VAROŠ ČEKA NOVI POČETAK

Nekada kraljevsko Brskovo, a danas - Mojkovac

Postoji predanje da je Brskovo u srednjem vijeku imalo više stanovnika nego tadašnji London...
842 pregleda 7 komentar(a)
Mojkovac, Foto: Savo Prelević
Mojkovac, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 17.02.2019. 00:57h

Ako je srpski kralj Uroš I, osnivač srednjevjekovnog grada Brskova, ikada stolovao u njemu onda je poslije zveketa srebrenjaka, koji su kovani u njegovim zidinama, sigurno ponajviše uživao u divnom pogledu sa visine na prostranu Brskovsku župu u kojoj danas leži grad Mojokovac. U, kako se obično kaže, mračnom srednjem vijeku, sredinom 13. stoljeća, na uzvišici potpuno izdvojenoj i iznesenoj iznad župe Uroš je osnovao grad-utvrđenje dugačko malo više od stotinu metara. Oko grada, po obodu brda kao školjke zakačile su se brvnare u kojima je živjelo stanovništvo za koje nije bilo mjesta u nevelikom utvrđenju. Uroš je osnovao kovnicu srebrnog novca, prvog u tadašnjoj srednjevjekovnoj srpskoj državi. Istoričar Miloš Blagojević govori o tome da je novac kovan u Brskovu jedno vrijeme po vrijednosti i “finoći srebra” bio ravan mletačkom mapatanu i težak gotovo svaki po 2,178 grama. Nazivan je Brskovski groš ili po obilježjima koja su bila na njemu zastava, mač ili krst.

Grad je u to vrijeme osim kovnice novca i rudnika imao svoju carinu, a zbog intenzivnih veza sa Dubrovnikom i njegov konzulat i katoličku crkvu. Nalazio se na Jezerskom putu (Via jesera) koji je spajao Dubrovnik-Trebinje-Nikšić i odatle jedan krak je išao preko Šavnika i Drobnjaka a drugi preko Brskova niz donje Polimlje. Grad je u svoje vrijeme bio trgovačko i rudarsko središte čitavog dijela Balkana pa su u njegovim rudnicima radili, tada najbolji rudari u Evropi, Sasi. Od njih je danas na tom prostoru ostalo predanje da su bili vrlo vješti u svom zanatu i peckanje među Mojkovčanima ko po puti i boji kose malo naginje na njih i ko bi ih mogao držati za svoje pretke. Ta istorijska priča o srednjevjekovnom Brskovu je odlična potka za literarne i pjesničke interpretacije tog vremena. “Postoji predanje da je Brskovo za vrijeme kralja Uroša, utvrđenje sa okolinom, imalo oko 40 hiljada stanovnika. Skoro za pola više nego tadašnji London. Grad je na istaknutim uzvišenjima po obodu župe imao karaule sa kojih su dimnim signalima slate poruke ako naiđe kakva opasnost ili vojska”, pjesnički veze istoriju Rodoljub Ćorić, najpoznatiji mojkovački liričar.

Rodoljub Ćorić

Ovaj predani pjesnik, koji poeziju dijeli na Jesenjina i ostatak, i ne manje marljiv novinar ima i vrlo jednostavna objašnjenja za imena ovdašnjih toponima. “Mojkovac potiče od moj kovani novac, a za Biogradsku Goru i jezero jednostavno bi se dalo zaključiti da je tu bio grad”, kaže Corić. Mogo bi on naslutiti i ko su u njegovom komšiluku potomci Sasa, ali ne bi da im dira u nacionalna i istorijska uvjerenja, koja su uvijek pipava tema. O istoriji ovog kraja i srednjevjekovnog grada, koji se zahvaljujući arheolozima ovih mjeseci počinje buditi iz viševjekovnog sna i pokazivati suncu, profesor istorije u ovdašnjoj srednjoj školi Vuksan Gašević, priča malo opreznije, bez pjesničke lepršavosti. “Postoji priča, bolje reći predanje, da je Brskovo u vrijeme cara Uroša imalo stanovnika koliko tadašnji London. Za tu tvrdnju nema sigurnih istorijskih potvrda pa će prije biti da je riječ o predanju. Jednostavno na tom prostoru ni fizički ne bi moglo stati više od nekoliko hiljada žitelja, a London je ipak bio znatno veći i prostraniji. Ipak, nesporno je da je grad na svom vrhuncu bio trgovačko središte sa kovnicom novca i vezama sa istokom i zapadom. Jedno vrijeme, pretpostavlja se, tu je stolovao i osnivač grada, kralj Uroš. Ni za potomke Sasa nemamo sigurnih dokaza jer su nakon njihovog boravka i bavljenja rudarstvom u Brskovu naišli burni vjekovi, miješali se narodi, mijenjali osvajači pa je teško tvrditi ima li među današnjim Mojkovčanima njihovih rođaka”, kaže profesor Gašević.

Vuksan Gašević

Brskovo je živjelo svojim životom sve dok na istoku, na Kosovu, nijesu zaživjeli rudnici i gradovi Janjevo i Novo brdo. Tada Brskovo polako pada u zaborav i prekriva ga mahovina vjekova, a naseobina se u na narednim vjekovima polako i oprezno zbog osvajača spušta prema Tari, kojoj je ime ostavilo ilirsko pleme Autarijati. Najveći uspon, znatno veći i mjerljiviji od onog iz zemana Uroševog, Mojkovac doživljava u drugoj polovini prošlog vijeka. Iz fabrika i rudnika su miljele rijeke ljudi. Sad je i to prošlost. Nekadašnji drvni kombinat danas bi s pravom mogao da se pokazuje kao dio nasljeđa, kao Brskovo. Od svega je ostao samo sablasno usamljeni dimljak. Grad je napravio puni krug od vremena kad se po vrijednosti novca poredio sa Mlecima, a po broju žitelja htio ravnati sa Londonom, do toga da danas slobodno može krenuti izpočetka. Bolje od ikog drugog, Mojkovac je, šale se njegovi stanovnici danas na sopstveni račun, najbolje opisala Severina. U svojoj pjesmi Grad bez ljudi.Đido ni kuće ni ulice Osim po Brskovu, za Mojkovac se u svijetu još više zna po Milovanu Đilasu, jednom od najpoznatijih disidenata prošlog vijeka, lako je rođen tu na svega kilometar, dva od varoši u Podbišću, Đido, kako su ga zvali kad je bio na vrhuncu moći i bio poštovan kao božanstvo, danas u gradu čiji je jedino planetarno znani mještanin, nema ni kuću ni ulicu. Kuća u kojoj je rođen, na korak od Jadranske magistrale, jedva da iz rastinja i drveća pokazuje bivše zidine. Tu su u vrijeme, kada je Đilas bio prokazan i anatemisan, dovodili osnovce da im pokazuju kuću u kojoj je rođen njegov brat Aleksa Đilas, po kojem jedna škola nosi ime. Niko nije smio ni pomenuti mnogo značajnijeg i poznatijeg brata Milovana.

I danas dvije denecije nakon smrti Đilas je nezgodna tema u njegovom rodnom Mojkovcu. Jedni će reći, bio je hrabar i to nerazumno. Jer je odbacio komunizam u trenutku kada je bio na vrhuncu moći i započeo kritiku jednoumlja. Drugi da je bio opak u vijeme dok je bio na vlasti, posebno zlosrećne 1942. u vrijeme "lijevih skretanja", Ni jedni ni drugi ne spore drugo Đidovo lice. I njegov povratak u Mojkovac bio je jaz. Na sahrani je, kako satirnično kažu Mojkovčani, bilo dvije male polovine. Jedna je bila da se oprosti od njega, a druga da vidi ko je došao da ga žali. Kako god, makar je to u planovima, Đilas bi u narednom periodu u Mojkovcu trebao da dobije svoju kuću i u njoj zavičajni muzej i ulicu sa njegovim imenom

Projekat Amazing Montenegrins ostvaruju mediji i Portonovi kao strateški partneri. Predstavljamo vam jedinstvene ljude, događaje, tradiciju, kulturu, istoriju...