Kakav crni 21. vijek! Još mi nijesmo ušli u njega i ne znam kad ćemo

U zaseoku Jasikovac, u šavničkom selu Timar, žive dvije porodice – Jovovići i Smolovići. Ukupno devetoro. Do njih se pješke stiže preko dotrajalog drvenog mosta, a automobilom preko rijeke Bukovice, pa strmim nenasutim putem koji je probijen prije sedam godina. Problem je što preko rijeke ne postoji most, pa se automobilom može preći samo od juna do sredine septembra.

“Sve što smo ranije kupovali - brašno, šećer, druge namirnice, nosili smo na leđima, pa preko mosta, a namještaj na volove, pa preko rijeke. Kakav crni 21. vijek! Još mi nijesmo ušli u njega i ne znam kad ćemo”, jada se Tomana Jovović, koja živi sa bratom Zekom i bolesnom majkom Vidosavom.

Automobilom se preko rijeke može preći samo od juna do sredine septembra, Foto: Ivan Petrušić

Kaže da im je strah najbolji saveznik.

“Stalno živimo u strahu. Ne znamo kada će neko da se razboli, šta može da se desi čovjeku koji stalno radi fizičke poslove... To se dešava u gradu, a kamoli na selu gdje se stalno radi. Nama bi most i nasipanje puta značilo život. Bar bi se moglo preko rijeke preći. Vjerovatno bi i Đokovići, koji su odselili za Beograd, ovdje neku vikendicu napravili, da mogu doći u starevinu. Ali kada nema puta, nema mosta, ko će da dođe”, kaže Tomana.

Zeko priča da je probijanje puta njega i brata koji živi u Beogradu koštalo oko 4.500 eura.

“Opština nam je dala mašinu, ali mi smo točili gorivo, dovodili minere i plaćali ih 15 eura od rupe, geometre... Put je rađen 27 dana, a u pitanju je 1.800 metara od vode do kuće, a ne tri kilometra, koliko pojedini govore kada se hvale da su uradili put”, priča Zeko.

“Nikakav je ovdje život. Ništa nemamo”: Zeko Jovović, Foto: Ivan Petrušić

Smeta mu, kako kaže, i što put niko ne održava.

“Od Šavnika smo udaljeni oko 18 kilometara. Proljetos sam predsjednika Opštine zvao da nam očisti put, obećao je mašinu i prevario. Pojedinima može da se put očisti da bi mogli da izvuku drva iz šume, a nama ne da bi došli do kuće. Nemam ja ništa protiv da se i drugima čisti, i treba, ali što nas zaboravljaju. Pojedinima se put nasipa do katuna, do kojih rijetki izdižu, a nama ne može do kuće”, kaže Jovović.

Dodaje da je od proljetos “sigurno dva - tri kamiona kamenja ručno makao sa puta”.

“Put koristimo od juna do septembra. Čim počnu kiše nema više prelaska preko njega. Da se napravi most preko Bukovice, koja je široka sedam metara, i naspe put sve bi drugačije bilo. Ali, od Opštine uvijek dobijemo samo obećanje koje nikako da se ostvari”, priča Zeko, koji sa sestrom drži šest krava, 30 ovaca, sadi krompir, kupus, paradajz, krastavac, luk, šargarepu...

Brat Janko živi u Podgorici i često dolazi da ih obiđe i pomogne. Kaže da svaki put dolazi srećan jer će vidjeti majku, brata i sestru, a vraća se tužan jer ga put preko rijeka košta živaca pri pomisli šta da se njegovima nešto desi. Ko bi ih nosio do puta...

“Majka ima 80 godina, nikakvog je zdravlja i kada mora kod ljekara nosimo je do puta. Iz Opštine kažu da nemaju interesa da se put pravi za jednu-dvije kuće. Izgleda da je mnogo bolji interes da se obje porodice isele odavde i napuste ognjište”, ogorčen je Janko.

Smolovići broje šest članova porodice, od kojih su dvoje đaci, srednjoškolci.

“Nikako nam je ovdje. Zaselak je, što se tiče prirode, lijep, ali ne može se živjeti od prirode. Zato nam je život žalostan – nemamo put, a i struju i vodu ko da nemamo. Ovaj put preko rijeke koristimo nekoliko mjeseci, jer kada rijeka nabuja ne može se preko. Imam sina od 19 godina koji nije htio da uči i odlučio da ostane na selu. Iskreno, ne znam kakvu budućnost on ovdje može da ima”, kaže Nada Smolović.

Kćerku je udala i sa njom, suprugom i djeverom je troje djece. Iako bi voljela da uvijek bude blizu djece, kaže da je od te jača želja da djeca idu tamo gdje im je život bolji.

“Djeca imaju prevoz do škole i to je jedina svijetla tačka. Nadam se da, kada završe školu, neće ostati u selu, jer nemaju budućnost. Težak je život ovdje. Dok smo imali malo šume sjekli smo i prodavali, ali isjeklo se sve što se imalo, prodalo se sve što se moglo prodati. Držimo oko 30 ovaca i kravu i čuvamo tuđe živo, jer djeca se moraju hraniti i školovati”, rekla je Nada.

“Nikakav je ovdje život. Ništa nemamo”, umjesto pozdrava reče Zeko.

Ljeti bez vode, zimi bez strujeJovovićima i Smolovićima problema nikad dosta. Imaju struju i vodu, ali kao da nemaju.

“Struja je dovedena prije 40 godina i ne znamo da li je od tada neki stub zamijenjen. Umjesto da napon bude 220 volti ovdje je 160, pa iako imam električni šporet još nijesam hljeb u njemu ispekla. Mašinu za veš uključujem noću. Čim malo jači vjetar dune nemamo struje, a zimi je više nemamo nego imamo. Zato ljeti skoro da nemamo vodu. Tada je struja loša, jer dolaze vikendaši, a kako je napajanje vodom preko pumpe, zbog slabog napona ne može da radi. Kod nas je sve s vremena na vrijeme”, pokušava da se našali Tomana.

Sve zavisi od finansijaPredsjednik Opštine Mijomir Vujačić kazao je da zna da je situacija u Jasikovcu teška, ali da su finansije te od kojih će zavisiti kada će krenuti nabolje. Po svemu sudeći, most preko Bukovice biće još dugo samo neispunjena želja Jovovića i Smolovića.

"Lokalna uprava radi onoliko koliko je u mogućnosti. Čistimo put kada i koliko možemo i taj kraj je ušao u strateški plan do 2017. godine. Da bi se napravio most i nasuo put potrebno je dosta sredstava koje mi, nažalost, nemamo. Snimićemo teren i vidjećemo šta možemo da uradimo u toku naredne godine“, kazao je Vujačić.

Galerija