Devet godina upornosti i rada rezultiralo “lučom”: Umjesto prepreka, Maja je vidjela put

Među dvanaest dobitnika diplome “Luča” u Osnovnoj školi “Ristan Pavlović” u Pljevljima ove godine je i Maja Raonić, djevojčica koja je završila deveti razred sa odličnim uspjehom i pokazala da se znanje, upornost i rad prepoznaju.

Maja boluje od cerebralne paralize i nepokretna je, zbog čega se kreće uz pomoć invalidskih kolica. Ipak, tokom svih devet godina školovanja uspješno je savladala nastavni program i ostvarila rezultat kojim se danas s pravom ponosi.

“Osjećam se srećno i ponosno jer sam, uprkos svim preprekama s kojima se susrećem u svakodnevnom životu, uspjela da budem odličan đak i savladam cijeli program po kojem sam učila. Ovaj uspjeh mi mnogo znači jer sam uložila puno truda”, kaže Maja, nasmijana djevojčica vedrog duha i velikog srca, koju drugari i nastavnici pamte po iskrenosti, upornosti i spremnosti da uvijek stane uz one koje voli.

Put do diplome “Luča” nije uvijek bio jednostavan. Tokom školovanja imala je tri operacije, česte prehlade i druge zdravstvene izazove. Nekada je morala da uči unaprijed, a nekada je, nakon perioda oporavka, morala mnogo više da radi kako bi nadoknadila propušteno gradivo. Međutim, radne navike i upornost nisu je napuštale.

Palčevi za Boža

Ipak, iz osnovne škole neće pamtiti kontrolne zadatke i ocjene, već drugare i zajedničke trenutke, priča za “Vijesti”:

“Najviše ću pamtiti svoje odjeljenje, drugare i druženja sa njima. Dolazili su kod mene kući, gdje smo se družili i smijali. U školi sam imala i svog najboljeg druga Boža.”

Posebno mjesto među školskim uspomenama zauzima jedna anegdota sa časa istorije.

“Jednom prilikom na času istorije držala sam palčeve svom drugu Božu koji je trebalo da odgovara. Kada me nastavnik pitao zašto tako držim ruke, rekla sam da navijam za druga i da želim da dobije dobru ocjenu, misleći da je to dovoljno za ocjenu. Moj odgovor je nasmijao cijelo odjeljenje i taj trenutak mi je ostao u lijepom sjećanju”, kroz osmijeh priča Maja, djevojčica koju krase vedrina, osjećaj za pravdu i odanost prijateljima, osobine na koje je njena porodica jednako ponosna kao i na diplomu “Luča”.

Od predmeta je najviše voljela istoriju, geografiju i ruski jezik, ali ističe da će po lijepom pamtiti sve nastavnike.

“Svi moji nastavnici su bili dobri i sve ih volim.”

Pred Majom je sada novo poglavlje, srednja škola, nova prijateljstva i nova znanja. A diploma “Luča”, koju je ove godine ponijelo svega 12 učenika njene škole, ostaje potvrda jednog uspješno završenog puta, ali i lijep uvod u sve ono što tek dolazi.

Kaže da planira da upiše pravno-administrativni smjer i da trenutno ima samo jednu želju:

“Želim da budem zdrava i da smjer koji ću upisati savladam kao što sam savladala osnovnu školu.”

Sa radošću iščekuje srednjoškolske dane.

“Radujem se novoj školi, novim nastavnicima, novim znanjima i prijateljstvima koja me čekaju. Nadam se da ću upoznati dobre drugare i da će me prihvatiti kao što su me prihvatili moji drugari iz osnovne škole.”

Kada ne uči, Maja najviše voli da provodi vrijeme sa drugovima:

“Volim da izlazim i da odem u ‘Zračak nade’ kada imam vremena, a kada sam kući volim da gledam kvizove ‘Totalni obrt’ i ‘Slagalicu’.”

Maja je diplomu “Luča” proslavila u školi zajedno sa ostalim dobitnicima i roditeljima. Sa drugarima je proslavila završetak devetogodišnjeg školovanja, uprkos činjenici da je kiša djelimično pokvarila program i nakratko omela veselje polumaturantima. Ipak, ni oblaci ni kapi kiše nisu mogli da pokvare osmijehe đaka, koji su s mnogo radosti i uzbuđenja obilježili završetak osnovne škole i početak jednog novog životnog poglavlja.

Pobijedila prepreke uz pomoć porodice

Najveću podršku tokom školovanja pružala joj je porodica.

“Baka koja je učila sa mnom i majka koja me je svakodnevno odvodila u školu, a zbog brojnih arhitektonskih barijera i nepristupačnosti, često me mora i nositi” kaže Maja, koja je posebno zahvalna svojoj majci za sav trud, ljubav i podršku koju joj je pružala tokom svih godina školovanja.

Za njenu majku Tanju Leovac, diploma “Luča” predstavlja mnogo više od školskog priznanja.

“Za mene kao majku ovaj trenutak predstavlja mnogo više od školskog uspjeha. To je pobjeda nad svim preprekama koje su nam se našle na putu, a bilo ih je mnogo. Svako tuđe ‘ne možete’ - pretvorile smo u ‘možemo’, a svako ‘ne’ - u snažno i odlučno ‘da’. Ovo je za nas dokaz da se upornošću, radom i ljubavlju mogu pomjeriti granice koje se postavljaju pred našu djecu”, kaže ona za “Vijesti”.

Ponosna je, dodaje, ne samo na kćerkin uspjeh, već i na osobu u koju je izrasla:

“Na njen karakter i osobu u koju je izrasla - hrabru, vrijednu i nasmijanu djevojčicu”.

Tokom školovanja Maja ju je mnogo puta iznenadila.

“Maja je dijete kome ne možete narediti, sa njom se može samo razgovarati i dogovarati. Oduvijek je bila takva. Ne voli kada joj se nešto nameće, ali kada se s njom lijepo dogovori, spremna je da uradi i više nego što se od nje očekuje. Tako je bilo i sa učenjem. Najprije bi išlo ubjeđivanje i pregovaranje, a onda, kada bi krenula sa radom, nije odustajala. Čak bi i kada sve nauči rekla: ‘Hajde, pitaj me još jednom’. Ta njena upornost i želja da bude sigurna u sebe često su me iznenađivali”, priča Majina majka koja je tokom svih devet godina školovanja bila njena najveća podrška i oslonac, dijeleći sa kćerkom svaki izazov, ali i svaku radost i uspjeh.

Posebno ističe Majin osjećaj za pravdu i odanost prijateljima.

“Još od nižih razreda stajala je uz svog najboljeg druga Boža, koga zaista moramo pomenuti jer je obilježio njeno školovanje, sa posebnom empatijom koju je uvijek imao za Maju. Ako bi smatrala da je prema njemu učinjena nepravda, bez razmišljanja bi ga branila, čak i kada je to značilo da se suprotstavi nastavniku. Tada nisam bila sigurna da li je to dobro ili loše, ali danas sam veoma ponosna na nju. Naš cilj nikada nije bio samo diploma, već da izraste u dobru, hrabru i saosjećajnu djevojčicu koja ima svoje mišljenje, koja zna da se zauzme za sebe i druge i koja ima dovoljno srca da brani ono što voli i u šta vjeruje. Danas mogu reći da je na dobrom putu ka tome i to mi je veći uspjeh od bilo koje nagrade.”

Jača od brojnih zdravstvenih izazova

Tri operacije, česte prehlade i brojni zdravstveni izazovi mogli su da poremete Majine radne navike, ali se to nije dogodilo.

“Svaki put kada bi nas život usporio, Maja bi pronašla snagu i nastavila dalje. Uvijek bismo se vraćali knjizi sa osmijehom. Na sreću, imali smo sjajnu Ivanu, Majinog asistenta, osobu koja je svojom snagom i toplinom bila nesebična podrška u svakom našem trenutku. Zahvalna sam joj na strpljenju koje je imala i za mene kao roditelja, razumijevanju i ljudskosti koju je pokazala sve vrijeme boravka sa Majom. I nastavnici su u tim trenucima imali posebnu empatiju i razumijevanje, što nam je mnogo značilo.”

Na pitanje koja joj je najljepša uspomena iz Majinog osnovnoškolskog perioda, odgovara da je svaki dan bez dodatnih prepreka bio razlog za sreću.

“Svaki trenutak proveden u školskoj klupi nosio je svoju priču i svoju vrijednost. Moja najljepša i najuspješnija slika je ona kada je sačekam ispred škole i ugledam njen zadovoljni osmijeh. Tada je lako uzmem u naručje i nosim, bez obzira koliko je teško, jer taj osmijeh zadovoljstva i sreće nikada nije dozvolio da posustanem ja, pa samim tim ni ona”.

Njene želje za nastavak Majinog školovanja su jednostavne.

“Prije svega, da bude zdrava i srećna. Da živimo dan po dan i da znamo da uživamo u malim stvarima. Voljela bih da joj život donese mir i ljude koji će je razumjeti i prihvatiti sa svim njenim manama i vrlinama. Da nikada ne izgubi svoje veliko srce, svoju upornost i osmijeh po kojem je prepoznatljiva. Maja jednog dana želi da bude direktor, a već sljedećeg mašta da snima blogove i dijeli svoje ideje sa svijetom. I to je ono što je lijepo, što ima svoje snove i ne plaši se da ih izgovori. Što se mene tiče, pustiću vrijeme da ide svojim tokom, korak po korak. Maja je još uvijek dijete koje raste, uči i otkriva sebe. I sve što želi da postane, biću uz nju, bez pritiska, samo sa vjerom i podrškom”.

Svaki trenutak proveden u školskoj klupi nosio je svoju priču i svoju vrijednost. Moja najljepša i najuspješnija slika je ona kada je sačekam ispred škole i ugledam njen zadovoljni osmijeh. Tada je lako uzmem u naručje i nosim, bez obzira koliko je teško, jer taj osmijeh zadovoljstva i sreće nikada nije dozvolio da posustanem ja, pa samim tim ni ona, kaže Majina majka Tanja Leovac

Radujem se novoj školi, novim nastavnicima, novim znanjima i prijateljstvima koja me čekaju. Nadam se da ću upoznati dobre drugare i da će me prihvatiti kao što su me prihvatili moji drugari iz osnovne škole