Crna Gora je potpisnica najvažnijh međunarodnih dokumenata koji je obavezuju na tretman muških počinilaca nasilja u partnerskim odnosima, što predstavlja neophodan dio borbe protiv nasilja u porodici. Crna Gora ima i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici gdje u članu 9. stoji da sud nasilniku može kao zaštitnu mjeru izreći obavezan psihosocijalni tretman.
Međutim, do sada nije postojao specijalizovani program ovog tipa koji bi obuhvatao bezbjednost žrtve i prevenciju daljeg partnerskog nasilja.
„Zbog toga želimo da dvodnevnom edukativnom radionicom doprinesemo uspješnijoj implementaciji zaštitne mjere psihosocijalnog tretmana. Takvim tretmanom maltene učite ljude koji vrše nasilje u porodici kako da se ponašaju ne koristeći nasilje“, objasnila je Jolanta Dojić, koordinatorka projekta koji sprovodi NVO „Nepsis“ iz Nikšića u saradnji sa lokalnom organizacijom „SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja“.
Dvodnevnoj radionici u Nikšiću, na temu „Tretman počinilaca nasilja u partnerskim odnosima“, prisustvovali su pripadnici nikšićke policije - Referat za maloljetničku delikvenciju i nasilje u porodici, područnog organa za prekršaje, Osnovnog suda, Centra za socijalni rad, Doma zdravlja, odnosno Centra za mentalno zdravlje i Udruženje mladih psihologa Crne Gore „Virtus“. Njima su Dojić i predavači iz Beograda, Dejan Cvetković i Smilja Igić, psihoterapeuti beogradskog Kriznog centra za muškarce i autori programa „Obuke za tretman počinioca nasilja u partnerskom odnosu“ predstavili primjere dobre prakse psihosocijalnog tretmana nasilnika u svijetu i okruženju. Cilj psihosocijalnog tretmana je dvojak – s jedne strane da se zaštiti žrtva od nasilja, a sa druge da se spriječi da se nasilje ponovi.
Jolanta Dojić, psiholog i psihoterapeut, predstavila je kanadski model rada sa počionicima nasilja koji je se sprovodi u Torontu a u čijem radu je i sama učestvovala oko dvije i po godine.
„Prema istraživanju iz 2006.godine kanadski model se pokazao efikasnim i 85 odsto ljudi koji prođu taj tretman više ne vrše nasilje nad partnerima“, objasnila je Jolić.
Isti procenat uspješnosti je i u Norveškoj, zemlji koja već tridesetak godina sprovodi psihosocijalni tretman nasilnika, mada, prema riječima Cvetkovića, oni još uvijek nijesu izvršili ni jednu ozbiljnu evaluaciju.
„Razlog tome je što oni smatraju da porodicu u kojoj postoji nasilnik treba pratiti dvije ili više godina nakon tretmana da bi se vidjelo da li je zaista prestalo fizičko nasilje“, objasnio je Cvetković koji je zajedno sa Smiljom Igić prošao obuku norveške organizacije „ATV“.
U Srbiji se psihosocijalni tretman nasilnika po norveškom modelu sprovodi već tri godine, dok je u Kragujevcu počeo 2010.
„Tretman u Srbiji traje šest mjeseci. Počinje se sa individualnim seansama, kojih bude do četiri, a nakon toga slijedi grupni šestomjesečni tretman. U Norveškoj taj tretman traje znatno duže – individualni deset mjeseci i grupni oko godinu i po. U Norveškoj ljudi isključivo dolaze dobrovoljno, dok ih u Srbiji šalje sud, tužilaštvo, policija ili Centar za socijalni rad“, objašnjava Cvetković.
Hrvati su sa pomenutim tretmanom počeli prije šest godina i regulisali su da troškove za isti plaća država. Njihova računica je bila jednostavna – mjesečni tretman je šest do osam puta jeftiniji od mjesec dana boravka u zatvoru. U zatvoru nasilnici neće naučiti ništa, a tretmanom dobijaju mogućnost da postanu ljudi koji konflikte rješavaju bez primjene nasilja.
„Iako radimo samo sa ’lakšim’ slučajevima možemo reći da oko 90 odsto njih nakon tretmana prestanu sa fizičkim nasiljem prema partnerkama i čini nam se da dolazi do bitnijih promjena u kvalitetu života njihovih porodica. Žrtve su bezbjednije, djeca srećnija, nasilnici bolji muževi i očevi i čini mi se da i oni shvataju da je to bilo do njih, da nikakve spoljašnje okolnosti nijesu uticale da budu nasilni već da je bio problem u njima, u njihovom shvatanju sebe, svoje uloge i svojih prava koja su zloupotrebljavali“, objasnio je Cvetković.
Radionica je dio projekta „Zagovaranje sprovođenja zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana za počinioce nasilja”, koji je podržao Fond za aktivno građanstvo uz finansijsku podršku Evropske unije.
„Nadam se da će radna grupa, koju ćemo formirati od predstavnika ustanova i organizacija koje prisustvuju radionicama, napraviti plan na lokalnom nivou kako bi ovo nastavili i u praksi, jer cilj nam je da ovaj program zaživi kako bi organ za prekršaje i sud mogli da pošalju počinioca nasilja na tretman“, kazala je Jolić.
Prema podacima iz nikšićkog Osnovnog suda prošle godine je 13 osoba prijavljeno zbog nasilja u porodici, dok su se „SOS telefonu“ u istom periodu za obratile 82 žene sa 24 djece.
Gubitak porodice motiviše na promjenu života
Cvetković je objasnio da se u Beogradu njih oko 90 odsto dobrovoljno javi za tretman, a da su u pitanju situacije kada počinioci nasilja zbog gubitka porodice pristaju na sve kako bi istu vratili nazad.
„Kada Centar za socijalni rad ženu i djecu, da bi ih zaštitio, smjesti u Sigurnu kuću, ili kada policija interveniše i počinioca privede, tada oni pristaju na sve. Izgubili su kotakt sa djecom, ostali su bez supruge i kada shvate što su izgubili dobrovoljno idu na tretman. Tada treba brzo, reagovati jer motivacija da se promijene je velika“, objašnjava Cvetković.
Bonus video:
