Da je predstava “Hasanaginica” koju je krajem 2001. godine u Narodnom pozorištu Beograd postavio Jagoš Marković i dalje živa, aktuelna, snažna i jedinstvena, da pulsira i odjekuje, osjetila je i uvjerila se u to i podgorička publika treće večeri Međunarodnog festivala pozorišne režije “Jagoš Marković”.
Atmosfera u Velikoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” prožeta tjeskobom i emocijom, pokazala je da svaki pojedinac diše s “Hasanaginicom” i osjeća fantastičan komad Ljubomira Simovića koji je svojim manevrom nadogradio i Marković.
Iako teška, bolna, puna nepravde, patnje i mučnosti, Markovićeva “Hasanaginica” je i priča o ljubavi i mudrosti koja nosi u sebi elemente humora, borbe, nesigurnosti i čežnje, svega onoga što život i jeste... Kao i svaka režija Jagoša Markovića, i “Hasanaginica” je oblikovana kao višeslojna drama - i intimna, i poetska, i društvena, i egzistencijalna, ali i politička. Priča je to o manipulaciji, o moći, o ženi, o društvenoj hijerarhiji, slobodi, nesporazumu, samouništenju, ali je i nježna slika čežnje pune tajni i žrtve, skrivene ljubavi, želje i boli. Pregršt je mogućih čitanja i zaključaka, ali ono što je sigurno jeste da je odmjereno i nimalo patetično ili vještački, publika osjetila naboj emocija koje je ansambl emitovao sa scene. Rijedak je taj osjećaj i enormno važan u teatru - puno povjerenje, razumijevanje i osjećanje kompletnog ansambla i svakog pojedinca u ulozi koja mu je data i koju igra, a ne tumači...
Ukoliko je to moguće, tragedija koju nosi “Hasanaginica” je lijepa na svoj način koliko i mučna, ali i aktuelna u svakom vremenu, pa i današnjem. Markovićev rukopis i pečat prepoznaje se na svim nivoima, od odabira glumaca, preko scenografije, do muzike (orijentalne) koja naglašava dramsku radnju, ali i u metaforičnim prizorima i precizno doziranoj intimi.
Predstava je premijerno izvedena u Beogradu krajem 2001. godine i proživjela je niz promjena u svojoj postavci, ali ono što traje je osjećaj koji izaziva, neupitni kvalitet i život koji nosi u sebi.
Nakon predstave, Vanja Ejdus koja nosi “Hasanaginicu” sve ove godine, podijelila je koliko je to dragocjeno, ali i neobično iskustvo igranja iste junakinje skoro 25 godina.
“Zanimljivo i neobično iskustvo igranja iste uloge 25 godina. Ona se nekako i mijenja i stoji u vremenu, a ja kad zakoračim na tu scenu, u tom istom kostimu, ne znam da li je 2002. ili 2025. Miješaju mi se vremena i trenutak. S druge strane, život prolazi, on se dešava svih ovih godine, a nažalost je i toliko kolega preminulo, prvobitna postavka se promijenila, a ostalo je samo nas dvoje iz nje, ali je predstava i dalje tu i stoji, postoji i živi”, kazala je ona.
Istakla je i da je cijele večeri mislila na Jagoša Markovića, čak se i prisjećala prvih proba i cijelog procesa, te pohvalila pokretanje i postojanje festivala u čast reditelja za kojeg kaže da je bio izuzetno autentičan.
“Bio je poseban, imao je posebnu boju, poseban karakter, bio je renesansna ličnost. Bio je infantilan, nevjerovatno darovit, stravično intuitivan, sve je osjećao... Bio je jedna ličnost kakvu rijetko sretate, kakva se rijetko rađa, poseban i drugačiji, talentovan i uvijek svjež, uvijek mlad, uvijek dijete, uvijek pun ideja, intuitivan, senzibilan, blesav, talentovan, sve”, kazala je Ejdus.
Nenad Stojmenović već dugo igra Hasanagu, a istakao je da svako igranje donosi nešto novo, te da predstava živi svoj život kao živ organizam...
“Ova predstava ostavlja snažan utisak i doživljava veliku interakciju između publike i nas. Predstava je živa i snažna i svaka generacija je doživljava na svoj način, a sve utiče na to, jer kako se mijenjaju epohe, tako se mijenja i čitanje”, ocijenio je Stojmenović.
Aleksandar Srećković Kubura je u ulozi Bega Pintorovića od samog početka, a sa Markovićem je sarađivao mnogo, čega se i prisjetio.
“Ja sam preko 20 predstava radio sa Jagošem i sve njih je uvijek karakterisala isključivo ljepota pozorišta, stvaralaštva i sloboda kreacije. Prolazili smo kroz različite faze i on i ja, a ovo je jedna od predstava iz njegove rane faze koja je opstala do danas pokazujući snagu Jagoševog izraza. Vanji Ejdus i meni koji smo jedini tu iz originalne podjele, ova predstava znači mnogo i negdje nas je možda i formirala kao glumce, a ovo igranje u Podgorici je možda bilo posebno emotivno, jer je Jagoš, nažalost, u ovom našem postojanju istekao, ali njegovo djelo, njegova energija i vrijeme nijesu, oni traju i živi su. S vremena na vrijeme mi se čini da ga ugledam, ponekad ga vidim, baš kao i Marinka Madžgalja u prvom redu koji je igrao Hasanagu u originalnoj postavi... Nažalost, mnogo je kolega koji nijesu u ovoj ravni realnosti više sa nama, ali ih se sa svakim igranjem sjećamo”, zaključio je Srećković.
Najstariji dramski naslov sa repertoara beogradskog Narodnog pozorišta, osvojio je publiku u Podgorici koja je nagradila ansambl stojećim ovacijama i dugim aplauzom. U nastavku Festivala “Jagoš Marković”, večeras će biti izvedena predstava “Sumnjivo lice” Narodnog pozorišta Sombor, a sjutra je na programu “Čarobnjak iz Oza” Gradskog pozorišta Podgorica.
Bonus video:
