Centrima za socijalni rad, policiji, tužilaštvu i sudovima neophodna je stalna edukacija, moraju biti ojačani kadrovski i materijalno tehnički kapaciteti, a sudije i tužioci specijalizovani za isključivo postupanje u predmetima nasilja u porodici.
To je, pored ostalog, zaključak polugodišnjeg izvještaja operativnog tima za borbu protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama, koji je objavljen na Vladi.
Iako se neke preporuke ponavljaju, autori izvještaja ukazuju da izostaje koordinacija među institucijama.
Operativni tim formiran je odlukom Vlade iz februara 2022. godine. Izvještaj se odnosi na period od 1. aprila do 30. septembra. U tom periodu, kako se navodi u dokumentu, Tim je kontinuirano pratio i analizirao institucionalno postupanje u slučajevima nasilja nad ženama i u porodici, uz fokus na unapređenju efikasnosti i odgovornosti sistema zaštite.
U izvještajnom periodu razmatrano je i analizirano 16 slučajeva koji uključuju različite oblike porodičnog i nasilja nad ženama, kao i rad institucija.
Sistemske nepravilnosti u centrima za socijalni rad
Analizom rada centara za socijalni rad u više predmeta, navode, zapaženo je da u nekim centrima postoji niz sistemskih nepravilnosti i nedosljednosti u postupanju.
“Primijećen je formalistički i reaktivan pristup, umjesto postupanja u skladu sa zakonom propisanim nadležnostima, posebno u pogledu samoinicijativne procjene rizika i predlaganja/preduzimanja mjere zaštite žrtava”, piše u izvještaju i dodaje se i da pojedini centri “i dalje ne postupaju u duhu Istanbulske konvencije i nacionalnog Protokola o postupanju u slučajevima nasilja nad ženama i nasilja u porodici”.
“Te da žrtve dovode u situacije retraumatizacije i reviktimizacije”.
U praksi, kako su naveli, to se ogleda u tome da žrtve dijele prostor sa učiniocima nasilja prilikom održavanja konferencija slučaja, da se zakazuju zajednički razgovori sa žrtvama i učiniocima nasilja.
“Što je praksa koja uporno opstaje, uprkos brojnim zahtjevima kako međunarodnih tijela, poput GREVIO, tako i samog Tima”, navodi se i dodaje i da i dalje izostaje pozivanje predstavnika organizacija civilnog društva koje pružaju podršku i psihosocijalnu pomoć žrtvama na konferencijama slučajeva.
U više razmatranih slučajeva, kako se navodi, uočeno je da su u nekim centrima, prvenstveno u CSR Podgorica, uprkos saznanjima o nasilju u porodici, roditelji tretirani kao ravnopravne strane, “pa čak i onda kada su postojali dokazi o nasilju i dokumentacija koja ukazuje na rizik po dijete i nenasilnog roditelja - majku”.
U dijelu koji se odnosi na Upravu policije, Operativni tim navodi da njihovo postupanje u većini analiziranih predmeta pokazuje “formalno ispunjavanje obaveza”.
“Ali i dalje postoje problemi koji ukazuju na potrebu jačanja institucionalne osjetljivosti i koordinacije”.
Navodi se da je postojala saradnja između različitih organizacionih jedinica policije u većini predmeta, ali da se i dalje prepoznaje neujednačenost u komunikaciji i u razmjeni informacija, “posebno u predmetima koji se paralelno vode u više gradova”.
U pojedinim situacijama, dodaje se u izvještaju, policija nije obavještavala CSR o prisustvu djece u porodici pogođenoj nasiljem, čime su, kako piše, izostale neophodne mjere zaštite maloljetnih lica.
Greške tužilaca
Operativni tim navodi da iako je došlo do izmjene Krivičnog zakonika u smislu definicije krivičnog djela iz člana 220 Nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i da je Vrhovno državno tužilaštvo donijelo obavezujuće uputstvo o postupanju državnih tužilaštava u slučajevima nasilja u porodici i porodičnoj zajednici, u praksi to nije uvijek slučaj:
“Neki analizirani predmeti ukazuju da su pojedini tužioci (u konkretnom ODT u Nikšiću) djela nasilja u kojima su postojali jasni elementi krivičnog djela kvalifikovali su kao prekršaje”, navodi se u izvještaju.
Operativni tim, ipak, konstatuje i da su neki slučajevi nasilja “bez osnova procesuirani kroz prekršajni postupak”.
“Zbog činjenice da je cijenjen jedan konkretni incident nasilja, a ne širi kontekst nasilja, njegov kontinuitet i istorija koji su ukazivali na mogućnost ponavljanja nasilja i visok rizik po žrtvu i dijete”.
Zbog toga se tužiocima preporučuje stalna edukacija, a istovremeno ukazuje na značaj dosljedne primjene uputstva VDT-a iz oktobra 2024, da državna tužilaštva u predmetima nasilja postupaju hitno i bez odlaganja, da tužioci odmah i nesporedno saslušavaju žrtve.
“A u slučajevima kada su ostvareni elementi prekršaja, zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka zastupaju državni tužioci, a ne policijski službenici, kako je to bilo prije donijetog Uputstva”.
Pojedini sudovi ne poštuju princip hitnosti
U dijelu koji se odnosi na rad sudova, iz Operativnog tima navode da nalazi obuhvataju samo ograničen broj razmatranih predmeta, da ne odražavaju rad svih sudova u sistemu, ali da je u pojedinim slučajevima uočeno da zbog obima posla sudovi ne poštuju u potpunosti princip hitnosti u predmetima nasilja u porodici.
Tako navode da su prva ročišta u pojedinim predmetima održavana i nekoliko mjeseci nakon podnošenja prijave. Takođe, neki postupci koji se odnose na vršenje roditeljskog prava traju predugo, a u nekim predmetima zabilježeno je i da sudovi nisu dostavljali odluke o privremenim mjerama centrima za socijalni rad, čime su ti organi ostajali uskraćeni za mogućnost da nadziru sprovođenje kontakata između roditelja i djece ili da preduzmu dodatne mjere zaštite.
Uočeno je i da su u pojedinim predmetima sudije ostajale pasivne u odnosu na narušavanje procesne discipline u situacijama neadekvatnog ponašanja pojedinih punomoćnika ili okrivljenih, pa nisu izricali mjere zbog omalovažavanja žrtve.
“Iako se radi o pojedinačnim slučajevima, ovakve situacije mogu dodatno narušiti osjećaj sigurnosti žrtava i povjerenje u institucije”, navodi se u izvještaju, uz preporuku da se takva praksa dosljedno unapređuje, kako bi se obezbijedilo poštovanje prava žrtava i spriječila sekundarna viktimizacija tokom sudskog postupka.
Institucije često ne sarađuju
U dijelu koji se odnosi na komunikaciju i saradnju među institucijama, Operativni tim navodi da je primjetno da institucije često postupaju samostalno:
“Ne dajući doprinos integrisanom i koordiniranom pristupu nasilju nad ženama i nasilju u porodici, što predstavlja pravno obavezujući standard”, navode, dodajući da je to naročito važno u slučajevima u kojima su donijete sudske odluke o mjerama nadzora, mjerama bezbjednosti ili zaštitnim mjerama.
“Kako bi se zaštita žrtava sprovodila nesmetano i neprekidno dok mjere traju i kako se u pribavljanju informacija o kršenju ovih mjera nadležni ne bi oslanjali isključivo na iskaz i prijave koje podnose žrtve”.
Navode da se Protokol o postupanju, iako formalno obavezujući, u praksi ne primjenjuje ujednačeno, posebno u dijelu procjene rizika i koordinacije.
“Uočena je potreba za pažljivijim javnim komuniciranjem slučajeva nasilja, jer netačno ili senzacionalističko izvještavanje medija može dodatno ugroziti žrtve i uticati na tok postupaka”, navode i preporučuju uvođenje redovnih koordinacionih sastanaka na lokalnom nivou, između svih aktera - CSR, policije, tužilaštva i sudova, u predmetima čija procjena rizika zahtijeva ad hok djelovanje.
Bonus video:
