Kad kamera pređe ogradu, zakon gubi domet

I Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama i Uprava policije u pravu su kada tvrde da nemaju nadležnost nad na video-nadzorom koji se obavlja nezakonito, a razlog tome je pravni vakuum, odnosno činjenica da to pitanje u propisima nije do kraja definisano.

To je, pored ostalog, poručio Muhamed Gjokaj, ekspert u oblasti zaštite podataka i bivši predsjednik Savjeta AZLP-a.

UP nedavno je javno pozvala AZLP da skine sve nezakonito postavljene kamere, među kojima i kamere u naselju Kavač, koje su, kako tvrde, u vlasništvu Tamare Zvicer, supruge navodnog vođe kavačkog klana Radoja Zvicera. Iz policije su prije nekoliko dana kazali i da su od decembra 2023. više puta zvanično ukazivali AZLP-u da Zvicer nezakonito nadzire Kavač.

Iz Agencije su potom saopštili da nisu nadležni da postupaju u predmetima u kojima video-nadzor vrše fizička lica na privatnoj imovini.

I TUŽILAŠTVU SVEZANE RUKE

Komentarišući tu situaciju, Gjokaj je “Vijestima” rekao da je “zabrinutost UP u potpunosti razumljiva, posebno kada se radi o slučajevima koji mogu imati i bezbjednosnu dimenziju”.

“Međutim, jednako je pravno utemeljen i stav Agencije, ona nije organ prinude koji može samostalno ulaziti u privatni posjed i uklanjati opremu. Njena uloga je regulatorna, da utvrdi nezakonitost, naloži mjere i eventualno sankcioniše kroz upravni postupak”, kazao je on redakciji.

U članu 174 Krivičnog zakonika Crne Gore, preciznije je definisano krivično djelo neovlašćenog snimanja, dok su članovi 175 i 176, pojašnjava Gjokaj, relevantni u kontekstu neovlašćenog prikupljanja i korišćenja ličnih podataka, uključujući obradu putem sistema video-nadzora.

Ipak, dodaje on, ta djela se, u skladu sa članom 183, gone po privatnoj tužbi, što znači da Državno tužilaštvo Crne Gore nema mogućnost da postupa po službenoj dužnosti, pa ni onda kada je pogođen veći broj građana.

“Time dolazimo do prve pravne dijagnoze problema. Dodatni sloj problema leži u primjeni propisa o zaštiti podataka. Zakon o zaštiti podataka o ličnosti, koji jasno uređuje postupanje Agencije, ali primarno u odnosu na zakonite rukovaoce i korisnike podataka. U ovim situacijama, međutim, često imamo nezakonitog rukovaoca, tj. fizičko lice koje instalira kameru koja zahvata javnu površinu ili njen dio”, kaže Gjokaj i dodaje da time takav subjekt izlazi iz okvira tzv. “lične ili kućne upotrebe”, odnosno obrade podataka za sopstvene potrebe i postaje rukovalac podataka, ali bez pravnog osnova za obradu.

“Drugim riječima, onog trenutka kada kamera pređe granice privatnog posjeda, više se ne može govoriti o legitimnom video-nadzoru za sopstvene potrebe, već o nezakonitoj obradi podataka od strane nezakonitog rukovaoca”, pojašnjava on.

PRIVATNI POSJED - PRAVNA PREPREKA

Ukazuje na značaj odredbi članova 40 i 40a Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, kojima se uređuju nadležnost i uslovi za obradu podataka putem sistema video-nadzora nad javnim površinama, uključujući i obavezu uklanjanja nezakonito postavljenih kamera. Te norme, međutim, kaže Gjokaj, treba tumačiti restriktivno i u kontekstu njihovog stvarnog domašaja.

“Te odredbe primjenjuju se primarno u situacijama kada postoji zakoniti rukovalac zbirke podataka, odnosno kada video-nadzor sprovodi pravno lice ili drugi subjekat koji upravlja objektom ili prostorom na kojem je kamera postavljena, bilo da je riječ o imovini u državnom vlasništvu, teritoriji jedinice lokalne samouprave ili drugoj javnoj površini”, kaže Gjokaj.

U takvim slučajevima, dodaje on, nakon što nadležni organ sprovede nadzor, obaveza uklanjanja nezakonito postavljenih kamera je na onome ko upravlja tom površinom, dok se postupanje odvija u okviru ovlašćenja Agencije kao regulatornog tijela.

Pravna situacija se, dodaje Gjokaj, bitno razlikuje kada je riječ o kamerama postavljenim na privatnom posjedu, koje zahvataju javnu površinu. U tim okolnostima, kako je rekao, dolazi do kolizije između prava svojine i zaštite privatnosti, ali i do izraženog ograničenja institucionalnih ovlašćenja.

“Kontrolori AZLP-a, u okviru važećeg zakonskog okvira, nemaju ovlašćenje da bez saglasnosti ili sudskog naloga ulaze u privatni posjed radi utvrđivanja činjeničnog stanja, što u praksi onemogućava Savjet Agencije da efikasno sprovodi nadzor i donosi izvršne mjere”, kazao je Gjokaj.

TUŽBA JEDINO RJEŠENJE

U takvim slučajevima, pojašjava on, zaštita prava se faktički prebacuje na građanskopravni kolosijek.

“Subjekat koji upravlja javnom površinom, ili drugo zainteresovano lice, koji dokaže pravni interes, može pokrenuti parnični postupak putem privatne tužbe radi uklanjanja kamere koja nezakonito zahvata javni prostor. Tek po pravosnažnoj sudskoj odluci stiču se uslovi za njeno prinudno izvršenje, pri čemu UP može postupati u okviru svojih zakonom propisanih ovlašćenja”.

Gjokaj dodaje da takvo normativno rješenje, iako formalno-pravno utemeljeno, u praksi proizvodi ozbiljne nedostatke u pogledu efikasnosti i pravovremenosti zaštite. “Postupci su dugotrajni, inicijativa je prepuštena privatnim subjektima, a institucionalna reakcija je izuzeta. Posljedično, norme koje nominalno uređuju ovu oblast ne ostvaruju svoj puni regulatorni efekat u situacijama kada se nezakoniti video-nadzor vrši sa privatnog posjeda, čime se dodatno produbljuje postojeći jaz između normativnog okvira i stvarnih potreba pravne zaštite”.

Sagovornik “Vijesti” ukazuje na značaj presude Rajneš (Ryneš) protiv Češke Republike, koja, kaže on, predstavlja referentni standard u evropskom pravu zaštite podataka.

U konkretnom slučaju, podnosilac je instalirao video-nadzor na porodičnoj kući sa ciljem zaštite imovine nakon ponovljenih incidenata. Kamera je, međutim, pored privatnog posjeda, zahvatala i dio javne površine, ulicu i ulaz u susjednu kuću.

“Ključno pravno pitanje bilo je da li se takav nadzor može smatrati ‘za sopstverne potrebe’, što bi ga izuzelo od primjene pravila o zaštiti podataka. Sud pravde Evropske unije zauzeo je jasan stav: onog trenutka kada video-nadzor izlazi iz okvira privatnog prostora i obuhvata javnu površinu, takva obrada više ne može biti kvalifikovana kao lična ili kućna aktivnost za sopstvene potrebe. Posljedično, lice koje vrši snimanje postaje rukovalac podataka i podliježe svim relevantnim pravilima zaštite ličnih podataka”, rekao je on i dodao da upravo u tom kontekstu treba posmatrati i domaći pravni okvir.

Kada fizičko lice u Crnoj Gori postavi kameru na svom objektu, ali ona zahvata javnu površinu, ono u skladu sa standardima iz presude Rajneš, pojašnjava Gjokaj, prestaje da bude u režimu za sopstvene potrebe i postaje rukovalac podataka.

“Međutim, za razliku od tipičnih zakonitih rukovalaca, takvo lice najčešće ne ispunjava zakonske uslove za obradu, čime faktički postaje nezakoniti rukovalac. U našem slučaju problem nastaje upravo u raskoraku između normativnog i operativnog”, kazao je on.

UKLANJANJE SAMO UZ SUDSKI POSTUPAK

Policija, dodaje Gjokaj, ukazuje na problem i bezbjednosne rizike, Agencija ima ograničena ovlašćenja bez prinudnog mehanizma, a tužilaštvo je vezano procesnim ograničenjima.

Time se, pojašnjava, stvara pravni vakuum u kojem postoji povreda prava, ali ne i efikasan mehanizam hitne reakcije za rješenje problema.

“Iako je zahtjev UP suštinski opravdan sa aspekta zaštite bezbjednosti i zakonitosti, način njegovog sprovođenja mora biti u skladu sa pravnim poretkom. Fizičko uklanjanje kamera moguće je jedino kroz sudski postupak i izvršenje, a ne kroz neposredno djelovanje upravnih organa, tj. Agencije”, kaže on i dodaje da ova situacija “jasno pokazuje potrebu za preciznijim zakonskim rješenjima koja bi premostio jaz između formalnih nadležnosti i stvarnih potreba u praksi”.

“Bez toga, ostajemo u paradoksu, svi su djelimično u pravu, ali sistem kao cjelina ne daje efikasan odgovor. Zahtjev UP jeste suštinski opravdan sa aspekta zaštite javnog interesa, ali njegovo sprovođenje mora biti u skladu sa načelom zakonitosti. Fizičko uklanjanje kamera moguće je isključivo kroz odgovarajući sudski postupak i izvršenje, a ne kroz neposredno djelovanje upravnih organa”, kaže Gjokaj i dodaje da ova pravna situacija ukazuje na potrebu normativne intervencije.

“Bilo kroz izmjene krivičnog zakonodavstva u pravcu proširenja gonjenja po službenoj dužnosti, bilo kroz preciznije definisanje nadležnosti i mehanizama koordinacije između institucija, ili zakonski osnažiti Agenciju da može djelovati kao u slučaju Rajneš”.

I deepfake ispod radara

Komentarišući nedavno zloupotrebe savremenih tehnologija poput tzv. deepfake sadržaja, Gjokaj je ukazivao na isti sistemski problem i ograničen domet krivičnopravne zaštite usljed režima gonjenja po privatnoj tužbi. Taj nedostatak, kaže on, postaje još izraženiji u situacijama kakve su nezakoniti video-nadzor nad javnim površinama.

“U tom smislu, nužno je razmotriti intervenciju u okviru Krivičnog zakonika, prvenstveno kroz izmjene člana 183, kojim se uređuje način gonjenja za krivična djela protiv prava i sloboda ličnosti. De lege ferenda, opravdano bi bilo propisati da se za određene oblike krivičnih djela iz čl. 174, 175 i 176, a posebno u slučajevima kada postoji širi javni interes, veći broj oštećenih lica ili kada se radnja vrši putem tehničkih sredstava koja omogućavaju sistematsko i kontinuirano prikupljanje podataka, gonjenje preduzima po službenoj dužnosti”, pojašnjava sagovornik “Vijesti”.

Takvo rješenje, kako je rekao, zahtijevalo bi precizno i taksativno normiranje konkretnih oblika izvršenja koji bi potpali pod režim obaveznog postupanja tužilaštva i policije i Agencije. Time bi se, dodaje on, izbjegla pravna neizvjesnost i obezbijedila ujednačena primjena zakona. Istovremeno, time bi se, kaže Gjokaj, omogućilo da Državno tužilaštvo i UP, kao i kroz dodatno zakonsko oznaživanje Agencije u pogledu postupanja da reaguju u slučajevima koji očigledno prevazilaze individualni interes i zadiru u sferu zaštite prava većeg broja građana.

“Na taj način bi se prevazišao postojeći paradoks, da u situacijama masovne ili sistemske povrede prava, uključujući i nezakonito snimanje javnih površina ili zloupotrebu digitalnih tehnologija, reakcija države zavisi isključivo od privatne inicijative oštećenih lica. Uvođenjem makar parcijalnog režima gonjenja po službenoj dužnosti, krivičnopravna zaštita bi dobila potrebnu funkcionalnost i efikasnost u savremenim uslovima”, kaže Gjokaj.

U suprotnom, dodaje on, sistem ostaje zarobljen u paradoksu podijeljene odgovornosti:

“U kojem svaka institucija djeluje u okviru svojih ovlašćenja, ali bez sinhronizovanog i djelotvornog odgovora na problem koji je očigledno od javnog značaja”.