Kad se u Evropi i okolnim selima povede priča o uhapšenim novinarima, najčešće se radi o Turskoj, gdje izabrani režim državnog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana glasove kritike ućutkava hapšenjima, otpuštanjima i prijetanjama. Ali i u drugim zemljama, koje su kandidati za članstvo u EU, pozicija novinara koji ne govore i pišu kako se sviđa tamošnjim vladama, nije samo finansijski nesigurna. Jedna od tih država je i Crna Gora. Danas u Crnoj Gori počinje sudski proces, za koji borci za ljudska prava i crnogorska opozicija tvrde da mu je cilj, uprkos pojedinim nejasnim pitanjima, isključivo jedan: da eliminiše jednog od vodećih istraživačkih novinara ove zemlje.
Danas već 42-godišnji Jovo Martinović je uhapšen u oktobru 2015. godine, tokom zajedničke racije crnogorske i hrvatske policije, a zbog sumnje da pripada međunarodnoj bandi švercera droge. U aprilu ove godine je crnogorska specijalna državna tužiteljka za organizovani kriminal podigla optužnicu protiv više navodnih članova bande, među njima i Martinovića. Novinar ne poriče da je bio u kontaktu sa pojedinim optuženima, od kojih neki mogu da se pohvale izuzetnom kriminalnom karijerom, ali tvrdi da je to radio samo zbog svojih istraživanja za internacionalne medije, za šta su takvi kontakti prosto nezaobilazni.
Činjenica je da je Martinović u protekle skoro dvije decenije istraživao za mnogobrojne renomirane medije ili sarađivao sa njihovim korespodentima. Ko je, poput autora ovih redova, 2002. i 2003. sa njim radio, taj zna: Martinović istražuje bespoštedno i pri tome ima vrlo kritički pristup sopstvenom radu. Poslije Martinovićevog hapšenja su to potvrdili mnogi reporteri, koji ga lično znaju iz zajedničkih akcija, među njima vodeće svjetske medijske kuće poput "Economist", "Newsweek Europe", "Daily Telegraph" i mnoge druge. U momentu hapšenja Martinović je upravo radio za francusku novinsku agenciju i produkciju "Capa", a tema njegove istrage je bio put oružja sa Balkana do ruka islamskih terorista i njihovih napada u Zapadnoj Evropi. Plod tog rada je film "La route de la Kalachnikov", koji je u januaru prikazan na francuskoj televiziji "Canal+". Ali, Jovo Martinović je u momementu emitovanja svog filma već više mjeseci već sjedio u tamnici.
On kaže da je pravi razlog za optužnicu njegovo opetovano odbijanje da podijeli saznanja o zapadno-balkanskom podzemlju, a dobijena novinarskim istraživačkim metodama, sa crnogorskim bezbjednosnim organima. On je to uvijek odbijao, pozivajući se na neupitnu zaštitu svojih novinarskih izvora. Činjenica je da za jednog novinara, u malim državama poput Crne Gore, brzo postaje poprično opasno ako dospije pod sumnju da sarađuju sa policijom. Što se tiče Martinovića, crnogorska specijalna državna tužiteljka - koliko se to može prepoznati iz njene 750 strana opširne, na momente izopačene i teško razumljive optužnice - slijedi jednu drugu argumentaciju.
Po njoj, Martinović je prošle godine počeo da svoja saznanja, stečena u dugogodišnjim istraživanjima u miljeu Balkan-mafije, zloupotrebaljava da bi i sam postao učesnik u ilegalnim poslovima, koje je prethodno istraživao, pri čemu je status novinara koristio kao štit, a sve da bi opravdao kontakte sa kriminalnim miljeom. Jezgro optužnice: na početku profesionalno-novinarski kontakat je postao poslovno partnerstvo između reportera i bande švercera droge.
Pod uslovom da se u jednom fer i trasparentnom procesu činjenično i bespogovorno utvrdi da su Martinoviću na dušu stavljeni zločini realnost, onda optuženi zaslužuje da bude poslat iza rešetaka i katanaca, jer bi onda bio član internacionalne grupe švercera, aktivne na teritoriji Crne Gore, Hrvatske kao i Holandije. Ali da budemo jasni: ako Specijalno tužilaštvo ništa u ruci nema sem onoga što je navedeno u optužnici, onda su mu dokazi protiv Martinovića krajnje tanki. Jer: optužinca je do sada ograničena suštinski na to da je novinar navodnom šefu bande Dušku Martinoviću (koji mu nije rod), a koga je upoznao pri ranijim istraživačkim radovima, na njegov telefon instalirao internet aplikaciju Viber, koju navodno crnogorska policija ne može da prisluškuje. U aktima državnog tužilaštva se sem tog nalaze još i transkripti razgovora sa kriminalcima, koje je Martinović vodio sa jednog od tri mobilna telefona, zaplenjenih od njega.
Da istraživački novinar telefonira sa zločincima: to je dio njegovog zanimanja. Ali da li snimci dokazuju da se Martinović svjesno priključio bandi švercera droge? To se iz spisa optužnice, u kojoj bi državno tužilaštvo valjda trebalo da iznese svoj najbolji raspoloživi materijal, ne može zaključiti.
Organizacije za ljudska prava, poput Human Rights Watch, te Reporteri bez granica, koji su se takođe uključili u ovaj slučaj, zamjeraju da centralni iskaz protiv Jova Martinovića - onaj da je za bandu organizovao nabavku 20 kg marihuane - potiče od dvojice saoptuženika, koji su ušli u kooperaciju sa službama "da bi dobili manju kaznu".
Biće ipak neophodno da se ovaj proces u državi, kojom čvrstom rukom već četvrt vijeka i direktno i indirektno vlada pro-zapadno nastrojeni premjer Milo Đukanović, sada najpažljivije prati.
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
