Položaj slijepih i slabovidih u Crnoj Gori nije se bitno promijenio posljednjih skoro pola vijeka i ti se ljudi i danas suočavaju mahom sa ograničenim mogućnostima za obrazovanje, zapošljavanje, poboljšanje socijalnog statusa…
“Nedavno sam došao do materijala iz 1972. kojim je tada obilježena godišnjica Saveza slijepih. Poražavajuće je da se slijepe i slabovide osobe u Crnoj Gori, i danas, kao i tada, suočavaju sa skoro 80 odsto istih problema”, kazao je “Vijestima” izvršni direktor Saveza Goran Macanović povodom Međunarodnog dana bijelog štapa, koji se od 1964. godine obilježava svakog 15.oktobra.
Macanović se i sam, kao aktivista, već dvadesetak godina bori za bolji položaj slijepih i slabovidih. Kaže da Crna Gora danas ima niz afirmativnih zakonskih rješenja koja sama po sebi mogu doprinijeti njihovom boljem položaju, ali da je problem njihova primjena.
“Crna Gora ima čak neka rješenja, zahvaljujući kojima bi mogla da bude primjer drugim zemljama. Takav je Zakon o zaštiti potrošača iz 2014. godine, prema kojem su trgovci u obavezi da proizvode obilježavaju i na Brajevom pismu, a Crna Gora je jedina u Evropi koja takvo rješenje ima. No, u praksi se zakon ne primjenjuje, jer trgovci to ne žele - ne zbog troškova koji bi pratili takvo označavanje proizvoda, već jednostavno to smatraju nepotrebnim”.
Dunja Samardžić, dvadesetčetvorogodišnja pravnica, na ulicu izlazi u pratnji Urana, psa vodiča. Kaže da su podgoričke ulice pune iznenađenja i da na njima skoro svakodnevno nailazi na nove prepreke koje joj valja savladati...
Nije poznato koliko u Crnoj Gori ima slabovidih i slijepih.
Macanović navodi da su iz Saveza i drugih organizacija godinama insistirali na uspostavljanju registra, ali - bez uspjeha.
“Prema podacima sa popisa 2011. godine, u Crnoj Gori je preko 14.000 onih koji imaju problema sa vidom. Savez broji oko 1.000 članova”.
Macanović je ocijenio da među 14.000 ljudi sa popisa ima i onih koji su rekli da imaju problema sa vidom, iako možda samo ne vide dobro dok čitaju.
Za mali broj onih koji su prijavili članstvo Savezu, navodi da je riječ o stidu i da i danas ima porodica koje od javnosti kriju slijepu i djecu oštećenog vida.
A razloga za to, kažu sagovornici “Vijesti” - nema.
Goran, Dunja i njen stariji brat Andrija, takođe osoba sa oštećenjem vida, su završili fakultete i rade. Njihovo obrazovanje jeste praćeno problemima zbog nedostatka literature - u Crnoj Gori je malo audio i knjiga na Brajevom pismu. Ne postoji, kaže Macanović, čak ni udžbenik za opismenjavanje djece na Brajevom pismu po važećem nastavnom programu.
Slijepi i slabovidi koji se odlučuju za studije, mahom biraju pravo. Najčešći razlog za to je dostupnost literature i činjenica da je prije njih neko sličan njima već prošao kroz isto.
Macanovića raduje da među mladima sa oštećenjem vida posljednjih godina ima onih koji biraju i druge studijske programe - socijalni rad, novinarstvo…
“Jedna je djevojka nedavno završila Ekonomski fakultet. Znate koliko je problematična matematika na tom fakultetu - ona je polagala usmeno radeći zadatke”.
Slijepi i slabovidi, kao i druge osobe sa invaliditetom, suočeni su sa problemom zapošljavanja. I u tom dijelu, na papiru, kaže Macanović, postoje dobra rješenja, ali u praksi ona nisu od velike koristi.
Godinama država podstiče poslodavce da zapošljavaju OSI - snosi troškove za opremanje i prolagođavanje njihovih radnih mjesta i subvencionira zarade tih lica. Pa ipak, većina se i dalje odlučuje da radije plati doprinose - zapravo penale zbog nezapošljavanja OSI.
Macanović kaže da da je razlog tome nepovjerenje i skeptičnost poslodavaca, koji slijepe i slabovide, te uopšte OSI, smatraju nekvalitetnim kadrom.
“Zakon je sam po sebi dobar i nama u Savezi slijepih omogućava da imamo 19 zaposlenih, od čega 17 OSI”.
Od 2008. kada je uspostavljen, u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI, do danas, po osnovu penala, slilo se više od 50 miliona eura.
Taj novac, međutim, nije korišćen isključivo za poboljšanje uslova života i rada OSI, već je država njime po potrebi “krpila” rupe.
Savez slijepih je proteklih godina davao simbolične stipendije za slijepe i studente sa oštećenjem vida.
Macanović navodi da će ubuduće taj novac biti preusmjeren za snimanje audio udžbenika i formiranje stručne biblioteke...
Borba i za pravo na ličnu invalidninu
Slijepi i slabovidi se godinama bore i za ostvarenje prava na ličnu invalidninu. Pravo na tu naknadu, objašnjava Macanović, imaju lica sa teškim invaliditetom. Do poteškoća u ostvarenju prava dolaze jer u Ministarstvu rada smatraju da slijepi ljudi nemaju težak invaliditet.
“Po njima je Goran koji je završio fakultet, ima porodicu, radi, samostalno se kreće, sposoban za samostalan život, a zanemaruju pritom definiciju invaliditeta Konvencije Ujedinjenih nacija za OSI, čije sprovođenje koordiniraju u praksi”. Prema definicije Konvencije, invaliditet je interakcija između oštećenja (tjelesnog, senzornog, intelektualnog) i barijera koje se nalaze u okruženju.
Macanović objašnjava da bi za njega i druge koji imaju 100 odsto oštećenje vida, taj invaliditet mogao da se kompenzuje samo ako bi ambijent u kojem žive to omogućavao i time bi i njegova interakcija sa okruženjem bila kvalitetnija. Fond za zdravstveno osiguranje refundira pomagala kao što su bijeli štap, govorni ili Brajov sat, softver za računar i Dejzi plejer za slijepe, te Brajeva bilježnica.
Druge aparate koji bi im pomogli u svakodnevnom životu, među kojima i toplomjer, nabavljaju sami. Međutim, govorni toplomjer, mjerač nivoa šećera u krvi, mjerač pritiska… nemoguće je kupiti u Crnoj Gori, a njihova se cijena, prilikom uvoza - višestruko uvećava.
- 15.000 eura košta pas vodič, a svaki je dosad u Crnu Goru stigao zahvaljujući angažovanju civilnog sektora i donacijama. A za slijepe i slabovide, kretanje uz pomoć psa vodiča, u odnosu na kretanje sa štapom, čini bitnu razliku. Dunjin brat Andrija i Marijana Mugoša nedavno su ostali bez svojih pasa vodiča, a u toku je akcija prikupljanja sredstava za nabavku novih.
Bonus video:
