U potrazi za boljim životom, Novica i Plana Simović su 1913. godine iz Nikšića krenuli za Argentinu.
Stotinu godina kasnije, njihova unuka Ana Simović kročila je na tlo svojih predaka.
Bio je to prvi dolazak u Crnu Goru nekog od Novičinih i Planinih Simovića.
Ovih dana, Ana je ponovo u Crnoj Gori i u gradu pod Trebjesom prikuplja materijal o svojim precima.
Namjerava da napiše knjigu o babi i djedu, a da kroz njih prikaže život i ostalih crnogorskih iseljenika koji su novi dom pronašli u dalekoj Argentini.
“Kada sam prije dvije godine prvi put došla u Crnu Goru, otišla sam u Grahovo da posjetim Bulajiće, porodicu babe Plane. Tada sam posjetila i babinu rodnu kuću, a rođaci su bili iznenađeni kada sam im rekla gdje treba da skrenu da bi došli do babinom rodnog ognjišta. Ona je stalno pričala o Crnoj Gori, o ruži po kojoj je pamtila put do kuće, a jedna takva ruža je i mene odvela do njene kuće”, kazala je “Vijestima” sedamdesetjednogodišnja penzionisana doktorica ekonomije, koja je predavala na Univerzitetu u Kordobi, gdje i živi.
Baba Plana, Anina “heroina”, prenijela je na svoju unuku ljubav prema Crnoj Gori, pa nikoga nije začudilo to što je ona prva od tri generacije Simovića došla u Crnu Goru.
“Djed je umro prije nego što sam se rodila, 1923. godine, od tifusa, dok su baba i stric Jovan, koji su takođe bili oboljeli od tifusa, ozdravili. Tako je baba u 38. godini u tuđoj zemlji, sa dvoje male djece, moj otac Rade je imao devet godina, a stric dvije više, ostala sama. Imala je nešto malo novca, ali dosta hrabrosti da uspije”, sa ponosom i suzama u očima priča Ana dok pokazuje porodične fotografije.
A baba Plana je uspjela - stigla je u Ćako, gdje je dobila parče zemlje, “divljinu” koju je uspjela da raskrči i pretvori u prijatan kutak za život.
Posadila je razne voćke, kupila ovce, koze, krave i guske, nabavila traktor, prvi kamion u tom kraju, čak je kupila i tri automobila i bila pionir u poslu danas poznatom kao rentakar.
“Baba nikada nije zaboravila Crnu Goru i stalno mi je o njoj pričala. Prvo sam naučila naš jezik, a tek kada sam krenula u školu i španski. Slušala sam babine priče o teškom, ali ponosnom životu, uz nju sam naučila sve naše običaje. Slavili smo Jovandan i čitavo selo nam je dolazilo na slavu. Na ražnju bi se peklo jagnje i prase, pekao se hljeb, pravile priganice, pite, kolači, patišpanj. Baba je pekla i rakiju, spremala medovinu, držala pčele”, nabraja Ana.
Njena rodbina u Argentini uglavnom živi u pokrajini Ćako.
Tamo je i porodica njene majke, Kapetanići, koji su takođe iz Nikšića otišli u Argentinu.
“Svi djedovi i babe su mi Crnogorci, zato ovako dobro pričam naški, iako ovdje nijesam živjela. Malo sam im pomrsila račune - udala sam se za Italijana, a i moje dvije kćerke, Milena i Tatjana, udate su za strance, Argentince. One nešto malo znaju naš jezik”, kaže Ana i ističe da je riješila da nastavi misiju babe Plane.
Namjerava da unuke, Izabelu i Faustinu, uči crnogorskim običajima i da im priča o ljepotama zemlje svojih predaka.
Za početak, kupila je crnogorsko-španski rječnik, jer sve počinje sa učenjem jezika.
“Crna Gora je božja ljepota, baš onakva kao što mi je i baba pričala. Sve mi se ovdje sviđa i ništa ružno nijesam vidjela. Gledam babinim očima i uživam u mojoj i njenoj Crnoj Gori. Na proljeće ću ponovo doći, a do tada će srediti materijal koji sam sada prikupila za knjigu. Biće to knjiga prvenstveno o babi Plani, a kroz njen i život djeda Novice, predstaviću i život naših iseljenika u Argentini. Moraju ljudi da znaju koliko su Crnogorci vrijedni, koliko su ovdje radili, bili pametni, ali i koliko ih je muke ubilo. Hoću da se o tome zna. Knjigu će napisati na španskom, ali će odmah biti prevedena na crnogorski jezik”.
Ona je novinarki “Vijesti” pokazala i novine “Slobodna Jugoslavija” iz 1943. godine, koje su izlazile u Argentini, i u njima tekst i sliku sa vjenčanja svojih roditelja.
Baba legla, a potom i umrla, kada se zaratilo zbog Foklanda
Ana kaže da joj je, dok je bila mala, baba stalno pričala o Crnoj Gori, o svojima i govorila da će je, kada poraste, odvesti u domovinu.
“Godine su prolazile, baba starila i onda je govorila da ću joj, kada umre, prenijeti kosti za Crnu Goru. Iako je žalila za Crnom Gorom, stalno je govorila da je srećna što je u Argentini, jer tamo nema rata. Onda je čula da će, zbog Foklandskih ostrva, doći do rata sa Velikom Britanijom. Bila je to 1982. godina. Baba je legla u krevet, pila je samo tečnosti i iako su je molili da ustane stalno je ponavljala da ne želi da vidi Argentinu da ratuje. Tada mi je rekla: 'Nećeš moći moje kosti prenijeti za Crnu Goru, ali ti idi i gledaj sve o čemu sam ti pričala, a ja ću gledati kroz tvoje oči’. Te godine baba je umrla”, brišući suze priča Planina unuka, koja je ispunila želju svoje bake.
Kuću i imanje kupila i trećem sinu, Litvancu Petru
Iako ga nikada nije usvojila, Plana je u Argentini podigla još jednog dječaka, Petra iz Litvanije, koga su pronašli njeni sinovi.
“Kada je u Litvaniji počeo rat, Petar se sakrio u brod i tako stigao u Argentinu. Baba ga je uzela kod sebe i on joj je bio treći sin. Uspjela je baba svoj trojici da kupi kuću i imanje, a Petar je do svoje smrti ostao uz nju. Uspio je da nađe sestru, sa njom se dopisivao i jedno vrijeme se vodio mišlju da se vrati u Litvaniju. Kada je saznao da mu je majka umrla, odustao je od te ideje i odlučio da ostane, kako je govorio, kod njegove majke Plane i braće Rada i Jovana. Umro je kada sam imala 15 godina. Ubo se i zarazio tetanusom”.
Galerija
Bonus video:
