O Nikšićaninu Miloradu Peroviću, koji je umro prije 23. godine, mnogi ne znaju skoro ništa. Oni rijetki znaju da je bio najveći dobrotvor nikšićkog zdravstva. Čovjek koji je rođen 27. januara 1918. godine, a umro 1. septembra 1991, je gotovo cjelokupni imetak, u pitanju je 2,5 miliona dolara, ostavio nikšićkim bolnicama.
Ko je bio Milorad?
Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Nikšiću, a kada je počeo rat u Jugoslaviji priključio se narodnooslobodilačkom pokretu. Italijani su njegovu porodičnu kuću, koja se nalazila u Ulici Vuka Mićunovića, 1942. godine pretvorili u magacin, a njega internirali u logor u Albaniju, gdje je jedva ostao živ. Tamo su mu, pod šatorom i najprimitivnijim sredstvima operisali slijepo crijevo. Jedna bolest je smjenjivala drugu i Milorad je u jednom trenutku imao svega 45 kilograma. Nakon Albanije, slijedi Italija, gdje je i dočekao kraj Drugog svjetskog rata. U Veneciji je sreo oca Andriju, američkog pečalbara, i Milorad je odlučio da nastavi tamo gdje je njegov otac stao. Sa pet dolara u džepu otišao je preko okeana.
Šira porodica nije blagonaklono gledala na njegovo donatorstvo jer, kako je Perović jednom rekao, “koliko god da im daš nijesi im dao dovoljno”. Zato je Milorad je sa pojedinim rođacima prekinuo kontakt
Zaposlio se u jednom hotelu gdje je prvo kuvao kafe. Zatim je „napredovao“ u poslu i pravio sendviče. U međuvremenu je završio večernju školu, naučio engleski jezik i dobio bolji posao u trgovini. Poslije je saznao da jedna firma traži radnika koji zna strane jezike i prijavio se tamo da radi jer jedino “dobro” koje mu je rat donio su strani jezici – u logoru je naučio i njemački i italijanski.
Kada se zaposlio u velikoj farmaceutskoj korporaciji “Lederle laboratori”, u čijem sastavu je bilo više od 150 fabrika i 45.000 radnika, znao je da je njegov san počeo da se ostvaruje. Našao je dobru firmu, pravi posao i dobio mogućnost da uspije. A to je ono što je i tražio. Ubrzo je postao menadžer za istočno tržište jerznao jezike, ali i bio spreman da se uhvati u koštac sa tržištem „komunista“ koje su Amerikanci priželjkivali. Kompaniji “Lederle” u tome je pomogao Milorad.
Nekoliko puta je išao za Rusiju, ali i druge socijalističke zemlje, radio je sa „Zdravljem“ iz Leskovca, „Galenikom“ iz Zemuna, „Zorkom“ iz Šapca, „Lekom“ iz Ljubljane i trudio se da svojim zemljacima prenese sve novitete iz farmacije, nauči ih marketingu.
U Americi je našao i ljubav svog života Jevrejku Erste, nakon čije smrti se, kao penzioner, 1984. godine vratio u Jugoslaviju i nastanio u Beogradu. Prodao je kuću u Njujorku, nakon uspješnog života u Americi gdje nijednom nije koristio godišnji odmor.
Kada je 1985. godine došao u Nikšić, bio je neprijatno iznenađen slabom opremljenošću gradske bolnice. Predložio je dr Blažu Peroviću i prim. dr Slobodanu Nikčeviću da za 25.000 dolara kupi aparate koji nedostaju. Napravili su spisak najpotrebnijih aparata i iako je cijena premašila 25.000 dolara, on nije mario. Finansirao je i dogradnju nekih kabineta u Brezoviku.
Ali, nije Perović pomagao samo nikšićkom zdravstvu. Kada je otišao na kontrolu u beogradsku bolnicu „Dr Dragiša Mišović“, saznao je da iako imaju aparat ne mogu da urade snimke jer ne radi. Ponudio se da im kupi aparat vrijedan 75.000 maraka, otišao je na aerodrom da ga preuzme i odnio ga u bolnicu. Želio je da pomogne i Dječjoj klinici u Tiršovoj ulici i ponudio se da za mališane koji se tamo liječe kupi garderobu. Kako je uprava tražila računar, Perović je posredstvom firme „Šumadija“ naručio i platio ga tri hiljade dolara. Ali tada je doživio i neprijatno iznenađenje. Njegov poklon su oporezovali sa više od 240 miliona dinara (starih) i on je odlučio da od tada poklanja samo zdravstvu u Nikšiću, gradu u kome je rođen.
Šira porodica nije blagonaklono gledala na njegovo donatorstvo jer, kako je Perović jednom rekao, “koliko god da im daš nijesi im dao dovoljno”. Zato je Milorad je sa pojedinim rođacima prekinuo kontakt.
“Milorad Perović je bio jedan od onih ‘dobrih duhova Onogošta – Nikšića’, koji i poslije biloške smrti ostaju u kolektivnom pamćenju ovoga grada ”,zapisao je Slobodan Nikčević.
Testament je napisao 1. septembra 1986, a umro je 19. juna 1991. Poslije višegodišnjeg osporavanja testamenta od strane dijela njegove šire porodice, spor je okončan 2008. a “prva rata” od po 62.000 eura za tri nikšićke bolnice, stigla je godinu kasnije. Kako stoji u testamentu, novac se mora koristiti isključivo za unapređenje zdravstvenih usluga i stipendiranje nekoliko studenata medicine koji bi ostali da rade u Nikšiću. Odredio je da o donaciji brinu ljekari Slobodan Nikčević, Ratko Perović i Blažo Perović (samo je posljednji živ), čiji zadatak je da kontrolišu da li će tri nikšićke bolnice 844.000 eura (koliko bi trebalo da svaka dobije u devet godišnjih rata) iskoristiti na način kako je to testamentom određeno.
Prema Perovićevoj želji, njegova urna je pohranjena na nikšićkom groblju. Nije bez razloga odlučeno da se to dogodi 11. decembra1995. godine. Toga dana, 1887. godine, počela je sa radom prva stalna bolnica u Nikšiću “Knjeginja Zorka” koja je izgrađena zahvaljujući darovima koje su Crnogorci donijeli prilikom vjenčanja knjeginje sa knjazom Petrom Karađorđevićem.
Juhosloveni su svjetsko čudo
Perović je smatrao da Jugosloveni da bi uspjeli moraju da mijenjaju navike. Predsjednik korporacije gdje je radio i koji je godišnje zarađivao 600 hiljada dolara sam je vozio automobil. U Jugoslaviji je, kako je Perović isticao, za svakog komercijalistu rezervisan “mercedes”. „Kada bi se naša pravila ponašanja primijenila u Americi ta bi zemlja propala za godinu. Mi smo svjetsko čudo“, izjavio je Perović za „Pobjedu“ 1989. godine
Bonus video:
