Smrt u provaliji bez tajni: Vijesti prvi put objavljuju dokumenta o nesreći u kojoj je stradala kćerka Ivana Stambolića

"Radio sam isključivo po svojoj savjesti", tvrdi Miodrag Živković, istražni sudija koji je uradio uviđaj. "Proklizala je, udarila u brdo, izokretala se i proletjela dolje", prisjeća se očevidac Vojin Dulović. "Nesporno da je uzrok klizav kolovoz i brzina kojom se kretalo vozilo", zaključuje advokat Božo Prelević. Mašinsko vještačenje pokazuje da je funkcionisao upravljački i kočioni sistem

126379 pregleda 30 reakcija 28 komentar(a)
Velika ljubav kćerke i oca: Bojana i Ivan Stambolić, Foto: Foto Facebook
Velika ljubav kćerke i oca: Bojana i Ivan Stambolić, Foto: Foto Facebook

Tragična smrt Bojane Stambolić, dvadesetčetvorogodišnje ćerke Ivana Stambolića, stradale 28. aprila 1988. godine, u saobraćajnoj nesreći blizu Budve, ne samo da je ostala, makar u javnosti, do danas nerazjašnjena, već je sve ove decenije nosila teške naslage tragične sudbine jedne porodice ali, možda još i više, biljeg zlog vremena u kome je bilo normalno da u političkim obračunima ulog mogu biti i nečija djeca.

Bojana Stambolić je izgubila život samo nekoliko mjeseci nakon što je Slobodan Milošević iz političkog života eliminisao svog kuma i dotadašnjeg zaštitnika. Poslije čuvene Osme sjednice CK SK Srbije, održane oktobra 1987. godine, Ivan Stambolić je smijenjen decembra iste godine sa funkcije predsjednika Predsjedništva SR Srbije, a ubijen je, nakon kidnapovanja, na Fruškoj Gori 25. avgusta 2000. godine.

Bojana je tog jutra, u svojoj crvenoj “fiesti” po onoj sitnoj, ali nekako ljepljivoj kiši, karakterističnoj za ovaj predio, krenula iz Budve put Hrvatske. Prema izvještaju istražnog sudije Miodraga Živkovića, izvještaju koji je u arhivi Osnovnog suda u Kotoru čekao 36 godina da bude prvi put objavljen, u jednom trenutku Bojana je izgubila kontrolu nad vozilom, očešala se desnom stranom o branik koji ju je odbacio na suprotnu stranu puta. Automobil je probio zaštitu i survao se u tridesetak metara duboku provaliju iznad plaže Jaz.

Njena smrt je bila propraćena najprije jezovitom tišinom, da bi poslije pada Slobodana Miloševića 5. oktobra 2000. godine sve češće označavana kao “misteriozna”, “nikad razjašnjena”. Bilo je i sumnjičenja i direktnih optužbi da je za pogibiju kćerke Ivana Stambolića direktno odgovoran Milošević.

“Ne znam zaista zašto me niko sve ovo vrijeme nikad nije pitao o tom tragičnom događaju”, kaže u to vrijeme istražni sudija, potom advokat, pa političar, a danas penzioner Miodrag Živković.

Službena zabilješka Kri. 1337/88

U službenoj zabilješci Kri. 1337/88 sudija Živković je zapisao da je tog dana, u 11.20 časova “obaviješten od dežurne službe SUP-a Budva da je na magistralnom putu Budva - Tivat u mjestu zv. ‘Žuta greda’, došlo do saobraćajne nesreće u kojoj je jedno lice izgubilo život”.

“Kada sam išao prema Jazu službenim vozilom, nisam znao o kome se radilo. Na licu mjesta iz policije su me obavijestili da je u pitanju ćerka Ivana Stambolića”, priseća se Živković, a u bilješci se navodi da je na licu mjesta bio i zamjenik opštinskog javnog tužioca Vladimir Vuletović, kao i krim. tehničar iz Budve Božo Kovijanić.

U Zapisniku o uviđaju navodi se da je “za vrijeme vršenja uviđaja, kao i za vrijeme nastanka nezgode padala (je) kiša a kolovoz je bio klizav i nepogodan za vožnju”. Dodaje se i da je “na licu mjesta kolovoz od savremenog asfaltnog zastora” a “magistralni put je u nisponu, u naravi je prav, s tim što se posmatrano naprijed u pravcu kretanja vozila učesnika, sve do mjesta gdje je vozilo izletjelo van lijeve ivice kolovoza, nispon povećava i put dalje predstavlja oštru krivinu u lijevo sa poprečnim nagibom takođe ulijevo”.

U Zabilješci se potom detaljno opisuje lokalitet nezgode, lijeva i desna strana puta iz pravca kretanja vozila, uz precizno navođenje da je put sa desne strane oivičen betonskom rigolom za odvod vode. Lijeva strana puta kolovoza je, piše u Zabilješci, oivičena betonskim ivičnjakom.

“Mi smo išli dolje od Jaza, a ona je išla od Budve. Padala je neka kišica. Na stotinak metara od nas vidjeli smo plavu ženu u crvenom automobilu. Proklizala je, udarila prvo u desnu stranu, u brdo, izokretala se i tu, na lijevoj strani, gdje je bio usjek, branike su tek poslije stavili, prolećela je dolje. Mi smo stali, istrčali ali nismo ništa mogli, dolje je provalija, baš zasječeno. Pozvali smo policiju i tek kasnije smo saznali da je u kolima bila kćerka Ivana Stambolića”, prisjeća se i danas Vojin Dulović (1955), iz Risna kod Tivta, koji je sa svojim pokojnim sugrađaninom Ristom Stamatovićem, kako je i navedeno u Zabilješci, bio očevidac ovog događaja.

Dulović ističe da nije bilo vozila iza ili ispred automobila u kome se nalazila Bojana Stambolić.

Fotoelaborata nema u dokumentaciji

Uviđaj je urađen po svim uzusima tadašnje prakse, kaže Živković. Službena bilješka sadrži, između ostalog, Zapisnik o uviđaju, obdukcioni nalaz koji je potpisao dr Budimir Borovinić, hemijska analiza Odjeljenja za patologiju i sudsku medicinu Medicinskog zavoda Titograd koja je pokazala da nije bilo tragova alkohola u krvi Bojane Stambolić, izvještaj vještaka mašinske struke dipl. Ing. Zorana Vidića, skicu mjesta događaja sa legendom i službenu zabilješku SUP Budva sa potpisom saobraćajnog milicionera Milutina Grujića.

Faksimil skice mjesta gdje se dogodila saobraćajna nesreća
Faksimil skice mjesta gdje se dogodila saobraćajna nesrećafoto: Istražni sudija

Ono što nedostaje u dokumentaciji do koje su došle “Vijesti” je fotoelaborat koji je, kako tvrdi Miodrag Živković, detaljno urađen na licu mjesta i poslat sa ostalim izvještajima tužilaštvu.

Saobraćajno vještačenje, međutim, nije urađeno.

“U moje vrijeme je bila praksa, kad se nešto ovako dogodi, istražni sudija uradi uviđaj, pokupi sve dokaze i izda naloge koji su svrsishodni i relevantni. Onda se spisi dostavljaju tužilaštvu koje može da zatraži dodatno da se još nešto uradi. Očigledno je da je tužilaštvo arhiviralo ovaj izvještaj. Danas bi se vjerojatno moralo raditi saobraćajno vještačenje, ali u konkretnoj situaciji to ništa ne bi promijenilo”, objašnjava Živković i dodaje da je mnogo važnije mašinsko vještačenje.

Sličnog mišljenja je i diplomirani inženjer mašinstva Srđan Vukić, ovlašćeni sudski vještak mašinske struke, koji nakon detaljne analize nalaza, kaže da je vještak Vidić postupio profesionalno, konstatovao tačnu pređenu kilometražu, pokušao da utvrdi tehničku ispravnost vozila i na taj način potvrdio da prednji točkovi reaguju na okretanje volana, što bi bila informacija koja potvrđuje ispravnost upravljačkog sistema.

“Takođe je napomenuto da je hidraulično ulje u rezervoaru nešto ispod polovine, što takođe ukazuje da je kočioni sistem imao dovoljno ulja da pravilno funkcioniše”, objašnjava Vukić.

Advokat Božo Prelević, nekad i sam istražni sudija, ocjenjuje da se na osnovu dokumenata može zaključiti da je Miodrag Živković obavio svoj posao veoma profesionalno i preduzeo sve što je bilo neophodno da bi se utvrdio uzrok saobraćajne nesreće.

“Nesporno je da je uzrok klizav kolovoz i brzina kojom se kretalo vozilo. Svako vještačenje polazi od policijskog zapisnika gdje su te dvije stvari navedene”, objašnjava Prelević koji se tih dana zatekao u Budvi.

Dolazak Stambolića u Budvu

Sudski veštak Vukić ukazuje da je važno je znati da je konstrukcija vješanja (ogibljenja) točkova i kočionog sistema bez ABS-a i drugih sistema stabilnosti vozila zahtijevala veoma opreznu vožnju, posebno u uslovima mokrog puta kada vozilo treba dodatno da smanji brzinu i ispod granice koja postoji na tom dijelu puta.

“Ovo vozilo je imalo male gume od 13 ili 14 inča sa uskim profilom koje lako gube kontakt sa kolovozom u kišnim uslovima i bez ABS sistema čak bi i iskusniji vozač imao problema da kontroliše vozilo”, objašnjava Vukić.

Miodrag Živković navodi jedan detalj koji je, po njegovom mišljenju, izazvao mnogo sumnji kod porodice Stambolić. Kako su mu rekli policajci koji su pozvali Katarinu Stambolić, Bojaninu majku, da je obavijeste o smrti ćerke, ona je rekla da je to nemoguće jer joj se, kako je rekla, Bojana neposredno prije toga javila iz mjesta Podgora, na Makarskoj rivijeri.

“Ispostaviće se iz razgovora sa njenim prijateljima sa kojima je sjedjela prethodno veče da je Bojana, da joj majka ne bi brinula, rekla Katarini da se javlja iz Podgore, a zapravo je bila još u Budvi”, prisjeća se Živković.

Faksimil naslovne strana izvještaja o saobraćajnoj nesreći
Faksimil naslovne strana izvještaja o saobraćajnoj nesrećifoto: Istražni sudija

Miodrag Živković se prvi put čuo sa Ivanom Stambolićem dva dana kasnije, u vrijeme kad je rađena obdukcija. Stambolić je potom došao.

“Razgovarali smo oko pola sata na parkingu, ispred zgrade policije. Ispričao sam mu svaki detalj o tome šta sam preduzeo do tada. Siguran sam da je imao potpuno povjerenje u mene za razliku od policije u koju je otvoreno sumnjao i tražio je da direktno komuniciramo”, navodi Živković, i dodaje da je svu dokumentaciju o saobraćajnoj nesreći, preko kurira, poslao Ivanu Stamboliću na čemu se Bojanin otac najsrdačnije zahvalio.

Sutradan, poslije nesreće, 29. aprila 1988. godine, “Pobjeda” i “Politika” su, pri dnu strana, ne pojašnjavajući o čijoj je kćerki riječ, objavile gotovo istovjetnu kratku agencijsku vijest o saobraćajnoj nesreći. I u jednom i drugim novinama pojavilo se tek nekoliko čitulja Bojaninih i porodičnih prijatelja porodice Stambolića. U centralnim dnevnim listovima Srbije i Crne Gore, makar saučešćem, nije se oglasio nijedan političar, što je bilo neuobičajeno, ali ne i neočekivano s obzirom na to da je već bila u toku kampanja medija pod Miloševićevom kontrolom protiv Ivana Stambolića.

“Ne, apsolutno niko me nije pozvao ili tražio nešto od mene. Radio sam po svojoj savjesti. Da sam imao bilo kakvu dilemu, saopštio bih je tužiocu”, kaže Miodrag Živković, uz napomenu da Ivan Stambolić u to vrijeme nije imao političkih neprijatelja. Naprotiv, dodaje, prije bi se moglo reći da tadašnja crnogorska vladajuća garnitura nije bila naklonjena Slobodanu Miloševiću.

Stambolić je imao povjerenja u mene: Miodrag Živković
Stambolić je imao povjerenja u mene: Miodrag Živkovićfoto: Boris Pejović

Ni za crnogorsku službu bezbjednosti, prema riječima jednog visokog funkcionera SDB Crne Gore koji je želio da ostane anoniman, nije bilo dilema.

“Mi nismo radili na tom slučaju. Iz izvještaja budvanske policije zaključili smo da nema potrebe za tim. Za nas je bilo sve jasno”, kazao je ovaj bezbjednjak.

Za porodicu Stambolić, međutim, ni tada a ni godinama kasnije Bojanina smrt je ostala pod velom sumnje.

Na sahrani njihove ćerke, kako piše Slavoljub Đukić u knjizi "On, ona i mi", Katarina Stambolić nije pružila ruku Slobodanu Miloševiću.

Ivan nije izlazio iz te “priče”

Višegodišnji, i do posljednjeg trenutka veoma blizak Stambolićev prijatelj dr Vladimir Jovičić, u razgovoru za beogradski NIN, februara 2001. godine, svjedočio je da Ivan nikada nije dovodio u pitanje povezanost Bojanine smrti sa ishodom Osme sjednice krajem 1987. godine.

“Ivan nije izlazio iz te ‘priče’ još od dana Bojanine smrti, samo je mjera njegove zaokupljenosti njome doživljavala plime i oseke da bi ga gotovo preplavila početkom prošle godine. O okolnostima pod kojima je Bojana izgubila život pričao mi je, evo, već više od deset godina, ali nikada tako opsesivno kao nekoliko mjeseci prije nego što će biti kidnapovan. A nakon učestalih ubistava po Beogradu, kao i insceniranih ‘političkih i mafijaških saobraćajki’ širom Srbije, Ivan više gotovo ne sumnja da je njegova Bojana preteča Miloševićevih obračuna sa političkim protivnicima. Neopozivo se, kao i svi mi, uvjerio da Miloševićeva bratija ne preza ni od najokrutnijih zlodjela. Štaviše, nije joj naročito stalo ni da ih prikriva kako bi se prikazala svemoćnom i bezobzirnom do te mjere da više niko ne smije računati na dostižnost pravde i zakona”, kazao je Jovičić.

Osim toga, objašnjava Jovičić, stalno je rastao i broj njemu upućenih anonimnih pisama sa tvrdnjama, pa čak i opisima okolnosti i načina Bojanine likvidacije.

“U tim informacijama ožalošćenom ocu poturani su ‘dokazi’ da mu je kći ubijena zbog njega. Čak su navođeni i tragovi što su ih, tobože ili stvarno, zlikovci ostavili. Sva ta anonimna pisma u Ivanu su najprije podsticala osjećanje krivice. Kažem podsticala, jer je on to osjećanje potpuno neosnovano nosio od trenutka Bojanine smrti. Nije se tog osjećanja mogao osloboditi uprkos činjenici da on ničim svjesnim nije doprinio toj tragediji”, kazao je NIN-u dr Vladimir Jovičić.

Tek ovaj segment, bez obzira na sve činjenice koje proističu iz sada dostupnih dokumenata, baca potpunu sliku na tragičnu smrt Bojane Stambolić. Još i više svjedoči o zločinačkom sistemu Slobodana Miloševića koji je “ubio” Ivana Stambolića mnogo prije nego što će ga njegovi zlikovci kidnapovati i mučki pogubiti na Fruškoj Gori, 25. avgusta 2000. godine.

Bojana i Ivan

“Nas dvoje smo tada, u Miločeru, uprkos svemu, ili baš zbog svega, proveli sedam dana, naših najlepših sedam dana. Miholjsko ljeto na moru. Prazne plaže, na šetalištima gotovo pusto. Nas dvoje sami. Vodila me je u kafiće gdje se njeno društvo okuplja...

Iznenadno mi otkriva da mi stalno, već godinama, piše pisma, ali mi ih ne šalje. Tako ona sa mnom razgovara. Sada je odlučila da mi uruči samo jedno u kome piše zašto me toliko voli i zašto se sa mnom ponosi. Nije mi dozvolila da ga čitam pred njom. Jedno divno i dirljivo pismo. Koliko mi svoju djecu malo znamo! Kako mi je samo zrelo i slikovito pričala o svojoj ljubavi. Ovo sedmodnevno druženje u Miločeru i naša priča o politici i meni, šta i kako dalje, završili smo njenom gotovo ultimativnom molbom, čak i nekom vrstom ucjene, da ostavku nikako ne smijem podnositi. ‘Neka te Sloba smijeni’. Obećao sam da će tako i biti jer imala je prave razloge i argumente za to što je od mene tražila. Kao što se zna, nisam ja iznevjerio, bar ne u tome.”

(“Put u bespuće”, Ivan Stambolić, Radio B92, 1995.)

Bonus video: