Mora se iskorijeniti podanička politička kultura u kojoj svako onaj ko ima političku moć, a ne posjeduje moralne nazore, može da stiče akademska zvanja bez ikakve provjere, poručio je u razgovoru za “Vijesti ” Fulbrajtov istraživač na Pravnom fakultetu u Vašingtonu i doktorant međunarodnog prava Vladimir Leposavić.
Prema riječima Leposavića, koji je pod pokroviteljstvom Crnogorske akademije nauka (CANU) objavio studiju “Plagiranje i naučni rad kao autorsko djelo”, u Crnoj Gori nijesu razvijene nezavisne institucije već je njihov rad često paralisan i tako mnoge negativne pojave uzimaju maha.
“Svakako je dobro da se otvorila ta tema, jer je u Crnoj Gori mnogo uslova koji onemogućavaju razvoj obrazovnog sistema. Najprije, jedan specifičan palanački mentalitet govori da, ako se držite pravila i kriterijuma struke, zapravo nećete da pomognete drugome. S druge strane, u Crnoj Gori su đaci i studenti veoma inteligentni i talentovani i u tom pogledu ne zaostaju za svojim vršnjacima iz drugih zemalja, naprotiv. Uništavanje ljudskog kapitala, tako što demotivišete najbolje i najvrednije da to i budu, predstavlja nenadoknadivu štetu”, kaže Leposavić.
On upozorava na to da poznati američki sudija i profesor, Ričard Pozner, naziva plagiranje „najvećim intelektualnim zločinom“.
Zvanja koja se na taj način stiču predstavljaju mrtvo slovo na papiru, gdje njihovi nosioci nijesu obučeni da valjano obrazuju ostale i rade svoj posao
“Plagiranje na latinskom znači otimanje, dok se u stranoj literaturi danas uobičajeno naziva 'akademskim nepoštenjem'. Ono ima više pojavnih oblika i odnosi se jednako na situacije kad se tuđe djelo prisvaja u cjelini ili djelimično, kao i kada se to čini parafraziranjem i prevođenjem sa stranih jezika uključujući i autoplagiranje tj. korišćenje svojih radova pod različitim naslovima. Međunarodni odbori izdavača u pojedinim strukama zahtijevaju čak i da se na odgovarajućem mjestu u tekstu navedu imena lica koja su eventualno pomagala autoru u izradi rada”, kaže Leposavić, inače i predavač na Univerzitetu “Mediteran”.
Što se tiče autorsko-pravne zaštite, objašnjava on, treba znati da je ona odvojena i da nije dovoljna da se spriječi plagiranje.
“Naime, autori često nijesu u mogućnosti da saznaju i spriječe povredu svojih prava, pa bi plagiranje ostalo neotkriveno. Uz to, čak i kad autor može da zaštiti svoja imovinska i moralna prava pred sudom, to ne znači da će se tom sudskom odlukom eliminisati sve posledice plagiranja. Od obrazovne ustanove zavisi da li će plagijator nastaviti da uživa tako stečena prava. Zato univerziteti donose svoje, autonomne pravilnike i kodekse kojima regulišu pitanje plagiranja, nezavisno od toga kako se za plagiranje sazna i nezavisno od toga da li autor čija su prava povrijeđena reaguje ili ne”, ističe Leposavić.
Prema njegovim riječima, veoma je važno razlikovati pojedinačne radnje plagiranja od situacije kada se cijelo djelo označi kao plagijat.
“Po tom pitanju postoji konfuzija u praksi, a riječ je o delikatnoj razlici. Dešava se, nekada i zaista slučajno, da pojedini i za suštinu jednog rada manje značajni djelovi budu plagirani, a da rad u cjelini nije plagijat. Tada sankcije moraju biti blaže, pa umjesto odluke o oduzimanju zvanja treba izreći opomenu i naložiti da sporni rad bude ispravljen”, pojašnjava Leposavić. Državni organi nijesu ti koji primarno treba da se bave suzbijanjem plagiranja, smatra Leposavić.
Leposavić upozorava na to da poznati američki sudija i profesor, Ričard Pozner, naziva plagiranje „najvećim intelektualnim zločinom“.
“To je obaveza, prije svega, visokoškolskih ustanova. Međutim, država može da stvori okvir i pretpostavke za uspješnu borbu protiv plagiranja, i da takvu praksu dalje pomaže. Postoji mnogo načina za tako nešto. Od organizovanja konferencija i seminara za studente i nastavnike, preko finansiranja nabavke posebnih računarskih programa koji olakšavaju otrkivanje plagiranja, do insistiranja na donošenju propisa kojima se ovo pitanje reguliše. Možete li da zamislite kakav bi efekat moglo da ima pravilo po kojem bi fakultetima mogla da se uskrati akreditacija u slučaju kada propuste da otkriju ili sankcionišu najgrublja plagiranja”, istako je on i doda je da ono što je autoput za jednu privredu i ekonomiju, to je zabrana plagiranja za jedan obrazovni sistem: ”Mi nemamo ni jedno ni drugo, s tim što nam nisu potrebne investicije i velika sredstva da bismo spriječili varanje u obrazovanju. Ministarstva prosvete i nauke su ta koja treba da pokrenu ovu akciju, a ako postoji odlučnost, taj posao može da se završi za mjesec dana”. Upozorava i da društvo u kojem vlada varanje i nepoštovanje osnovnih uzusa iz oblasti kakva je obrazovanje, ne može da se spasi propadanja.
“Naime, s jedne strane, zvanja koja se na taj način stiču predstavljaju mrtvo slovo na papiru gdje njihovi nosioci nijesu obučeni da valjano obrazuju ostale i uspješno vrše druge povjerene poslove. Sa druge strane, istovremeno su obeshrabreni svi oni pojedinci koji su sposobni za kvalitetan i predan rad u svojoj struci; jednostavno, nemaju motiv da ulažu napore i vrijeme potrebno za postizanje određenih rezultata kada unaprijed znaju da to nisu rezultati koji imaju vrijednost u datom sistemu odnosa. Oni postaju pasivni, mijenjaju svoj pristup ili napuštaju zemlju”, zaključuje Leposavić.
U Americi se ne smije plagirati ni govor
Doktorand međunarodnog prava ističe da epidemija plagiranja nije prisutna samo u Crnoj Gori.
“Stanje u zemljama regiona, po mom mišljenju, nije mnogo bolje. Masovnost korišćenja i ogromna dostupnost sadržaja na Internetu izaziva problem plagiranja svuda u svijetu. Podatak iz 2002. godine, a vezan za SAD, govori da je u poslednjih 50 godina plagiranje od strane studenata poraslo sa 23 na 90 odsto. Međutim, u ovoj zemlji se prema plagijatorima primjenjuju drakonske kazne od strane univerziteta, pa se često dešava da se primoraju na povlačenje sa svojih pozicija dekani ili profesori sa preko 30 godina radnog staža, i to zbog plagiranja govora ili novinskih članaka koji, dakle, nisu naučni radovi. U našem regionu većina univerziteta i fakulteta uopšte nema propise o plagiranju dok se u drugim zemljama praktikuje donošenje posebnih akata i pravilnika koji regulišu isključivo ovo pitanje. U Crnoj Gori nije poznato da je na univerzitetima ikada primijenjena ijedna sankcija zbog plagiranja. Zato na inostranim univerzitetima možete nezvanično i u privatnom razgovoru čuti da je pomenuta situacija glavni razlog zbog kojeg domaći autori ne mogu da objave svoje radove u prestižnim međunarodnim časopisima”, kazao je on.
Kazne, lijek za prepisivače
“Kada imate situaciju da se naučni radovi pojedinih nastavnika ne mogu pronaći u bilbiotekama njihovih matičnih fakulteta, onda je kasno za preventivu. Treba dopuniti postojeće pravilnike na univerzitetima i početi sa njihovom primjenom. Što se sankcija tiče, nije nužno da one budu stroge, koliko da se dosljedno primjenjuju. Potrebno je, naravno, da za najteže oblike plagiranja bude predviđena sankcija oduzimanja tako stečenog zvanja. U ostalim slučajevima sankcija se sastoji u opomeni, vraćanju rada na ispravku i uskraćivanju odgovarajućeg akademskog bodovanja. Takođe, smatram da bi trebalo predvidjeti mogućnost da mentorima bude oduzet određen broj bodova za izbor u zvanje ili primijenjena druga slična mjera onda kad se utvrdi da su njihovi kandidati studenti grubo plagirali svoje radove. Takvo rešenje ne bi bilo novitet u uporednoj praksi”, kaže Leposavić.
Bonus video:
