Radulović: Nova tragedija i staro pitanje - da li je mogla biti izbjegnuta?

Reakciju policije na trostruko ubistvo u Danilovgradu treba priznati, ali pitanja o tome kako je do tragedije došlo ne smiju biti potisnuta samohvalom.

To je poručio advokat Veselin Radulović u autorskom tekstu povodom zločina u Danilovgradu koji je dostavio Vijestima.

Tekst objavljujemo integralno:

"Još jedan težak zločin. Još tri izgubljena života. I još jednom, prije nego što su utvrđene sve činjenice, javnost sluša o uspjehu bezbjednosnog sektora. Nakon trostrukog ubistva kod Danilovgrada, policija je nesumnjivo preduzela određene važne i konkretne mjere. Osumnjičeni jeste relativno brzo identifikovan, njegovi podaci su objavljeni, javnost je upozorena, angažovane su specijalne i druge policijske jedinice, granična policija i helikopter Vojske Crne Gore.

To su činjenice i to treba priznati. Ali, ako želimo da budemo objektivni onda moramo priznati i da reakcija policije nakon izvršenog zločina ne može biti zamjena za pitanja o tome kako je do zločina došlo. A ta pitanja su ozbiljna. Prvo, kako je ruski državljanin Mihail Šabunjin dobio boravak u Crnoj Gori? Kada je ušao u zemlju? Na osnovu čega je boravio u Crnoj Gori? Koju vrstu boravka je imao? Kada mu je odobren? Da li mu je produžavan? Da li su sprovedene sve propisane bezbjednosne provjere?

Ovo nijesu pitanja koja treba postavljati zato što je osumnjičeni bio ruski državljanin jer njegovo državljanstvo samo po sebi nije nikakav argument za sumnju. Ovo su pitanja o tome kako država kontroliše ko ulazi u zemlju, ko u njoj boravi i da li postoje bezbjednosni mehanizmi koji treba da prepoznaju rizik.

Još ozbiljnije pitanje je kako je stranac koji će nekoliko dana kasnije izvršiti trostruko ubistvo prethodnih dana dolazio na strelište i vježbao pucanje? Na kraju dolazi i pitanje njegovog kretanja nakon ubistva. Direktor policije je saopštio da je osumnjičeni brzo identifikovan, da su blokirani svi putni pravci i da su angažovane snažne policijske snage. Uprkos tome, osumnjičeni je uspio da napusti područje Danilovgrada, promijeni prevoz i dođe do Herceg Novog. Iako to samo po sebi ne znači da je policija nužno napravila propust, ipak se nameće potreba za ozbiljnom istragom i analizom cijele operacije.

Posebno je pitanje načina na koji se ovaj događaj predstavljao javnosti. Direktor policije govorio je da je osumnjičeni „potencijalna opasnost” i istovremeno „aktivna prijetnja“. Tako smo u pokušaju direktora policije da pred javnosti zvuči stručno, dobili nepotrebnu terminološku nepreciznost i kontradiktornost. Čovjek koji je upravo izvršio trostruko ubistvo, koji je naoružan i u bjekstvu, predstavlja neposrednu i ozbiljnu opasnost i prijetnju po bezbjednost građana. Kada su opasnost i prijetnja u pitanju, tu nema ničeg potencijalnog.

Samo par sati nakon završetka policijske akcije direktor policije je govorio o tome da je „hvatanje“ trostrukog ubice bilo kompleksan zadatak zato što se nije znao motiv ubistva i zato što policija u početku nije znala ko je izvršilac. Prvo, „hvatanje“ nije stručan termin za ono što se dogodilo i što je policija radila. Kada se osumnjičeni identifikuje, nakon toga slijedi potraga, operacija lociranja i lišenje slobode, a ne neka faza „hvatanja“. Nepoznavanje motiva može otežati identifikovanje izvršioca i usmjeravanje istrage. Ali, kada je izvršilac već identifikovan (što je direktor policije odmah saopštio), nepoznavanje motiva nije uvjerljivo objašnjenje za složenost njegovog lociranja ili “hvatanja” (kako kaže direktor policije).

Identifikacija, lociranje i lišenje slobode su pojmovi koji nijesu sinonimi. A u ovom slučaju osumnjičeni na kraju nije ni lišen slobode. Pronađen je nakon što je, prema policijskom saopštenju, pucao prema policijskim službenicima i izvršio samoubistvo.

Zato bi javna komunikacija institucija morala biti precizna, posebno u ovakvim situacijama kada su građani uznemireni i kada se od njih očekuje da slijede policijska upozorenja. Problem je u tome što osobe koje rukovode bezbjednosnim sektorom u javnoj komunikaciji uvijek, sa pitanja koja treba ispitati, fokus pomjeraju na predstavljanje policijske reakcije kao velikog uspjeha, njih kao velikih boraca protiv kriminala i direktora policije kao stručnog profesionalca. Tako jasno pokazuju da im je samopromocija isključivi cilj.

Niko ne spori da je policija uradila neke stvari dobro. Ali, nije posao policije samo da nakon zločina pronađe ubicu. Posao policije je prvenstveno da štiti živote. Zato se mora govoriti i o pitanjima boravka ubice u našoj državi prije tragedije. To su pitanja koja su važnija od samopohvale, govora o ešalonima, taktičim postavkama, pravljenju “obruča” i taktičke “potkovice” i sl. Jer, kada se dogodi trostruko ubistvo zadatak direktora policije nije da medije impresionira kriminalističkom terminologijom i da pokuša da napravi promotivni rezultat. Na stranu to što je u tom pokušaju bio nestručan, konfuzan i protivrječan. Ozbiljan direktor policije u takvim situacijama prvo razmišlja kako da utvrdi činjenice, pronađe eventualne propuste i spriječi da se tragedija ponovi.

Tri mrtva čovjeka ne mogu biti policijski rezultat, Njihova smrt je tragedija i mora se utvrditi gdje je sistem prije tragedije zakazao. Tu nema mjesta za propagandu i zato je svako proglašavanje ovakve tragedije za još jedan uspjeh bezbjednosnog sektora ne samo preuranjeno, nego i uvredljivo prema žrtvama i njihovim porodicama.

U ozbiljnoj državi i kod ozbiljnih ljudi tragedija nije prilika za hvalisanje, nego obaveza da se utvrdi istina. A kada tri čovjeka izgube život, prvi zadatak institucija nije da objasne koliko su bile uspješne, već da objasne kako je do toga došlo i šta su propustile", naveo je Radulović.