Nedavna odluka Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore o razrješenju dekana Arhitektonskog fakulteta takve je prirode da je jednostavno nedopustivo neosvrnuti se na taj čin, s obzirom da je riječ o povređivanju osnovnih normi ponašanja i djelovanja koje bi trebalo da se podrazumijevaju u okviru jedne akademske zajednice. Dakle, sjednica tog, po mnogo čemu diskutabilnog, upravljačkog tijela državnog univerziteta, održana 5. septembra t.g., bila je završni čin u sprovođenju u djelo namjere o disciplinovanju dekana AF.
Polazeći od činjenice da se radi o dva ključna „grijeha“ koji se „stavljaju na dušu“ dekanu AF, neophodno je ukazati na relevantne činjenice koje se u obrazloženju Upravnog odbora o razrješenju, naravno, ne navode.
Naime, u slučaju saradnika sa posebnim tretmanom, bivši rektor djelovao je, bez sumnje namjerno i ciljano, u pravcu navođenja dekana AF da obezbijedi željeni status dotičnoj asistentkinji, a protivno Statutu Univerziteta i uspostavljenoj praksi angažovanja saradnika. Pritom se služio „preporukama“, jer, naravno, nije imao legalnog uporišta, u čemu je sve vrijeme bio zdušno instruiran od strane generalnog sekretara UCG, inače bliskog saradnika svih rektora tokom zadnje dvije decenije. Cinizam bivšeg rektora ogleda se u činjenici da je honorarno angažovanje u pomenutom slučaju nametnuo upravo on, time što, u prošlogodišnjoj kampanji nadzora, nije dao saglasnot da se kasnije protežirana asistentkinja angažuje sa punim radnim vremenom. S obzirom da je dekan insistirao na poštovanju Statuta, ovakvo držanje dekana interpretirano je u obrazloženju odluke o razrješenju shodno percepciji pragmatične vrhuške.
Slična je „konstrukcija“ i drugog slučaja, kada je Upravni odbor, odn. njegov predsjednik, arogantno, bez ikakve argumentacije, naložio da dekan organizuje vijeće, i to u roku u kojem je to bilo nemoguće sprovesti (naredni dan), kako bi predlog o proširenju kvote za upis, dan nakon Vijeća AF, po drugi put prispio na Senat kao „legitiman i legalan“. Važno je naglasiti da je Vijeće AF, uzimajući u obzir upravo objektivne kapacitete, kadrovske i prostorne, unaprijed donijelo odluku o veličini upisne kvote, sa klauzulom da se utvrđeni broj kandidata koji će biti upisan naknadno ne mijenja. I pored toga što je upisna kvota prethodno već potvrđena, i izvještaj o upisu usvojen na Senatu, Upravni odbor je naložio upis svih kandidata koji su položili prijemni ispit. Nema sumnje da su i u ovom slučaju dragocjene instrukcije stigle od posvećenog generalnog sekretara.
Ne treba, vjerovatno, biti naročito pronicljiv da bi se shvatilo da u pozadini oba slučaja leže vrlo konkretni motivi lične i privatne prirode, čija se snaga, naravno, uspostavlja po partijskoj liniji. Ključnu ulogu po sudbinu dekana AF ipak je imalo pitanje pomenutog saradnika sa posebnim tretmanom, s obzirom da je za ispoljenu istrajnost i odlučnost u zahtijevanju i očekivanju nezasnovanog naročito zaslužna generalni sekretar, shodno svojim zavičajnim partijsko-policijskim vezama i „obavezama“.
Čin smjenjivanja jednog dekana, na način i uz argumentaciju sa kojom je sproveden, ipak ima konotacije koje su mnogo šire i ozbiljnije nego što izvršioci toga čina očigledno misle. Treba znati da je UO UCG odluku o razrješenju donio na osnovu jednog pravilnika (Bilten UCG, br. 291/12), kojim je Upravnom odboru dat mandat za uvođenje nezvaničnog vanrednog stanja/prinudne uprave na univerzitetskoj jedinici, u svakoj prilici za koju oni tako procijene. Naravno da u takvom ambijentu Upravni odbor „savršeno funkcioniše“, imajući u vidu da instalirani sastav, čast malobrojnim izuzecima, isključuje svaki rizik u odlučivanju po pitanjima koja se serviraju sa jasnim očekivanjima.
U situaciji u kojoj se zna kako stvari stoje, ni u ovom slučaju nema reakcije sa univerziteta, što uopšte ne iznenađuje, jer i dalje dominira dobro poznata “mudrost”: „pusti, ne pominji i ne pitaj, jer to ti je tako.“ Uprkos svemu što se zna, ipak se postavlja pitanje kako je moguće da se i u vremenu današnjem, na ovakav način, bez ikakve komunikacije tokom vođenja “procesa”, sprovodi disciplinovanje dekana jedne univerzitetske jedinice, upotrebom izmanipulisane i cinične ocjene kvaliteta njegovog rada, izvršene od strane upravljačkog tijela koje funkcioniše u maniru centralnog komiteta, što znači po principima i metodama koje predstavljaju otvoreni opoziv statusa i ustrojstva univerziteta, zajedno sa svim njegovim nominalnim atributima.
Bonus video:
