Rat teško da ima dobrih strana, ali je čest tehnološki bum koji ga obično prati svakako jedna od njih. Očigledan i značajan benefit uvijek je osjetan u svijetu proteza koje manje ili više dobro pomažu ranjenicima po povratku sa ratišta.
Vremenom su proteze koje pomažu ljudima čiji su udovi stradali postajali bolji, pokretniji. Vještačke ruke i noge razvijani su u pravcu povezavanja istih sa prekuntim nervnim završecima. Naučnici su išli toliko daleko da su informacije primljene pomoću odgovarajućih senzora na protezama slate direktno u mozak korisnika.
Najimpresivniji od svih, primjer opisan u časopisu Science Translational Medicine, djelo je Staniše Raspopovića. Raspopović je sa svojim kolegama sa Biorobotičkog instituta u Pisi, napravio ozbiljan iskorak u dijelu koji se tiče prenosa informacija, vezi senzora dodira i mozga korisnika.
Nakon serije laboratorijskih testova pojavio se i dobrovoljac za bioničku ruku- Denis Abo Sorense, tridesetogodišnjak koji je prije devet godina izgubio ruku. Danac je koristeći se opremom uspio izvesti seriju delikatnih zadataka koji su iziskivali maksimalnu koncentraciju i usklađenost pokreta.
Već dva puta operisan i nakon više od mjesec testova na njemu, Denis je kazao da je bilo nevjerovatno kada je nakon svega osjetio da je dotakao nešto. On je tokom testovao uspio da opiše predmet koji drži dok su mu naučnici držali povez preko očiju.
Danac je, nakon kalibrisanja, prvo dodir osjetio u palcu, pa kažiprstu, a onda u malom prstu upravo "instalirane" ruke. On je ubrzo mogao da barata sa predmetima u ruci, a da ih ne slomi.
Tim koji su, pored Raspopovića činili Silvestro Mićere i Paolo Maria Rosini, uspio je tako u namjeri da električne signale pretvore u impuls koji nervi mogu da protumače.
Staniša Raspopović rođen je u Danilovgradu prije 30 godina. Školovao se prvo u Beogradu, a kasnije i na prestižnim univerzitetima u inostranstvu.
Galerija
Bonus video:
