Iako je odrasla bez roditelja, Sandra Manojlović nikada nije osjetila nedostatak ljubavi, ali joj je bilo neobično što, kao druga djeca, nije imala priliku da izgovori riječi mama i tata.
Sandra i njena godinu mlađa sestra Jelena odrasle su u hraniteljskoj porodici, pored tetke Danijele i sada već pokojnih očevih roditelja.
Sandra se sa terminom “hraniteljska porodica” susrela tek nedavno, ali da ne smatra da je odrasla u hraniteljskoj porodici, već u “porodičnom gnijezdu punom topline i pažnje”
"Nikada mi roditelji nijesu nedostajali u fizičkom smislu, jer su tetka, baba i djed taj nedostatak nadoknađivali svojom pažnjom, nježnošću i nesebičnom ljubavlju prema meni i sestri svakog dana. Smatramo da smo imali jako lijepo i sretno djetinjstvo i da nam biološki roditelji ne bi nikada pružili pažnje i ljubavi koliko smo je dobijali od tetke, babe i djeda. Oni su svoj život potpuno podredili nama, pa se tektka, očeva sestra, nikada nije udavala. Ona je, uz babu i djeda, junak svih naših dječjih maštanja", kazala je Sandra “Vijestima”.
Ona je rekla da se sa terminom “hraniteljska porodica” susrela tek nedavno, ali da ne smatra da je odrasla u hraniteljskoj porodici, već u “porodičnom gnijezdu punom topline i pažnje”.
Sandra se sjeća da su nju i sestru djeca sažalijevala što nemaju roditelje, ali da su s vremenom shvatala koliko pažnje i ljubavi dobijaju od tetke, babe i djeda.
Sandra kaže da joj je djed pričao najljepše bajke, a da je njihova omiljena “Vuk i sedam jarića”, svaki put imala neku novu, bogatiju, ljepšu i inspirativniju fabulu
Baku pamti kao veoma brižnu i nježnu ženu, koja je vođenje domaćinstva podredila njihovim potrebama.
“Znala je uvijek da nam ugodi na pravi način. Vodila nas je u šetnju i u parkove da se igramo sa drugom djecom i pomagala nam u učenju...”, kazala je Sandra.
Ipak, najranije djetinjstvo obilježio im je djed, sa kojim su sestre i provodile najviše vremena.
Sandra tvrdi da je pričao najljepše bajke, a da je njihova omiljena - “Vuk i sedam jarića”, svaki put imala neku novu, bogatiju, ljepšu i inspirativniju fabulu.
“Pričao nam je milion puta 'Vuk i sedam jarića', ali svaki puta smo ga slušali sa tolikom pažnjom da je i on bio iznenađen koliko upijamo svaku riječ. Znao je tako da nam dočara događaje iz bajke da smo i same mislile da se sve to upravo tog trena događa. Često je pričao i brojne anegdote iz života, tako da smo i te priče slušale sa ogromnom pažnjom”, rekla je Sandra.
Djed je umro prije dva mjeseca u 85. godini, pa Sandra i Jelena nastavljaju život sa tetkom.
Sa djedom na maturu
Sandra je prošle godine maturirala, a ponosni djed se za taj dan baš studiozno pripremio.
“Kada me prošle godine vodio na maturu, pripremao se koliko i ja, ako ne i duže. Sve je moralo biti na svom mjestu i pod konac, odjelo, kravata, košulja... Bio je jako ponosan što sam maturirala, a još ponosniji kada sam upisala Ekonomski fakultet. To je smatrao krunom svog rada i života”, kazala je Sandra.
I matematika je bila slatka muka
Djed, “iskusni prosvjetni radnik”, bio je zadužen da pomogne u učenju, a Sandra se prisjeća da su joj baba i djed od najranijeg djetinjstva govorili da je školovanje važnije od svega.
“Djed je svakodnevno, kada smo bile manje, sa nama pisao domaće zadatke, a kasnije kontrolisao kako smo to uradile. Sjećam se da je, dok smo rješavale zadatke iz matematike, iz džepa vadio bombone i čokoladice, da nam olakša računanje. Nagrada za riješen račun bila su baš ta 'primitivna' pomagala. I matematika je uz djeda bila slatka muka”, rekla je, kroz osmijeh, Sandra.
Bonus video:
