CG NA TVITERU

Nema ništa od kvalitetne zaštite životne sredine dok se o njoj uči iz knjiga

Osim poznavanja istorije i kulture sopstvene države, svako bi morao da zna i kakva je njena priroda, njeno stanje, koji su prirodni resursi, šta nacija od njih dobija
57 pregleda 11 komentar(a)
Ažurirano: 27.01.2014. 15:07h

"Vjerovatno nema Crnogorca koji nema stav o jeziku, himni, zastavi, ali koliko ih je posjetilo naše nacionalne parkove i zna koje su im prirodne vrijednosti”, kaže doktor bioloških nauka, profesor i ekološki aktivista Marija Vugdelić, koja je tokom protekle sedmice u okviru projekta “Crna Gora na Tviteru – uključi se u promjene” na temu biodiverziteta i čovjekovog odnosa prema prirodi vodila zvanični nalog projekta @cgtvituje.

Svaki pojedinac bi, smatra ona, osim poznavanja istorije i kulture sopstvene države, morao da zna i kakva je njena priroda, njeno stanje, koji su prirodni resursi, šta nacija od njih dobija, a kako na njih utiče. O prirodi danas, kaže Vugdelić, saznajemo tokom školovanja kroz različite predmete - biologija, geografija, fizika… Ta znanja, dodaje ona, nekako ostaju nepovezana, jer se spoznaji prirode ne pristupa holistički. O prirodi se uglavnom uči iz knjiga, što ne može da nadomjesti direktan kontakt sa njom. O prirodi se, prema njenom mišljenju, mora učiti praktično.

Prema studiji koju je kancelarija Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) objavila 2011. sistem zaštićenih područja u Crnoj Gori kroz obezbjeđivanje usluga ekosistema crnogorskoj ekonomiji doprinosi sa minimum 68 miliona eura godišnje

“Skoro sam čitala da u Švajcarskoj postoje vrtići gdje djeca idu u šumu, spavaju u šatorima, koriste poljske toalete, dozvoljeno im je da se penju po drveću, prljaju, koriste britve… Na taj način ne samo da imaju direktan odnos sa prirodom i osjećaju njenu dinamiku, već vježbaju snalažljivost, stiču praktične vještine, razvijaju fizičke i psihičke sposobnosti, a sve to ih bolje osposobljava za život. Takve vrste aktivnosti bi trebalo praktikovati ne samo u vrtićima, već na svim nivoima obrazovanja”, kazala je Vugdelić.

Priča o zaštiti životne sredine danas je vrlo popularna tema. U priču se sve više uključuju i ekonomisti, koji razvijaju modele kako da odrede cijenu ekosistemskih usluga, koje obično uzimamo zdravo za gotovo i kojih postajemo svjesni tek kada čovjekove aktivnosti dovedu do njihovog nestanka.

“Biodiverzitet - tj. geni, vrste i ekosistemi, čovjeku pružaju niz dobara i usluga od kojih direktno ili indirektno zavisi kvalitet života pa i sam opstanak. Biodiverzitet koristimo kao hranu (npr. ribe i plodovi mora), građu i gorivo (drvo), medicinu (ljekovite biljke... Ali od njega takođe dobijamo i manje očigledne, ali ništa manje bitne, stvari – obezbjeđivanje čiste i kvalitetne vode za piće, oprašivanje poljoprivrednih kultura, zaštitu od erozije i poplava, regulisanje klime, razgradnju a time i recikliranje materije, pa čak i kiseonik koji udišemo. Sve to se naziva uslugama ekosistema”, objašnjava Vugdelić.

25 miliona "ekoloških" izbjeglica u svijetu

U svijetu, dodaje ona, trenutno postoji oko 25 miliona ‘ekoloških’ izbjeglica, ljudi koji su morali napustiti svoja prebivališta zato što je priroda toliko degradirana da su nastali masivni odroni, poplave, ili ekosistemi više nisu bili sposobni da lokalnim zajednicama pruže usluge poput vode, zdravog zemljišta za uzgoj hrane...

“Nažalost, kada nešto nema direktnu finansijsku vrijednost, onda ih je lako zanemariti dok se ne desi neka katastrofa. Stoga, da bi se obezbijedila zaštita tih usluga, počeli su da se razvijaju metode po kojima im se dodjeljuje ekonomska vrijednost, da bi oni koji donose odluke mogli da te vrijednosti ukalkulišu u planove i da svima bude jasno koliko gubitak ovih usluga može da košta”, objašnjava Vugdelić.

Prema studiji koju je kancelarija Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) objavila 2011. sistem zaštićenih područja u Crnoj Gori kroz obezbjeđivanje usluga ekosistema crnogorskoj ekonomiji doprinosi sa minimum 68 miliona eura godišnje.

“A vjerovatno i mnogo više. Drugim riječima, da tih usluga nema, ne bismo mogli da ostvarujemo određene prihode, a imali bismo i trošak da neke od njih nadoknadimo. Stoga prosto ne možemo da priuštimo sebi da te usluge ne čuvamo”, dodaje Vugdelić.

Oni koji su makar jednom boravili u prirodi sa Marijom, sigurno su čuli molbu da čak ni organski otpad ne ostavljaju za sobom, što nerijetko zbuni ljude, ubijeđene da jedan ogrizak jabuke sigurno neće škoditi nekoj livadi na vrhu Bjelasice.

"Kada na primjer na vrh planine bacite ogrizak od jabuke, iako je organskog porijekla, trebaće mu dosta vremena da se razloži, jer je na tim visinama gdje su niske temperature, aktivnost mikroorganizama koji ga razlažu mala"

Kada se otpad samo odlaže, dodaje ona, materija od kojih se on sastoji ostaje u njemu zaključana, i više nije na raspolaganju da kruži i ponovo se koristi. “Reciklaza je proces kojim se u vještačkim uslovima materija čini dostupnom za ponovno korištenje, a otpad tako postaje resurs. Kako se iscrpljuju raspoložive količine određenih sirovina, potreba za reciklažom raste”.

“Crna Gora na Tviteru – uključi se u promjene” je projekat Centra za demokratsku tranziciju (CDT) i Kancelarije programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori, koji ima za cilj osnaživanje društvenog aktivizma putem te mreže. Kroz projekat “Crna Gora na Tviteru – uključi se u promjene” i putem zvaničnog naloga @cgtvituje tokom šest mjeseci, tviteraši i šira javnost će imati priliku da upoznaju Crnu Goru na način na koji je vide afirmisani stručnjaci iz različitih oblasti.

Do 31. januara će tvitovati Igor Majer iz kompanije Elko tim, koji će voditi diskusiju o društveno odgovornom poslovanju. Njegove objave možete pratiti na hashtagu #dopCG.

O dosadašnjim diskusijama možete čitati na stranici projekta.

Fatalan gubitak biodiverziteta

Geografski položaj, dinamična geološka prošlost, relativna očuvanost prirodnih staništa, doprinijeli su tome da Crna Gora ima visok stepen biodiverziteta, naročito u odnosu na ostale evropske države, kaže Vugdelić.

Broj biljnih i životinjskih vrsta na teritoriji Crne Gore je ogroman – i još neizbrojan, genetska raznovrsnost takođe, a Crna Gora ima i velik broj različitih ekosistema na vrlo maloj površini, što je prava rijetkost, dodaje ona.

“Upravo su to atributi koji Crnoj Gori daju komparativnu prednost u odnosu na mnoge druge države i omogućavaju razvoj turizma i poljoprivrede, što su glavna opredjeljenja razvoja. Mi, nažalost, to uzimamo zdravo za gotovo, pa nismo ni svjesni da se posljedice gubitka biodiverziteta mogu odraziti na čitavu ekonomiju”, kazala je Vugdelić. I crnogorski biolozi skoro svakodnevno otkrivaju nove vrste, podvrste, endeme…

“Njihovi nalazi se objavljuju u stručnim časopisima, ali informacije o tome rijetko dospiju do šire javnosti. Tih ljudi na žalost nema puno, a mladi se sve rjeđe opredjeljuju za ovakvu vrstu posla, jer je težak, zahtijeva ogroman trud, požrtvovanje, posvećenost, i neprekidni entuzijazam, pri čemu je podrška koju imaju vrlo skromna.

O tome koliko su takva istraživanja bitna, govori i činjenica da svakog ljeta po našim terenima možete sresti strance koji nelegalno sakupljaju biljni i životinjski materijal, proučavaju ih u laboratorijama u inostranstvu, a od saznanja kupe slavu i druge beneficije, koje bi trebalo da pripadnu Crnoj Gori i njenim stručnjacima i institucijama”.

Lincura nestaje zbog prekomjernog branja

“Skoro sam čitala da u Švajcarskoj postoje vrtići gdje djeca idu u šumu, spavaju u šatorima, koriste poljske toalete, dozvoljeno im je da se penju po drveću, prljaju, koriste britve… Na taj način ne samo da imaju direktan odnos sa prirodom i osjećaju njenu dinamiku, već vježbaju snalažljivost, stiču praktične vještine, razvijaju fizičke i psihičke sposobnosti, a sve to ih bolje osposobljava za život. Takve vrste aktivnosti bi trebalo praktikovati ne samo u vrtićima, već na svim nivoima obrazovanja”

“Lincura je, na primjer, nestala sa mnogih prirodnih staništa zbog prekomjernog branja”. Tviteraše je zanimalo Marijino mišljenje o lovu. Lov, prema njenim riječima, može da predstavlja i aktivnost koja donosi prihode za lokalne zajednice ili institucije koje upravljaju lovnim područjima, ali samo ako se odvija na ekološki održiv način.

“To znači da se mora poznavati stanje populacija lovnih vrsta – tj. brojnost jedinki, prirodni priraštaj, areal distribucije, stanje staništa, prirodni faktori koji utiču na natalitet i mortalitet..., i da se ovi parametri prate kroz vrijeme, što treba da utvrde ljudi koji su kompetentni da izvrše takve vrste procjena”, objašnjava ona.

Plan po kojem se obavlja lov, kako je kazala, može da se donese tek na osnovu podataka koji su validni i stručni. I tada lov mora biti strogo kontrolisan, kako bi se spriječile zloupotrebe i kršenje plana.

Nekontrolisan lov prijeti istrebljenju mnogih vrsta: Skadarsko jezero, Foto: Savo Prelević

Kada je Crna Gora u pitanju, Vugdelić je mišljenja da bi timovi stručnjaka iz svih relevantnih instucija morali da utvrde realno stanje i dinamiku populacija lovnih vrsta, pa tek onda da se donese odluka da li i kako da se obavlja lov.

“Ne bih bila iznenađena da takav nalaz utvrdi potrebu totalnog višegodišnjeg zabrana da bi se omogućilo da se populacije u nekim staništima obnove.

Krivolov predstavlja poseban problem, koji je po meni prvenstveno posljedica nekulture, i takve slučajeve treba rigorozno kažnjavati, jer potencijalni gubitak neke populacije ili vrste ne može da se mjeri sa ličnim interesima male grupe pojedinaca”.

Galerija