Niko više ne traži ubice iz serije likvidacija koje su devedestih godina prošlog vijeka potresale Crnu Goru, jer je u šest slučajeva nastupila zastara krivičnog gonjenja.
Više državno tužilaštvo u Podgorici potvrdilo je “Vijestima” da je za šest predmeta ubistava u Budvi nastupila zastara krivičnog gonjenja, što znači da, i ako bi se danas pojavili dokazi ili svjedoci, pravda više ne može stići one koji su povlačili obarače.
Odgovarajući na zahtjev za slobodan pristup informacijama, iz tog tužilaštva napisali su da je na slučajeve likvidacija u crnogorskoj metropoli turizma stavljena tačka, između ostalog zbog proteka vremena.
Objasnili su i da tokom izviđaja nikada nije došlo do identifikacije izvršilaca.
Zbog toga pravda nikada neće stići onoga ko je povukao oroz i 1994. godine u Budvi ubio Bora Nedovića, ali ni one koji su dvije, odnosno tri godine godine kasnije likvidirali Sašu Labovića, Radoslava Raku Stanišića i Đorđa Minju Bećira. Nikada neće odgovarati ni ubice Milete Gardaševića i Anđe Vukčević, koji su likvidirani 1999. godine.
“I pored radnji koje su preduzimane u toku izviđaja, nije došlo do identifikacije izvršilaca krivičnih djela u zakonom propisanom roku, zbog čega je u istim nastupila zastara krivičnog gonjenja”, piše u aktu VDT Podgorica.
“Postupajući po predmetnom zahtjevu, prvostepeni organ je utvrdio da je zastara krivičnog gonjenja nastupila u šest predmeta koji su formirani zbog krivičnog djela ubistvo, izvršenih u periodu 1994-1999. godine, na štetu M. G., B. N., A. V., R. R. S., S. L. i Đ. B. Nadalje, iz predmetnih spisa prozilazi da, i pored radnji koje su preduzimane, u toku izviđaja nije došlo do identifikacije izvršilaca krivičnih djela u zakonom propisanom roku, zbog čega je u istim nastupila zastara krivičnog gonjenja”, piše u odgovoru VDT-a Podgorica.
Od tog tužilaštva “Vijesti” su tražile informacije o 18 ubistava počinjenih u Crnoj Gori od 1991. do 2015. godine.
Traženo je da odgovore kada su posljednji put preduzeli neku mjeru ili radnju u cilju rasvjetljavanja tih krivičnih djela, šta su konkretno preduzimali, ali i da li su i od kojih država putem međunarodne pravne pomoći zahtijevali prikupljanje podataka i obavještenja, te jesu li dobijeni podaci dali rezultate koji bi pomogli u identifikaciji i procesuiranju učinilaca.
Za dvanaest zločina podgoričko Tužilaštvo ograničilo je pristup informacijama.
Komentarišući podatke dostavljene “Vijestima”, podgorički advokat Željko Đukanović kazao je da je, nažalost, za ubistva Nedovića, Labovića, Stanišića, Bećira, Gardaševića i Anđe Vukčević krivično gonjenje danas u većini tih slučajeva pravno onemogućeno usljed nastupanja tzv. “relativne ili apsolutne zastare krivičnog gonjenja”.
“Prema tada važećem Krivičnom zakoniku Crne Gore (koji je sadržinski pratio Krivični zakon Savezne Republike Jugoslavije i u nekom dijelu SFRJ), ubistvo je bilo regulisano kao tzv. ‘Osnovni oblik ubistva’, sa zaprijećenom kaznom zatvora od najmanje pet do 15 godina, dok za ubistvo u tzv. ‘kvalifikovanom obliku’, ako je izvršeno na naročito podmukao i svirep način, iz koristoljublja, prema više lica, ili u drugim kvalifikatornim (otežavajućim) okolnostima, je bila propisana kazna zatvora od najmanje 10 godina ili smrtna kazna. Važno je naglasiti da u to vrijeme nije postojao institut tzv. ‘teškog ubistva’, kao što postoji danas, kako je decidno utvrđen članom 144 KZ Crne Gore”, rekao je Đukanović.
Objasnio je da se danas to krivično djelo posebno razlikuje i obuhvata najteže oblike lišenja života - poput ubistava djece, iz koristoljublja, službenih lica, više lica, iz niskih pobuda itd...
“Tada su se te okolnosti samo smatrale ‘kvalifikatornim elementima’ unutar istog člana o ubistvu, bez zasebne zakonske kategorije.
Đukanović: Pravni, ljudski i društveni poraz
Advokat Đukanović pojasnio je da svaka procesna radnja prekida zastaru krivičnog gonjenja, ali da to nije činjeno. Istakao je i da ostaje gorka i porazna činjenica da su istrage izostale ili bile nedovoljno sprovedene, te da porodice žrtava ni poslije više decenija nemaju odgovore - ni ko je ubio njihove najbliže, ni zašto, te da uprkos tome nijedna institucija niti odgovorno lice nikada nije snosilo bilo kakvu posljedicu zbog očiglednih propusta u radu.
Poručio je da nije samo pravni već i duboko ljudski i društveni poraz da za najteža krivična djela počinilac prođe bez kazne.
“Naglasio bih da se svakom procesnom radnjom zastara krivičnig gonjenja prekida, a kako procesnih radnji od strane policije, potom i tužilaštva nije bilo, tako je uzročno-posljedečno i došlo do zastare krivičnog gonjenja. U konkretnim slučajevima, tužilaštvo i policija nijesu utvrdili motive, nijesu identifikovali osumnjičene, niti prikupili dokaze koji bi omogućili težu kvalifikaciju djela. Zato su se, vjerujem, ti predmeti vodili kao ubistva u osnovnom obliku, za koja prema tadašnjem zakonu relativna zastara nastupa nakon 15 godina (ako nije preduzeta nijedna procesna radnja)”, kazao je Đukanović.
Pojasnio je da relativna zastara nastupa ako u zakonskom roku nije preduzeta nijedna radnja gonjenja učinioca, a apsolutna zastara kada istekne dvostruki rok krivičnog gonjenja - bez obzira ne prethodno preduzete radnje.
“U tom pravnom okviru, danas je gonjenje onemogućeno ili na samoj granici zakonskih rokova, ne samo tzv ‘relativne zastare’, koja je već nastupila, već i apsolutne zastare krivičnog gonjenja. Nažalost, ostaje gorka i porazna činjenica da su istrage izostale ili bile nedovoljno sprovedene, te da porodice žrtava ni poslije više decenija nemaju odgovore - ni ko je ubio njihove najbliže, ni zašto. Uprkos tome, nijedna institucija, niti odgovorno lice, nikada nije snosilo bilo kakvu posljedicu zbog očiglednih propusta u radu. To je ne samo pravni, već i duboko ljudski i društveni poraz, da za najteža krivična djela, počinilac prođe bez kazne”, istakao je Đukanović.
Bonus video:
