POGLED SA KROVA EVROPE

Granice su onamo gdje ih sami postavimo

Mećava, temperatura oko 30 podioka ispod nule, vidljivost nikakva, maltene je nema, simptomi visinske bolesti. U takvim uslovima, posljednjim atomom snage koračam ka vrhu Elbrusa. Tu je. Ostvaren još jedan moj cilj, davni
208 pregleda 4 komentar(a)
Ažurirano: 05.08.2018. 13:50h

Mećava, temperatura oko 30 podioka ispod nule, vidljivost nikakva, maltene je nema, simptomi visinske bolesti. U takvim uslovima, posljednjim atomom snage koračam ka vrhu Elbrusa. Tu je. Ostvaren još jedan moj cilj, davni. Dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim “zastavu” svog sela razmišljam da li je ovo što radim vrijedno žrtve koju podnosim. Jeste. Ta hladna planina nije me godinu ranije pustila da dođem do vrha, ove godine sam bila jača. Ne jača od planine, ona je nepobjediva, jača od sebe.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Državni praznik, petak 13. Dok nas četvoro iz nikšićkog “Javorka” i član Gorske službe spasavanja Jahorina u Tirani čekamo avion raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak, provejava sujevjerje, ali ga pobjeđuje smijeh. Vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva nam da je upravo petak 13. dan kada se prije nekoliko godina popeo na Akonkagvu. Sujevjernima je malo lakše, ukrcavamo se u avion i već planiramo boravak u Kabardino–Balkarskoj republici. Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem Kamćo nisu se do sad sretali sa Kavkazom, a ja... Mene je prošle godine sa oko 5.300 metara iznad mora vratila hladnoća. U našoj maloj utakmici ona sada vodi 1:0. Svjesna sam svih opasnosti, ali nemam strah od ponovnog susreta sa snjegovima Elbrusa, njegovim traverzama, hladnoćom. Tvrdoglavo krećem da popravim rezultat.

Dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi planira uspon. Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, moramo da odradimo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Željku takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško “probiti” visinu. Njih dvojica su je “probili” fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget. Čitavim putem nas je pratila kiša. Nailazimo na znak upozorenja da se primičemo granici sa Gruzijom. Nema graničara, iako su nedavno vratili jednu ekspediciju, mi prolazimo ka vrhu. Uz stazu opominju ploče planinarima koji su u tom dijelu izgubili život. Odajemo im počast i grabimo ka vrhu. Prvi test položen, niko nema simptome visinske bolesti i možemo oprezno nazad. Na silasku srećemo brojnu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika, među njima je i moja prijateljica sa zimskih uspona na Hajlu, Sarajka Hasna Smječanin. Zagrljaj i fotografisanje na oko 3.000 metara nad morem. U tuđini se mnogo više obradujete svome nego kad se srećete na domaćem terenu, naročito ako su susreti iznenadni. Sa njima razgovaramo par minuta, poželjeli smo sreću i vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu, i već sjutradan iz Azaua krenuli u planinu. Pravu. Okovanu snijegom. Za razliku od prethodnog ljeta bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ali su im ubili draž farbajući njihovu spoljašnjost u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije. Nadam se da će im vratiti tu ljepotu.

Dan odmora na 3.800 metara nije pokvarila ni neljubazna konobarica u restoranu Džemila. Mi smo znali svoj cilj. Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijelu noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja smo proveli pjevajući. Ne postoji pjesma koja nam nije pala na pamet — Šobić, Oliver, himne, naše i tuđe, partizanske, srpske, crnogorske... Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na “samo” 4.800 metara visine nad morem. Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara, testiramo snagu, kondiciju, volju.

Dok skidam ranac sa leđa shvatam da će ovog puta biti lakše. Brojni su razlozi u mojoj glavi koji su me vratili Elbrusu. Čitavu godinu zaspivala sam i budila se sa mišlju da ta planina i ja dugujemo nešto jedna drugoj, bila sam u pravu. Ona je meni dugovala još jedno “mučenje”, ja njoj revanš.

Nakon odmora, večere u kojoj smo uživali, Šlagi donosi odluku — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Zeljo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo jos jedan korak, najvažniji.

Gledamo prognozu, izbor pada na noć između 18. i 19. jula. Dan pred uspon koristimo za odmor, sunčanje na 3.800 metara, čitanje, prepričavanje dogodovština.

Planina vas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali zbog mojih suza. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje za probleme onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći. Istovremeno krenula je još jedna ekipa. Išli smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci, iako mnogo snažniji od mene uklopili su se u moj tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja. Zahvaljujem se bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima. Ni sada me nije izdao, iako sam dvojicu od njih prvi put srela neposredno pred odlazak u Rusiju. Kamćo je podnio najveći teret moje visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, lično je upoznajem prvi put. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost. Otežani koraci, halucinacije. To je to. Nije nepodnošljivo, ali ne i neizdrzivo.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i Hodam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pored nama takođe. Pita me da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe. Ne vidi se vrh, ali znam da do njega imam stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda i milion udara olujnog vjetra. Ne! Ovog puta neću to uraditi. Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su nam granice onamo gdje ih sami postavimo. Idemo dalje. Vjetar mi odnosi jednu rukavicu i štap. Svjesna sam rizika da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta. Utoliko se, iz magle pojavljuje momak iz ekspedicje koja je krenula kad i mi i donosi rukavicu. Bog je opet bio na mojoj strani.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta čekaju nas Šlagi i Vasko. Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo — ako sad odustaneš, ubiću te. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka zbog hladnoće. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih ove godine imala priliku da to učinim sa najdivnijom ekipom na planeti. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, ne bih shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Evo nas. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Konačno stojim na 5.642 metra nadmorske visine. Lažem, sjedim i prebiram po rancu da izvadim bijelo platno na kom piše ime mog sela. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara svom svojom snagom. Vrijeme nije moglo biti gore, ali sa ove distance drago mi je što je bilo tako. Uspjeh nije uspjeh ako je put do njega lak.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Iako je ovo bila moja borba sa samom sobom sad smo ja i ta surova planina 1:1 i mogu da nastavim dalje. Od prošle godine ostao mi je još jedan nedosanjam san, a upravo Elbrus bio mu je prepreka.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali nezgodu, pognute glave prolazimo pored tog mjesta i molimo se da ih svi planinski bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da ljudi sa kojima smo se nedugo prije toga mimoišli nece biti u takvoj nemilosti Elbrusa...

Galerija

Preporučujemo za Vas