Igra života

Bela Petković: Sudbina miješa karte, a mi igramo

Radmila-Bela Petković, uz koju su mnoge generacije Nikšićana učile prve folklorne i baletske korake, iako na pragu sedme decenije i dalje aktivna
409 pregleda 4 komentar(a)
Ažurirano: 20.02.2019. 08:48h

Poznati nikšićki novinar i aforističar Milan-Dugo Krivokapić kazao je da ptice umiru pjevajući, a Bela Petković igrajući.

Koliko je ta njegova konstatacija tačna pokazuje i činjenica da noge prve dame nikšićkog folklora i danas vezu sitan vezan iako je Radmila Petković, koju svi više znaju po nadimku Bela, napunila 67 godina.

Glumačke gene naslijedila od bake koja je igrala u “Balkanskoj carici”. Iako je bila šesta kćerka, poslije nje je rođen njen brat jedinac, otac joj je dao ime koje podsjeća na milost jer, kako priča Bela, dobio je zdravo dijete. Niko joj se nije obradovao, osim oca Luke Dubljevića (čudno za jednog Crnogorca), koji je u čast njenog rođenja ispekao i jagnje.

Bela kao glumica (FOTO: Privatna arhiva)

“Imala sam pet godina kada je otac mene i dvije godine stariju sestru Ratiborku učio prvim folklornim koracima. Bio je učitelj, kao i majka, i oboje su znali lijepo da igraju. Nakon osnovne otišla sam za Beograd gdje sam upisala srednju baletsku školu. Nijesam je do kraja završila jer mi je umrla majka pa nijesu mogli da me školuju.

Po povratku u Nikšić odmah me našao Sabrija Biser, hrvatski glumac i reditelj i Zoran Panić, reditelj iz Srbije, i uključili me u pozorište, u dramsku sekciju. Imala sam 16-17 godina i iako sam mislila da gluma nije za mene, već samo folklor, pokazao se da sam ipak naslijedila glumačke gene od babe Stane (Mijušković) koja je igrala u ‘Balkanskoj carici’”, priča Bela i pokazuje fotografije koje čuvaju uspomenu na njene glumačke dane.

Uloge su stizale jedna za drugom, ali Bela nije zaboravljala ni svoju najveću ljubav – folklor. Išla je po školama i volonterski držala časove baleta i folklora.

“Kada se 1965. godine Nikšićko pozorište rasformiralo došao je jedan reditelj iz Leskovca i tražio mlađi kadar. Iako je pored bračnog para Jakočević izabrao i mene nijesam otišla. Već sam se zaljubila u nastavnika muzičkog vaspitanja Nebojšu-Neba Petkovića, koji će kasnije postati i moj suprug i ostala sam. Poslije pozorište počela sam da radim u nikšićkom Domu pionira gdje sam imala puno razumijevanje direktora Boja Vukovića koji mi je dao ‘odriješene ruke’. Vodila sam dramsku sekciju i bila i reditelj i scenograf, balet, folklor, moderni balet. Ništa mi nije bilo teško jer sam, iako honorarno, radila ono što volim”, prisjeća se Bela njenih prvih koreografskih angažmana.

Bela sa sestrom Ratiborkom (FOTO: Privatna arhiva)

“Nijesam mogla da mirujem pa sam išla po školama i zajedno sa nastavnicima koji su tamo radili djecu učila folkloru i baletu. Naravno sve volonterski. Onda je Centar za kulturu raspisao konkurs za koreografa. Konkurisala sam, a u međuvremenu sam upisala Nastavnički fakultet, smjer predškolsko vaspitanje, smatrajući da mi je za posao potrebno i da savladam tehnike pedagoškog pristupa. Završila sam i frizersku, jer sam htjela da znam da djevojkama koje igraju folklor napravim adekvatne frizure. Dobila sam posao koreografa i postavili su me da vodim folklor u dva kulturno-umjetnička društva ‘Čelik’ i ‘Zahumlje’. Bila je to 1975. godina, moj početak rada u ‘Zahumlju’ i prvo profesionalno angažovanje”, sa nekom nostalgijom u glasu priča žena koja je u pozorišnim predstavama sarađivala sa Goranom Bulajićem, Draškom Đurovićem, Slavkom Kovačevićem, Veljkom Mandićem.

“Jugoslovenska rapsodija”

I nakon 38 godina Bela je sinonim za “Zahumlje”. Gotovo da nema porodice u Nikšiću da makar jedan njen član nije prošao kroz neku od sekcija koje je Bela vodila – folklor, ritmiku, moderni balet, ples. Učili su Nikšićani narodna kola, ali i rumbu, sambu, engleski i bečki valcer, balet, rokenrol, ritmiku. I sve koji su ih gledali ostavljali bez daha. Za to je bila zaslužna žena koja je iza kulisa pratila svaki njihov pokret, radovala se svakom njihovom uspjehu, “rasla” na svaki aplauz i bis.

“Ni sama ne znam koliko je mladih prošlo kroz sekcije koje sam vodila za 35 godina rada. Svake godine se, a imala sam po pet-šest grupa, upisivalo po minimum 50 novih članova. Od hola, preko stepenica, do platoa i sale sve je bilo puno djece”, kaže Bela.

Nijesu bili rijetki slučajevi da je i sama morala da zaigra, da “uskoči” kada nekoj od djevojaka pozli, ili zbog nečega bude spriječena da nastupi.

Smotra folklora 1986. godine (FOTO: Privatna arhiva)

“Pamtim da sam u Beogradu morala da igram Vranjanku jer se djevojka solo igračica, tačno pred nastup onesvijestila. Tada smo Dragan Vuletić i ja digli publiku na noge. I u Subotici sam ‘morala’ da igram Crnu Goru”, priča Bela koja je odavno prestala da broji koreografije i nastupe njenog ansambla.

A nastupali su svuda – po bivšoj Jugoslaviji, Italiji, Grčkoj, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Turskoj, Iraku, Rusiji... Nova zemlja, novi grad, nova destinacija, a “stari” uspjeh.

Na sve igrače i nastupe je ponosna, ali posebno pamti 1986. godine kada je na Stadionu elikih sportova u Nikšiću napravila veliki folklorni spektakl gdje je nastupilo 366 članova. Dvije koreografije su joj posebno prirasle k’ srcu– “Jugoslovenska rapsodija” i “Glamočko kolo”.

“Došli u ‘Zahumlje’ Blagota Eraković i Boro Tamindžić sa predlogom da za nastup na Zubačkim Ublima uradim koreografiju na ‘Jugoslovensku rapsodiju’, koju je Tamindžić komponovao. Nije bilo teško na tako vrhunsku muziku uraditi dobru koreografiju koju smo spremili za pet-šest proba. Koliko je bio oduševljen koreografijom Boro je kazao da od sada, što se tiče igre, samo za mene piše muziku. Nažalost, ove nove generacije ne pamte rapsodiju koja je čak i publiku u Rusiji digla na noge. A u Poljskoj je ‘Glamoč’ koji je dobio prvu nagradu proglašen ‘biserom festivala’”, ne bez ponosa priča Bela koja, kako sama reče, ima jednu ljubav veću i važniju od ljubavi prema igri. To su njeno četvoro djece, kćerka i tri sina, i devetoro unučadi, najmlađe ima nepuna tri mjeseca.

“Djeca su mi bila najveća podrška. Bez njih ništa ne bih uspjela, a oni su znali da je igra poslije njih moja najveća ljubav. I djeca su naslijedila Nebove i moje ‘umjetničke’ gene. Bogdan je bubnjar, Lela je igrala u ‘Zahumlju’, Dejan se bavi ozvučenjem, a najmlađi sin se umjesto muzike pronašao u bojama, on je moler. I najstariji unuk je okrenut muzici - svira gitaru”, priča ponosna majka i baka.

Iako se penzionisala prije dvije godine Bela i dalje igra. U “Zahumlju” vodi rekreativce, koji nijesu mnogo zainteresovani za plesove. Ono što oni vole da igraju su narodna kola, mada im i sirtaki i ruske igre “dobro leže”.

“Koreografija je za mene bila intuicija, mašta, režija. Znala sam u tri poslije ponoći da ustanem i smišljam korake, postavku. Još ću ja da igram, još imam energije, volje. Ne mogu moje noge tako lako da se smire”, sa osmijehom kaže žena koja je ljetos u Grenoblu kod kćerke pokazala kako nikšićke dame, iako u godinama, igraju šotu, sambu, kola.

Jedina žena koreograf sa sertifikatom za folklor

“Najveći uspjeh i najveća nagrada su moji učenici koje srećem svuda po svijetu, od kojih se mnogi bave koreografijom. Ne bih bila uspješna u radu da iza mene nijesu ostali nasljednici. U ‘Zahumlju’ je njih troje – Miodrag Ćetković, Ana Stanišić i Marko Đokić.

Njihovim radom sam prezadovoljna i puno mi je srce kada vidim kako dobro rade. Tu su i mnogobrojni nastavnici, moji učenici, koji po školama vode folklorne i baletske sekcije”, kaže ponosna koreografkinja.

Iako ne želi da pominje nagrade, a bilo ih je puno, red je nabrojati neke najznačajnije – Povelja od Kulturno-prosvjetne zajednice Crne Gore, Zahvalnica od njene matične kuće „Zahumlja“, međunarodna nagrada u Turskoj.

A u decembru prošle godine je stigla i njoj posebno draga nagrada od kolega. “Udruženje folklornih ansambala Crne Gore mi je dodijelilo sertifikat za scensku primjenu tradicionalnih igara. Jedina sam žena profesionalni koreograf koja je u Crnoj Gori dobila taj sertifikat”.

Voljela bih da se češće sjete Neba

“Boli me što se rijetko pominje doprinos u muzici Nikšića mog pokojnog supruga, a toliko toga je ostavio iza sebe. Bio je nastavnik u muzičkoj školi, imao je svoj orkestar čuvene 'Đetiće' koji su nastupali svuda po Crnoj Gori, vodio orkestar harmonike, hor, bleh muziku. Božo Bakrač je kazao za njega da je on jedini muzičar u Crnoj Gori, u to doba, koji je svirao sve instrumente – harmoniku, trzačke, duvačke, klavijature, bubnjeve”, kaže Bela koja je prije 17 godina postala udovica.

Galerija