Da posvećenost pojedinca često prevazilazi angažman institucija u rješavanju problema koji tišti zajednicu, potvrđuje i primjer mladog barskog kinologa Danijela Devića.
Zahvaljujući njegovom ličnom angažmanu, za protekle četiri godine skoro 60 pasa lutalica je sa barskih ulica prihvaćeno prvo u njegov privatni azil, a potom dobilo pasoše, pa i vlasnike u inostranstvu.
“Kada sam prije četiri godine bacao smeće, ugledao sam u kontejneru kesu koja se kretala, uz jedva čujno cviljenje. Unutra su bila četiri šteneta mješanca lovačkog psa, koje je neko ostavio da uginu.
Toliko su bili gladni, da su već jedni drugima izgrizli repove. Bila je to scena od koje te zaboli srce. Uzeo sam ih, poveo kući, sredio, postavio njihove slike na svoj Fejsbuk profil. Odmah su se javili ljudi iz
Švajcarske da ih preuzmu, došli po njih i oni sada tamo žive veoma mirnim i lijepim životom”, priča Dević za “Vijesti“.
U svijetu kinologije, Danijel je na regionalnom nivou prepoznat kao nagrađivani uzgajivač staforda, srednjeazijskih ovčara i doge kanario, ali i kao hendler i dreser.
Kao “pseći dobročinitelj”, kako ga u šali zovu prijatelji, sada priznanja i podršku u Crnoj Gori dobija samo od poznatog barskog kinologa Radomira Novakovića Cakana, „koji je uvijek tu za ovakve akcije“.
Prava ruka pomoći pružena mu je iz inostranstva, mahom od pojedinaca i kinoloških udruženja iz Njemačke, koji mu se javljaju, kad na Fejsbuku objavi slike novih štićenika.
“Svi ovi psi imaju isti tretman-čiste se od parazita, dobijaju vakcine i revakcine, injekcije protiv bjesnila i nakon 40 dana im se radi TITAR test, Kada se javi zainteresovano lice iz inostranstva, čipuju se, vadi im se pasoš, dobijaju potvrdu od veterinara i onda avionom odlaze u novi život”, nastavlja Danijel, koji trenutno ima 13 ovakvih pasa na svom imanju.
Uz pomoć donacija iz inostranstva, on nabavlja i hranu za azile za napuštene životinje, a najviše sarađuje sa kotorskim azilom, u kojem se, kaže, „najkorektnije brinu o psima“.
On je istakao da mu vlasnici svih udomljenih pasa stalno šalju fotografije svojih ljubimaca kojima je sada „pseći život“ prošlost.
Najteže bilo kad je našao psa bez noge
Govoreći o negativnim iskustvima u svom humanom pozivu, Dević je rekao da mu je najteže palo kada je prvi put vidio psa kojem je neko otkinuo nogu.
“Prihvatio sam ga, još je kod mene. Zbog ovakvog angažmana, uz sve moje druge obaveze, ponekad sam i u minusu, ali radim ovo iz ljubavi i iz srca, a ne iz interesa. Ne možete ni da zamislite koliko su ti psi koje sklonite sa ulice zahvalni što im omogućite da nastave život, taj njihov pogled ne može se opisati”, zaključio je Dević.
Bonus video:
