Ponosni što niko ne razmišlja o inostranstvu: Porodica Salković bavi se uzgojem cvijeća i povrća

U plodnoj bjelopoljskoj ravnici, u Potkrajcima, Amela i Sefudin Salković, uz pomoć djece, istrajavaju u gajenju cvijeća i povrća.

Amela i Sefudin vode cijeli proces gajenja, od sjemena, preko rasada do gotovih proizvoda, nudeći vrste kakvih ranije nije bilo u Bijelom Polju.

Kako u plastenicima posla ima od januara do oktobra, pomoć im pružaju djeca. Troje je završilo magistarske studije, a u pomoć pritekne i najmlađa Iris.

“Poslije više godina muke i truda, najveći ponos nam je što, bar za sada, niko ne razmišlja o odlasku u inostranstvo”, kaže Sefudin za “Vijesti”.

Iako se, kako kažu, suočavaju sa nelojalnom konkurencijom preprodavaca robe iz uvoza, ističu da je njihov glavni adut je svježina biljke koja raste u istom podneblju, što “garantuje bolju prilagođenost”.

Pričaju da rade od “jutra do sjutra”, u sezoni često od 6 časova do kasno uveče, ali je njihovo imanje kutak u koji komšije i sugrađani rado navraćaju i radi druženja.

Salkovići su poznati i po proizvodnji rasada povrća...

A nije uvijek bilo tako.

“Prije ovog posla desetak godina sam se bavila gajenjem rasada paprike, kupusa i drugih povrtarskih kultura u vanjskim uslovima. Onda smo napravili plastenik od 150 kvadratnih metara, negdje 2020. godine, i gajili svu plasteničku presadu povrća ovog podneblja u čašicama”, priča Amela.

Objašnjava da je bila jako sumnjičava kada joj je suprug, nakon dvije decenije posla “za volanom”, iznio ideju da želi da se oprobaju u uzgoju cvijeća, o kojem nije znala skoro ništa.

“Počeli smo u skromnim uslovima, na zasadu od oko 50 metara kvadratnih. U taj posao smo krenuli ‘grlom u jagode’. Tako smo i prošli, jer smo poslije velikog rada godinu poslovanja završili jedva na nuli”, prisjeća se Amela.

Nakon toga su uslijedili dani i mjeseci upoznavanja i učenja o svim detaljima uspješne proizvodnje povrtarskih vrsta i hortikulture.

“Nije bilo lako opstati u ovom poslu, kojim se na sjeveru Crne Gore više niko ne bavi, jer je mnogo isplativije kupiti gotov proizvod van Crne Gore i preprodati ga, bez briga i neprospavanih noći zbog bojazni hoće li cvijeće smrznuti kad su niske temperature”, pričao je Sefudin.

Salkovići nisu razvijali mrežu prodaje, ali su se, kako kažu, kvalitetom izborili da robu prodaju na kućnom pragu.

Salkovići pričaju da i dalje rade po starim metodama gajenja, bez posebne mehanizacije, osim jednog motokultivatora, a slično je i sa zagrijavanjem plastenika, za koje je izostala subvencija.

“Zimi zagrijavamo plastenike pomoću kalorifera i grijalica sa termostatima. Pratimo temperaturu, s tim što radimo tople lijehe sa metalnim šipkama koje pokrivamo agrilom (vrsta tkanine) i najlonom. Tako ih štitimo od niskih temperatura, a koristimo i grijalice koje u tom prostoru prave ‘balon’ štiteći biljke”, kaže Amela.

Među sezonskim i višegodišnjim cvijećem, police plastenika krase razne vrste: petunija, begonija, muškatla, surfinija, ruža, viola, kadifa, karanfil, dalija, začinsko bilje, bosiljak, lavanda, tamjanika, gvineja, alisijum, vinka, verbena, dipladenija, lepi jova i druge.

Tik uz taj su i plastenici sa rasadima povrća, počev od popularne paprike somborke, krastavaca, paradajza i drugog povrća, do lubenice.

Salkovići kažu da planiraju i proširenje proizvodnje ruža i nekih egzotičnih biljaka, ali i jagoda.