"VELIKO MI JE ZADOVOLJSTVO ŠTO SAM STIGAO OVDJE"

Majkl Dadeli stigao u Bar: Ljudi su blago moga puta

Kanadski pisac stigao u Bar na proputovanju oko svijeta u potrazi za inspiracijom za nove pjesme
1505 pregleda 0 komentar(a)
Majkl Dadlei, Foto: Labud Lončar
Majkl Dadlei, Foto: Labud Lončar

Putovati svijetom sa isključivim ciljem da se obiđu svi kontinenti za dvije-tri godine i na tom putu pronađu inspiracije za nove pjesme - misija je kojoj se od sredine prošle godne posvetio kanadski pjesnik i profesor književnosti Majkl Dadlei iz Ontarija, a koja ga je prije nepun mjesec dovela u Crnu Goru.

Uz pomoć braće po peru iz barskog udruženja književnika “Nekazano“, Majkl je gostovao u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi i sa učenicima pričao o svom životu, odiseji u koju se otisnuo, haiku poeziji, a doživio je, i bio vidno dirnut, da mu mladi Barani čitaju njegove pjesme u originalu i u svojim prevodima.

“Veliko mi je zadovoljstvo što sam stigao ovdje, ja u stvari nisam ni planirao da budem u Crnoj Gori, kao što ni moje putovanje sveukupno nema svoj plan, izuzev izbora sljedeće države u koju ću ići. Na mom putu, mom ‘hodočašću’, koji bi trebalo da traje dvije, najviše tri godine, planiram da obiđem sve kontinente, a izbor rute zavisi od vremenskih i političkih uslova u regionu u kojem sam”, priča za “Vijesti“ Dadlej.

Majkl DadleiMajkl Dadlei

Putešestvije je otpočeo prije osam mjeseci, najlogičnijom rutom iz Kanade - pravo na Grenland, gdje je proveo dva mjeseca, pa onda isto vrijeme na “susjednom“ ostrvu - Islandu, za koji kaže da ima nevjerovatne pejzaže i da je u svemu potpuno drugačiji od Kanade.

Skandinavsku turneju nastavio je dvomjesečnim boravkom u Danskoj, u kojoj je istraživao drevne veze te zemlje i Grenlanda, a onda “skok“ na jug, u Hrvatsku.

“U osnovnoj školi sam imao nastavnika koji je u Kanadu emigrirao iz Jugoslavije, kojeg sam mnogo volio i sa kojim sam puno pričao o Jugoslaviji, tako da sam znao šta me u Hrvatskoj očekuje. Posljednja hrvatska stanica bio je Dubrovnik, iz kojeg sam prešao u Crnu Goru za koju se uopšte nisam pripremao, već sam obišao cijelu Boku, Podgoricu, Cetinje, Nikšić, Budvu, Virpazar. Sada sam kod kolega književnika u Baru, a želim da vidim još Sveti Stefan i Ulcinj. Hrvatska i Crna Gora imaju veoma slične ne samo geografiju i istoriju, već i tu jednu vrstu, rekao bih duševnosti ljudi koji ovdje žive, tu prisnost”.

Kod Gara u “Duklji“, poznatom okupljalištu boema i umjetnika, u društvu kolega iz “Nekazanog“ - Labuda Lončara, Srđana Lekovića i Stevana Stijovića, Majkl otkriva i koje je najveće bogatstvo koje mu donosi krstarenje svijetom.

“To su ljudi! Uvijek ljudi i svugdje ljudi. Odnosi koji se stvaraju u tim kontaktima na putu su nemjerljivo blago, iz njih proističu prijateljstva, impresije za nove pjesme, uvijek novo inadahnjujuće”.

Otac troje djece je rođen u višemilionskom Torontu za koji sa ponosom kaže da je veliki grad malih zajednica i multikulturalna prijestonica Kanade, na čijim se ulicama svakodnevno komunicira na više od 120 jezika.

Predavao je književnost prethodne 33 godine, od toga 30 godina u jednoj školi u ruralnom, zapadnom Ontariju. Njegove pjesme su objavljivane u više zemalja svijeta u knjigama, novinama, časopisima i antologijama, a član je udruženja “Haiku Kanada”.

Majkl DadleiDadlei sa đacima u Baru

“Haiku je najspecifičnija vrsta poezije. Sve ostale žanrove karakteriše vizija autora, poete koja se prenosi na čitaoca, a u haiku poeziji, impresija se stvara u samom čitaocu jer je haiku toliko imaginativan, toliko je utemeljen u slikama i prizorima koje izaziva. I, da, on mora da nastane u jednom dahu, dva daha je predugo za rođenje haiku pjesme”, predstavio je svoje autorsko polje Majkl srednjoškolcima u Baru.

Na učenička pitanja koliko mu je boravak u Crnoj Gori inspirativan i koliko je pjesama napisao ovdje, Kanađanin je prvo pokazao veliki dnevnik u koji svakodnevno zapisuje najrazličitija zapažanja.

“Ovim zabilješkama ću se vratiti kasnije, sve ih iščitati, i na osnovu njih ući u stvaranje pjesama, Tako je i u Crnoj Gori, bilježim ono što vidim, čujem, osjetim... Pjesama još nema, a ponekad od prve do posljednje ‘ruke’ bude i po pedeset verzija”.

Kada zaklopi stranice crnogorskog poglavlja svoje poetsko-putničke avanture, novo odredište će mu svakako biti “južno niz obalu“.

“To će vjerovatno prvo biti Albanija, pa onda Grčka. Razmišljao sam i o Kipru... Vidjećemo gdje će me put nanijeti”.