dalje rade na ulicama." U tekstovima, kriminalci se konsultuju sa Šarićem, koji je u zatvoru u Beogradu, o tome kako organizovati napad na Krfu, što je skoro otkazano kada je jedan član Kavačkog klana shvatio da je prešao makedonsku granicu koristeći svoj pravi pasoš.

U tekstualnim porukama razmijenjenim u julu 2020. godine, jedan policajac moli Kavčane da ne napadaju Škaljarce uoči izbora narednog mjeseca.

"Nemojte to raditi osim ako zaista morate", kazao je policajac, prenoseći navodne naredbe policijskog šefa. "Kada se izbori završe, tada ih možete odrati." Ove poruke vas navode da se zapitate da li su policijske frakcije sve vrijeme orkestrirale mafijaški rat.

U stvari, što pažljivije analizirate sukob između Kavčana i Škaljaraca, pojedina ubistva izgledaju sve čudnije. Na primjer ubistvo Vukotića u septembru 2022. godine. On je optužen za ubistvo u Crnoj Gori u februaru 2020. prije nego što je pušten u julu iste godine. U nekom trenutku nakon njegovog puštanja na slobodu bio je označen crvenom zastavicom u Interpolovom sistemu praćenja. Do ljeta 2022. Kavčani su ga pratili do kvarta Şişli u Istanbulu.

"Ne vjerujem da su policajci dijelili tačnu lokaciju članova Škaljarskog klana sa Kavčanima", rekao mi je Damir Lekić, advokat za Škaljarski klan koji je posljednjih četiri godine proveo putujući po Evropi kako bi preuzeo tijela ubijenih klijenata.

Advokat Damir Lekić
Advokat Damir Lekićfoto: Savo Prelević

"Međutim oni bi Kavčanima ugrubo dali podatke o oblasti - kvart u Atini - i rekli: 'Imate deset dana da uradite šta god je potrebno.'"

Pitao sam Lekića zašto je država odlučila da sarađuje sa Kavčanima umjesto sa Škaljarcima. On smatra da ima mnogo razloga ali je najvažniji bio spremnost vođstva Kavčana da dozvoli vlastima da povremeno uhapsi njihove članove kako bi održala privid. Škaljarci na to ne bi pristali.

Nema dokaza da je Đukanović koristio Sky aplikaciju. Međutim, on je česta tema razgovora. Policajci i članovi Kavačkog klana ga nazivaju "Šef". "Svi će glasati onako kako im kažem", piše Radoje Zvicer, vođa Kavačkog klana, policiji uoči izbora 2020. godine.

U oktobru 2020. godine Petar Lazović obavještava kavačke kriminalce da "Šef ima unuka" i šalje im fotografiju Đukanovića koji slavi na večeri. Mafijaši traže da prenese njihove čestitke. "Šef priča o vama", kaže Lazović Zviceru. U prepisci datiranoj dva mjeseca ranije, Lazović razgovara o dostavljanju novca Šefu. "Nemojte spominjati da radimo već trideset godina i dajemo novac Milu lično", savjetuje saradnika.

"Nemojte reći da donosimo novac Milu; 300.000 [eura] Milu Đukanoviću lično svakog mjeseca." (Đukanović demantuje da se to ikada desilo.) Ta tvrdnja je toliko šokantna - sin čovjeka koji predvodi specijalnu jedinicu za borbu protiv mafije otvoreno razgovara o mjesečnom šestocifrenom mitu za predsjednika - da su se mnogi crnogorski novinari sa kojima sam razgovarao dvoumili između dvije teorije o tome šta to znači.

Jedno od privođenja Petra Lazovića, optuženog da je umjesto protiv mafije radio za nju
Jedno od privođenja Petra Lazovića, optuženog da je umjesto protiv mafije radio za nju foto: Luka Zeković

Možda je Lazović bio svjestan da mu poruke dešifruje Europol i namjerno je napisao nešto tako neobično da bi bacilo sumnju na vjerodostojnost svih razmjena preko aplikacije Sky. To - ili je korupcija za vrijeme Đukanovića bila toliko uobičajena, da se niko nije dvoumio da napiše takve stvari.

Poruke Skaja potvrđuju da Crna Gora nije primjer zarobljenosti države od strane organizovanog kriminala. Umjesto toga, karteli su produžetak države. Oni su u kontaktu sa državom, ona ih štiti, i obogaćuju ljude koji je vode.

Dejan Milovac, istraživač MANS-a, nevladine organizacije koja otkriva korupciju u Crnoj Gori, rekao mi je da će biti teže prevazići problem organizovanog kriminala tamo nego bilo gdje drugo u regionu.

"Prva linija odbrane protiv organizovanog kriminala - policajci, bezbjednosni službenici, carinici – za sve se ispostavilo da za njega rade." Ili kako mi je rekao bivši premijer Abazović: "Kavači su državni projekat. I dok možete pokušati da smanjite njihovu moć - i ja sam pokušao to da uradim - ovdje je najveći problem: oni imaju mnogo više novca od Crne Gore."

Istraživač MANS-a Dejan Milovac
Istraživač MANS-a Dejan Milovacfoto: Boris Pejović

Đukanovićeva 32- godišnja vladavina okončana je prošlog aprila, kada ga je 36-godišnji ekonomista Jakov Milatović pobijedio sa gotovo 70.000 glasova u drugom krugu predsjedničkih izbora.

"Druge zemlje u Istočnoj Evropi su mogle da počnui svoj demokratski razvoj decenijama ranije", rekao mi je Milatović u svom kabinetu. "Mi tek sada započinjemo taj proces. Ovo je naša 1989." Pitao sam ga kako bi Crna Gora mogla izgledati za pet godina. "Slovenija", odgovorio je.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović
Predsjednik Crne Gore Jakov Milatovićfoto: Kancelarija za odnose s javnošu predsjednika Crne Gore

Đukanovićevi nasljednici, na prvi pogled, imaju malo zajedničkog. Milatović je diplomirao na Oksfordu i radio je u Evropskoj banci za obnovu i razvoj.

Krivokapić je bivši profesor informatike i odani sljedbenik Srpske pravoslavne crkve koji slabo govori engleski jezik. Abazović je etnički Albanac koji je predavao istoriju u srednjoj školi u Ulcinju. Njegov nasljednik, sadašnji premijer Milojko Spajić, radio je za Goldman Saks u Singapuru.

Sva trojica premijera pripadaju različitim strankama; Milatović, koji je izabran kao kandidat pokreta Evropa sad, sada je nezavisan. Ipak, čini se da imaju malo ideoloških razlika. Nijedan ne kritikuje dosadašnji angažman Zapada u Crnoj Gori. Njihovi politički slogani - "povjerenje u institucije", "sistemi zasnovani na vrijednostima", "evropska budućnost" - podsjećaju na evroatlantski žargon koji je Đukanović usavršio devedesetih godina.

Zaista, zemlja koju je zamislila generacija poslije Đukanovića - ona u kojoj je pristupanje EU ubrzano, Kavački klan je onesposobljen anti-korupcijskom akcijom koju predvode SAD, a rastući sektor tehnologije pomaže da se zamagli činjenica da je zemlja rudara i pomoraca pretvorena u zemlju hotelijera - dovoljno je poznata. Kada najavljuju "novu Crnu Goru", uglavnom misle na Đukanovićevu državu bez korupcije.

Raspoloženje u Podgorici danas je sumorno. Oduševljenje zbog izbora prošlog ljeta pretvorilo se u frustraciju što je članstvo u NATO-u stiglo, ali pristupanje EU - koje podržava većina - još djeluje beznadežno daleko. Jedina prednost Crne Gore, njen balansiranje između Vašingtona i Moskve, nestala je.

Premijer Milojko Spajić
Premijer Milojko Spajićfoto: Boris Pejović

Izvještaj Europol-a možda je rezultirao smjenom malog broja policajaca i tužilaca, ali drugi još rade iz kućnog pritvora ili iz zatvora: gradonačelnik Budve, uhapšen prošle godine i optužen za trgovinu drogom i stvaranje kriminalne organizacije, nastavio je potpisivanje računa iz svoje ćelije u zatvoru Spuž, gdje negira optužbe za koje čeka suđenje, sve do marta kada je suspendovan uz polovinu plate.

Veliko pitanje bez odgovora je da li postoji ikakva vjerovatnoća da će Đukanović biti sudski gonjen. Najlakše je zamisliti budućnost u kojoj Crna Gora postiže amnestiju sa kapitalom kartela umjesto one u kojoj pokušava da ga konfiskuje.

Međutim, ima i prečih briga. Britanski obavještajni agenti počeli su da nadgledaju luku Bar radi krijumčarenja duvana. Američka ambasada je 2021. godine finansirala postavljanje telefonskih ometača u zatvoru u Spužu kako bi spriječila zatvorenike da naručuju ubistva iz svojih ćelija.

Luka Bar
Luka Barfoto: Shutterstock

Južno od Kotora, Bemaks je počeo sa izgradnjom novog dijela autoputa, iako Brisel odbija zahtjeve Podgorice za pomoć u otplati Pekingu, koji drži četvrtinu crnogorskog duga. Ruski i ukrajinski emigranti, koncentrisani u jadranskim gradovima poput Herceg Novog, sada čine desetinu stanovništva Crne Gore, i postavljaju cijene koje tjeraju građane sa obale već pogođene kriminalnim investicijama. Ipak, za jednu grupu, sve je kao i obično.

Svake večeri možete pronaći kavčane u hotelu Podgorica, okupljene u mračnom uglu lobija, sa pištoljima ispupčenim ispod njihovih crnih torbica.

(London Review of Books)

Bonus video: