Mrtvačnica beranske Opšte bolnice već nekoliko decenija nalazi se u prastaroj zgradi izvan kruga te zdravstvene ustanove, a posmrtni ostaci preminulih od bolnice do mrtvačnice dopremaju se na nosilima, preko ulice, naočigled prolaznika i učenika obližnjih srednjih škola.
O tome svjedoči i ispovijest Beranke koja je nedavno imala smrt u porodici, ali joj je, kako kaže, „još teže pao šok koji je doživjela u bolnici“.
„Moj otac je umro u bolnici. Nijesam znala da mrtvog čovjeka morate nositi iz kruga bolnice do mrtvačnice na nosilima nekih sto, dvjesta metara, pokrivenog čaršavom. Kao u bici na Neretvi ili Sutjesci.
Nosi ga rodbina, a ako nema rodbine, tehničari. Pada kiša, snijeg, sablasno, noć, a vi gledate nešto što vam razara srce. Mrtav čovjek kisne, kvasan, umotan u čaršav, kao u horor filmovima.“, priča ova gospođa.
Ona opisuje i uslove u mrtvačnici za koje tvrdi da su daleko od sanitarnih.
„Stolovi drveni, nijesu zamijenjeni trideset godina, česme polomljene. Nemate elementarnih uslova da obučete mrtvog čovjeka. Na jednom stolu gomila čaršava koje su tu bacili. Zaraza. Necivilizovano i užasno.“, kaže ova gospođa.
Ona podsjeća da je odmah do Opšte bolnice i preko puta mrtvačnice Gimnazija i još nekoliko srednjih škola, kao i Đački dom.
„Pitala sam da li se tako mrtav čovjek nosi i preko dana. Odgovorili su da nosi. A prolaznici, učenici? Šta ako je preminuli čovjek težak, a nema dovoljno ljudi da ga nosi? Da li ga spuste na ulicu i nastave dalje kada se odmore? U šoku sam. Zar ne bi trebalo da bar čin rođenja - porodilište, i čin smrti - mrtvačnica, i način dopremanja do nje budu dostojanstveni ili bar civilizovani. Gdje mi živimo?“, pita ona.
Beranka, koja dugo živi van Crne Gore, dodaje da je pogođena i povrijeđena kao čovjek.
„Ta slika ostaje urezana u sjećanje. Umjesto da se sjetim oca koji je nasmijan izašao iz kuće, i nakon dva sata umro, ja se sjećam stravične slike mraka, susnježice, nosila, čaršava. Da li će ovo uticati da se svijest ljudi koji brinu o tome promijeni, nije me briga. Da li će me neko osuditi ili ne, takođe me nije briga. Samo tražim da čin smrti bude civilizacijski.“, kaže ova gospođa.
Ona ističe da reaguje na ovaj način i zbog drugih porodica koje se nađu u sličnoj situaciji, kako bi se spriječilo njihovo dodatno traumiranje.
„Već potreseni samim činom smrti, doživljavate još i moralnu smrt gledajući prizore koje sam pokušala da vam opišem.“, kaže ova Beranka.
Ona je redakciji ostavila lične podatke kao dokaz vjerodostojnosti svega što je ispričala, ali objašnjava da moli za anonimnost „zbog dragih ljudi u Beranama“ koji bi trpjeli posljedice njenog istupa u javnost.
„Znam da to nije u redu i da se kosi sa mojim načelima građanske svijesti i slobode izražavanja, ali moja šira porodica već trpi određene konsekvence, jer govore istinu javno. Nesporno volim moj rodni grad, ali sam razočarana odavno. Politika i revanšizam nigdje ne cvetaju tako kao u mojim voljenim Beranama.“, zaključuje ona.
Vrata mrtvačnice juče su bila zaključana. Da stvari budu još gore i teže, ispostavilo se da na spratu iznad, bez betonske ploče između, već petnaest godina žive izbjegličke porodice. Ovi ljudi, koji su primorani tu da stanuju, tek ne žele da javno govore.
Oni kažu da im najteže pada kada noću čuju plač i kuknjavu ispod prozora, ili kada kroz patos dopiru zvuci za vrijeme obdukcija, koje su se nerijetko upravo ovdje obavljale.
Zgrada u čijem se kamenom suterenu nalazi mrtvačnica, izgrađena je još prije Drugog svjetskog rata, i jedna je od najstarijih kuća u gradu. Pripadala je dugo starom Domu zdravlja. Niko ne može da se sa sigurnošću sjeti od kada se mrtvačnica ovdje nalazi, ali svi potvrđuju priču gospođe koja se javila “Vijestima”.
Građani Berana naglašavaju da se ispod Opšte bolnice i zgrade mrtvačnice nalaze velika gradska naselja Talum i Šaćina Bara, i objašnjavaju da je ulica kojom se iz bolnice prenose tijela umrlih na nosilima, jedna od najfrekventnijih u gradu.
Dabetić: Izmještamo mrtvačnicu kada Fond da pare
U zvaničnom odgovoru iz Opšte bolnice u Beranama Vijestima je saopšteno da razumiju svoje sugrađane, jer su i sami koristili prostor gdje se nalazi mrtvačnica za smtne slučajeve u svojim porodicama.
Direktor zdravstvene ustanove dr Budimir Dabetić naglašava da se „mrtvačnica oduvijek nalazi na mjestu koje je predmet prigovora, ali da je u međuvremenu pokrenuto rješavanje tog problema“.
"Raspisana je specijalizacija iz patologije i doktorka je završila, pa sada Opšta bolnica ima patologa. Pronašli smo adekvatan prostor za izmještanmje mrtvačnice, napravili predračun za opremanje potrebnim aparatima za rad i proslijedili ga Republičkom fondu zdravstva CG na usvajanje. Nadamo se da ćemo ubrzo prevazići ovaj problem", napisao je u odgovoru Dabetić.
Bonus video:
