Za loše stanje u zdravstvenom sistemu kriva je politika Vlade, a bilo je i “profesionalnih propusta i nedostatka monitoringa kvaliteta”, smatra bivši ministar zdravlja i član koordinacionog odbora zadužen za zdravstvo u Građanskom pokretu Ujedinjena reformska akcija (URA) dr Miodrag Pavličić.
On je u razgovoru sa “Vijestima” ocijenio da u Crnoj Gori vlada atmosfera u kojoj najbolji ljekari ne mogu da utiču na procese ako nijesu partijski angažovani.
I korupcija na višim nivoima, tvrdi Pavličić, dovela je do mnogih negativnih stvari u zdravstvu. Bivši ministar smatra da se u zdravstvenim institucijama identifikuju dokazi "aljkavog rada", kao i da su pojedine izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti "korak unazad".
- Kako biste opisali trenutno stanje u zdravstvenom sistemu Crne Gore?
Zdravstveni sistem funkcioniše u velikoj materaijalnoj oskudici, koja je već vidljiva u smislu nestašica pojedinih grupa ljekova i medicinskih sredstava. Takođe je očigledno da naše bolnice djeluju prilično zapušteno zbog nedostatka novca za njihovo održavanje. Zdravstveni radnici sa malim primanjima jedva sastavljaju kraj sa krajem, letargija je prisutna. Teška ekonomska situacija u zemlji sa pobrkanim prioritetima Vlade dodatno zbunjuje zdravstvene radnike koji ne vide svjetlo na kraju tunela, pa ljekari napuštaju zemlju i u bliskoj budućnosti možemo očekivati ozbiljne probleme u organizaciji i pouzdanosti zdravstvenog sistema. Ako budemo uspjeli da sačuvamo ljekare, koji su nosioci posla u svojim bolnicama, kao i mlade i perspektivne ljekare da rade i dalje za ovu zajednicu, to će biti korak ka ozdravljenju na koji se mora nasloniti buduća, mnogo ozbiljnija politika u sektoru. Dakle, zdravstveni sistem zahvaljujući velikim naporima zdravstvenih radnika, pogotovu onih koji prednjače u poslu i daju primjer svojom stručnošću i posvećenošću, još uvijek pokazuje snagu , dovoljnu za sigurnost građana. Ne mogu predvidjeti šta će se dešavati u budućnosti, pogotovo ako se pomenute tendencije u društvu ne promijene na bolje.
- Koga smatrate odgovornim za sve češće probleme u sistemu sa kojima se građani suočavaju?
Vlada je indirektno priznala da je odgovorna za ovakvo stanje u zdravstvu. Ona se nije protivila ostavci ministra zdravlja, nakon što su se desili poznati događaji u bolnici u Bijelom Polju i još neki slučajevi, koji su, po mom mišljenju, razlog za ozbiljno preispitivanje postojeće politike u sektoru. Partijska kadrovska politika, marginalizacija ljudi koji nijesu u vladajućim partijama, problematična selekcija ljudi za najodgovornije poslove, nedostatak plana za školovanje ljekara i ostalih zdravstvenih radnika, nedostatak novca za zdravstvo su u osnovi problema koji građani percipiraju kao ozbiljne. Treba biti korektan i reći da mnogi navedeni problemi, ipak, nijesu posljedica samo lošeg materijalnog stanja ili nedostatka ljekova i opreme, nego će prije biti profesionalni propusti i nedostatak monitoringa kvaliteta u bolnicama, koji je u isključivoj nadležnosti direktora, medicinskog direktora i Ministarstva zdravlja. Ne moramo biti bogati, ali bolnice moraju voditi dobri ljudi i kvalitetni ljekari. Tada bi se ova problematika svela na prihvatljiv nivo.
- Izmjenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti predviđeno je da upravni odbori zdravstvenih ustanova nijesu obavezni u bolnicama i domovima zdravlja, te da direktore imenuje Vlada, tj. resorni ministar. Vjerujete li da bi ovakav potez, osim većoj odgovornosti ministra, doprinio tome da se iskorijeni partijski uticaj iz zdravstva? Na koji način je to moguće uraditi?
Ovdje će mnogih dobrih stvari faliti, ali politike će uvijek biti u velikim količinama pa tako i u zdravstvu. Mogu da razumijem da direktora postavlja Vlada, ali je neprihvatljivo da se u bolnicama automatski sve mijenja i po dubini. Rotacije kao u košarci! To stvara atmosferu indolentnosti kod najboljih ljekara, jer ne mogu da utiču na procese ako nijesu partijski angažovani ili su u opoziciji, a u isto vrijeme su stručno nesporni i od osoblja i pacijenata prihvaćeni. Zalagao sam se i kao ministar da bolnice dobiju puni subjektivitet u odlukama, pa i finanasijskim. Tada bi se oslobodila veća energija za rad i stvaranje, bolnice bi se borile za najbolje kadrove, vodile bolju ekonomiju, smanjile broj zaposlenih itd. Ovako, nije ih briga. O svemu se odlučuje negdje drugo u ime njih!
- Analize pokazuju da je odliv sredstava za liječenje van granica Crne Gore i u privatnim ustanovama na godišnjem nivou oko 10 miliona? S druge strane, državne institucije sve češće ulaze u zajedničke projekte i partnerstva sa privatnicima. Na koji način se mogu zaustaviti milionski odlivi iz sistema?
Liječenje određenog broja pacijenata će se uvijek obavljati izvan Crne Gore, zbog toga što je neisplativo razvijati neke servise, koji zahtijevaju skupu opremu i veliki broj subspecijalista za mali broj pacijenata, pa je racionalno platiti neke rijetke i komplikovane procedure, koje se obavljaju na univerzitetima mnogoljudnijih država. Problem je što veliki broj pacijenata odlazi na liječenje o trošku države bez valjanog razloga, u prvom redu zbog našeg kompromizerstva i još po nečega. Da bi se smanjio odliv pacijenata, moraju se poboljšati uslovi liječenja u državi u smislu školovanijih ljekara i osoblja, boljih bolnica i tehnologije. Treba raditi, takođe, na većoj materijalnoj satisfakciji zdravstvenih radnika. Potrebno je da država percipira zdravstvo mnogo bolje i da joj na listi prioriteta bude pri vrhu, jer je i za građane zdravstvo u vrhu prioriteta.
- Crnoj Gori fali nekoliko stotina specijalista, a deficitarni kadar sa dugim radnim stažom sve češće odlazi u privatne ustanove. Zbog čega se to dešava i kako spriječiti odlazak specijalista iz Kliničkog centra Crne Gore?
Nijesam siguran da je taj podatak tačan i mislim da je nerealan. Bio bih srećan kad bi ova zemlja imala 100 vrhunskih specijalista a ostali da budu jako dobri. Tada ne bi imali probleme koji se sada pojavljuju povremeno. Odlasci najboljih ljekara iz javnog zdravstva su tendencija u regionu pa i kod nas. Novonastale države se ne snalaze, bave se krupnim temama, a zanemarile su javne politike. Sad je skoro svima jasno da boljitka neće biti dugo i građani pa i ljekari traže alternative. Ljekari odlaze u privatne ustanove i u inostranstvo. Tržište radne snage je otvoreno i ne možemo odlaske spriječiti birokratskim sredstvima. Moramo najbolje, dokazane ljekare plaćati drugačije inače ih nećemo imati. Tu imamo originalna iskustva, jer smo platili jednog specijalistu skoro milion eura, a ne radi se uopšte o nekom doktorskom supermenu. Dakle, novaca ima! Nažalost imam informacije da je i nekoliko prominentnih crnogorskih ljekara otišlo. To komplikuje i onako rovitu situaciju. Najbolje je rješenje da ljekari ostanu u zemlji, pa makar radili u privatnim klinikama. Novac od osiguranja treba da prati pacijenta, i moguće je postići povoljne ugovore i sa privatnim klinikama na zadovoljstvo svih. Sklon sam mišljenju da je državi finansijski isplativije da plati mnoge intervencije privatnim klinikama, nego javnim zdravstvenim ustanovama zbog njihove neefikasnosti, čekanja pacijenata, neredovne snabdjevenosti ljekovima i medicinskim sredstvima i svih neracionalnosti, koje država plaća u smislu prevelikog broja zaposlenih, održavanja starih objekata, plaćanja ljekova i medicinskih sredstava i mnogo čega još, pa usluge koje država plaća u takvim okolnostima javnom sektoru, nijesu uopšte male. Privatne bolnice u Crnoj Gori treba konačno, shvatiti kao crnogorske zdravstvene institucije jednake pred zakonom sa javnim sektorom.
- Ministarstvu zdravlja je prošle godine dostavljena samo jedna prijava na sumnju za postojanje korupcije u zdravstvenom sistemu. Smatrate li da se broj prijava podudara sa stvarnim stanjem?
Korupcija nije rezervisana samo za Crnu Goru. Ima je i na drugim mjestima. Ipak, najviše je ima u slabim državama sa problematičnom vladavinom prava i siromaštvom, kao i poremećenim vrijednostima. Po percepciji građana zdravstvo je visoko na listi kad se o ovom problemu govori. Država je nemoćna da adekvatno plati svoje najbolje ljude, ne samo u zdravstvu. Građani, znajući to i osjećajući atmosferu u društvu, koje je dugo u krizi, preuzimaju ulogu države i plaćaju njene službenike. Takve pojave nijesu dobre. Nemam podatke koliko je ljekara procesuirano tim povodom. Takve pojave smatram neprihvatljivim, pogotovu, ako se bolesni ljudi i njihove porodice ucjenjuju da bi bili liječeni. Mišljenja sam da je korupcija na višim nivoima daleko opasnija i da je kao takva indukovala mnogo toga negativnog i u zdravstvu.
- U izvještaju Evropske komisije za 2014. godinu piše da većina malih laboratorija nema adekvatnu opremu i da treba poboljšati kontrolu kvaliteta? Na koji način se to može riješiti?
Ministarstvo zdravlja (MZ) daje dozvole za otvaranje laboratorija i detalje u vezi sa uslovima u kojima rade i opremu i kadar koji moraju da imaju. Ako je tamo nešto loše kako se navodi, onda je odgovorno MZ i njegove inspekcijske službe.
- Smatrate li da bi trebalo da bude više zdravstvenih inspektora i da se nadzori češće vrše u javnim zdravstvenim ustanovama, s obzirom na to da su na meti kontrola uglavnom privatnici?
Treba da ih je više i da su potpuno eksplicitni u sprovodjenju politike MZ i insistiranju na standardima uslova i standarada liječenja u našim zdravstvenim ustanovama. Izvještaji inspekcijskih službi bi trebalo da interesuju MZ koje može kadrovski osvježiti institucije u kojima se identifikuju dokazi aljkavog rada. Ovaj institut se veoma rijetko koristi zbog partijske obojenosti direktora i jakih veza sa vlašću, pa se postavlja pitanje, kome je to u interesu?! U interesu najšire zajednice svakako nije.
Država da odredi gornju cijenu lijeka
- Da li je vrijeme da se u Crnoj Gori uvede mjera ograničenja maksimalne cijene lijeka? Ko je odgovoran što sistem nekontrolisano troši na ljekove?
U poslednje vrijeme svjedoci smo nestašice ljekova, koja je očigledno stvar neadekvatne nabavke. Zdravstvene vlasti svake zemlje moraju pronaći način da uravnoteže troškove nabavke ljekova i troškove potreba, jer je racionalna upotreba ljekova važna za svaku zemlju i sa medicinskog i sa ekonomskog aspekta. Očito je da sadašnji sistem ne omogućava pacijentima u Crnoj Gori dostupnu kako esencijalnu, tako i savremenu terapiju. Mnoge zemlje kombinuju različite mjere i aktivnosti u kontroli troškova, kao i u racionalnoj upotrebi resursa u oblasti ljekova. Formiranje maksimalnih ili referentnih cijena od strane države omogućava proces licitiranja za proizvođače koji žele da se njihov lijek nađe na listi, kao i mogućnost pregovaranja sa predstavnicima proizvođača i na koji je način moguće postići prihvatljivu cijenu lijeka.
Pored toga i mnogo bogatije zemlje od naše kao što su države EU, pa i države regiona usvojile su strategije participacije, za one ljekove koje su pacijentu potrebni, odnosno koje pacijent želi, a ne nalazi se na listi ljekova. Time se uspostavlja veća konkurencija, kao i da zakonom definisano pravo da esencijalni ljekovi, kao i evidentirani potrebni i korisni ljekovi budu dostupni svim građanima u Crnoj Gori. Međutim, za uspostavljanje tog modela potrebna je politička volja i politička odluka, uz izgradnju potrebnih resursa u smislu znanja i edukacije iz ove oblasti. Nekontrolisana i neadekvatna upotreba ljekova je prije svega stvar propisivačke prakse i njhove kontrole. Dakle, za racionalnu upotrebu ljekova odgovorni su svi u sistemu, od politike nabavke do ljekara i u tom dijelu moraju snositi odgovornost.
Ne treba spajati domove zdravlja i bolnice
- Izmjenama i dopunama zakona predviđeno je i osnivanje osam zdravstvenih centara koji će objedinjavati 26 domova zdravlja i bolnica u Crnoj Gori? Šta su prednosti, a šta nedostaci takve reforme?
Predložene izmjene Zakona smatram korakom unazad. Primarna zdravstvena zaštita mora ostati u fokusu interesovanja svakog ministarstva i mora biti unaprijeđena, jer ima neprocjenjivi značaj za zdravlje populacije. Ona je konačno jeftina, pristupačna i po projekcijama treba da zbrine oko 80 odsto potreba stanovništva za zdravstvenom zaštitom. Po informacijama koje imam mnogi domovi zdravlja funkcionišu u skladu sa proklamovanim, neki manje.
Razlozi su slabo rukovođenje i slaba animacija ljekara u primarnoj zaštiti za permanentnom edukacijom, koja je danas conditio sine qua non uspješnosti svakog sistema. Konačno, takvi i slični sistemi u Sloveniji, Britaniji, Holandiji... funkcionišu decenijama uspješno. Kao prednosti eventualnih zdravstvenih centara su navedene neke uštede, zaboravljajući da su najveći troškovi liječenja u našim bolnicama. Zadržati što veći procenat pacijenata u primarnoj zaštiti u skladu tim paketom usluga je cilj racionalnog sistema. To treba da bude razlog usavršavanja ljekara i osoblja u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koje se može organizovati u našim bolnicama. Treba se, po mom mišljenju, držati prethodnog zakonskog rješenja.
Bonus video:
