NIKŠIĆANIN SA DVA ZANIMANJA I PUNO HOBIJA

Zvicer: Dobar majstor ne može biti loš čovjek

Kada imam slobodnog vremena, klešem kamen po kamen, i bunar će biti neka moja zadužbina
260 pregleda 8 komentar(a)
Ažurirano: 14.02.2019. 13:47h

Nikšićanin Miloš Zvicer, inženjer zaštite životne sredine, trenutno prirodu “čuva” okom objektiva, do sada se bavio mnogim drugim stvarima,  a želja ovog 25-godišnjaka je da nastavi porodičnu tradiciju i postane - pilot.

Zaljubljenik u fotografiju, riješio je da  njegova profesija ipak bude fotograf, dok ne nađe zaposlenje. 

“Sebe vidim kao fotografa i inženjera zaštite životne sredine. Jednostavno, to dvoje ne mogu da odvojim. Trenutno sam više fotograf, nego inženjer. Zaštitom se bavim indirektno, savjetujem ljude lako šta da odrade, unaprijede, a nadam se da ću uskoro spojiti ta dva zanimanja”, priča za „Vijesti” Zvicer,  koji je 2013.godine na Metalurško-tehnološkom fakultetu u Podgorici diplomirao zaštitu životne sredine. 

Za Zvicera kažu da je čovjek zvani hobi. Bio je instruktor u izviđačima, svira gitaru,  više “za svoju dušu” mada je sa prijateljima učestvovao na drugom „Bedem festu”,  sakuplja starine, posebno fotoaparate. Trenutno, u dvorištu zgrade gdje stanuje, zida bunar.

Majstor je gospodin čovjek. Kao inženjer mogu da radim nacrte, ali ako nema majstora da mi to napravi, džaba mi sve što sam crtao

„Kada su se izvodili radovi u dvorištu zgrade otkriven je bunar. Stanari su se zalagali da se zatrpa, ali sam se izborio da se to ne uradi i dogovorili smo se da izidam taj bunar koji je iz turskog doba.  Kada imam slobodnog vremena klešem kamen po kamen, ručno, i bunar će biti neka moja zadužbina”, sa osmijehom kaže Zvicer.

Pomalo nesvakidašnje djeluje podatak da je nakon fakulteta završio za metalostrugara. Profesori su na upisu mislili da se prekasno sjetio da mu pored osnovne škole treba i srednja, a kada su saznali da je završio ne samo gimnaziju već i fakultet,  pitali su ga „šta mu to treba”.

„Majstor je gospodin čovjek. Kao inženjer mogu da radim nacrte, ali ako nema majstora da mi to napravi, džaba mi sve što sam crtao. Od starog kuma Milana Perovića, metalostrugara, čuo sam izreku ‘dobar majstor nikada ne može biti loš čovjek’. Potrudiću se da budem dobar majstor”, kaže Zvicer, koji u dvorištu zgrade pravi šestougaonu kućicu koja će služiti kao ljetnja bašta.

Ima i jedan neostvareni hobi, a nada se da će uspjeti da tu želju ostvari.

“Ovo je prva generacija naše porodice u kojoj nema nijednog pilota. Želja mi je, koju ću ostvariti kad-tad, da postanem pilot i da nastavim tu porodičnu tradiciju”, veli Zvicer.  Iako je sticajem okolnosti upisao zaštitu životne sredine, nije se pokajao jer se u tome pronašao.

„Dopada mi se moje zanimanje, rijetko je i lijepo. Do skoro sam bio jedini inženjer zaštite životne sredine u Nikšiću, ali bez obzira na tu činjenicu posla nema jer nema potražnje, iako po zakonu svaka fabrika treba da ima takvog inženjera”, kaže Zvicer.

Kada je diplomirao očekivao je da će brzo dobiti posao, pogotovo kada su mu sa Biroa rada rekli da u registru crnogorskih zanimanja nema inženjera zaštite životne sredine. Sve se završilo  na pripravničkom. Vjeruje da će se situacija promijeniti i da će uskoro i u struci naći posao, a do tada, nenaviknut da sjedi “skrštenih ruku”, fotografiše.

„Majka je studirala likovnu akademiju i od nje sam povukao gen vezan za umjetnost. Kao mali sam imao afinitete prema vajarstvu. Pravio sam jako lijepe skulpture i još uvijek čuvam skulpturu đeda Milije koju sam uradio u četvrtom razredu osnovne škole. Nažalost, nijesam njegovao taj vajarski talenat”, priznaje Zvicer.

U svijet fotografije ušao je 2008. godine kada mu je kum  Dejan Đukanović dao stari fotoaparat, objasnio osnove fotografije i pustio ga da se sam izbori sa objektivom na maturskoj večeri Ekonomske škole. Fotografije su bile, skromno kaže Zvicer, za prvi put solidne, ali se kasnije „nadograđivalo”.

„Vidjećemo dokle ću dogurati. Za sada imam ono što je potrebno - oko i viziju, a iskustvo se stiče radom. Da mogu birao bih usku specijalnost, ali u Crnoj Gori je to teško jer je tržište toliko malo da svi fotografi moraju da rade sve da bi opstali u poslu”, priznaje mladi Nikšićanin.

Ta specijalnost bili bi pejzaži, portreti koji ga ispunjavaju jer mu se sviđa kako izgleda kada „zarobi čovjeka  u vremenu i prostoru” i makro fotografija, koja ga posebno oduševljava. Trenutno radi na projektu „Nikšić noću” koji će biti završen za nekoliko mjeseci.

„Nikšić se noću mnogo razlikuje od onoga preko dana. Volim tu smirenost grada noću obasjanog volframovim svjetlom koje mu daje neku posebnu toplinu”, kaže on.

Uzori su mu majstor umjetničke fotografije i prvorazredni hroničar svoga vremena Milan Pešić i dvorski fotograf porodice Petrović, Đorđe Đorđević.

„U nekim situacijama gledam i razmišljam kao foto aparat. Jednostavno, morate tako da razmišljate da biste napravili dobru fotografiju”, kaže Zvicer.

Do sada je imao dvije izložbe, a uskoro će biti organizovana i treća kada će nikšićka publika imati priliku da pogleda njegove fotografije  podijeljene u šest tematskih cjelina:  Eksterijeri "Grad Nikšić"; Enterijeri, Žanr scene "Festivali", "Ljudi","Vjenčanja" i “Portreti”.

U Austriji fotografisao opersku pjevačicu Hajdi Bruner

Zvicer je kao fotograf do sada imao dva internacionalna angažmana i nada se da je to tek početak njegove internacionalne karijere.

„Svako novo fotografisanje je novo usavršavanje, i ta iskustva se ne mogu platiti novcem. U Austriji sam, na njen poziv, fotografisao opersku pjevačicu Hajdi Bruner, koja se po kvalitetu svrstava u sami svjetski vrh, dok sam u Italiji,  u Napulju i Rimu, fotografisao dodjele diplome. U Napulju sam čak uspio da ovjekovječim i jedno vjenčanje, dok krštenje u Vatikanu nijesam uspio da uradim jer nam se termini nijesu poklopili, pošto sam morao da se vratim u Crnu Goru”.

 Postprodukciju  malo koristi

Iako danas mnogi smatraju da je uz pomoć fotošopa lako biti fotograf, Zvicer kaže da postprodukciju malo koristi.

„Neki rodovi fotografije traže retuširanje, posebno kod modne fotografije. Postprodukcija me guši. Opterećuje me da sjedim po dva–tri sata ispred kompjutera da bih sredio jednu jedinu fotografiju. Trudim se da fotografije napravim u tačnom vremenu, tako da mi što manje postprodukcije treba, da budu što vjernije originalu. Čisto malo da izbalansiram boje, kontraste, sjenke”.

Galerija