ZLO NE TREBA TRPJETI

Živjela 15 godina sa nasilinikom: Uživam u jutarnjoj kafi kao da ništa nije bilo

Milanka Aranitović Rakočević, koja je 15 godina trpjela muža nasilnika, uspjela je da se vrati normalnom životu
170 pregleda 86 komentar(a)
Ažurirano: 02.05.2013. 17:27h

Koliko života može da stane u samo deceniju i po čovjek tek shvati kada čuje životnu priču Milanke Aranitović Rakočević. Bosanska nesreća ju je 1991. spremila na put povrataka u Crnu Goru. Mislila je da se spasi od ratne nesreće, ali je tada počela decenija i po njene patnje koja zvuči nevjerovatno kada o njoj smireno, bez grča, mržnje i ogorčenja priča onaj ko je preživio.

“Kad sad sa ove distance smireno kao knjigu prelistam sve što sam preživjela i kao izbjeglica i od muža i na svim drugim poljima, skoro da bih bez trunke lažne skromosti mogla reći skidam sebi kapu.

Zaista je tako jer me je život sa svih strana žestoko gazio svih ovih godina, a posebno od 1991. do 2005. Gotovo da je čudo i kako sam živa, a kamoli da sam ostala normalna. I sad, kao da ništa loše nije bilo, uživam dok ujutro pijem kafu ispred kuće i uz crvkut prica i žagor žaba iz Sitnice. To valjda govori da sam zdrava i normalna”, kaže Milanka.

Prva progovorila i napisala knjigu

Ona nije jedina koja se nosila sa golgotom, ali jeste prva u Crnoj Gori koja je progovorila o nasilju u porodici i napisala knjigu “Kad zažmuriš niko te ne vidi”.

“Došla sam u Crnu Goru krajem '91. iz Bosne sa dva sina. Muž je stigao u maju naredne godine. I dok smo bili u Bosni počeo je bio da pije, ali to nije bilo strašno jer je pio kao većina drugih ljudi i nije bio nasilan. Ovdje je to krenulo naopako i počeo je da pravi velike probleme, pa smo se četiri godine kasnije razveli. On odlazi na liječenje, a ja ko samohrana majka sa dvoje djece dobijam smještaj na Vrelima ribničkim”, priča Milanka.

Sa alkoholom je došlo prebijanje, maltretiranje, neprospavane noći, zvanje policije i nevoljno mirenje sa neprijatnom svakodnevicom. I tako godinama.

“Nakon osam mjeseci liječenja on se vraća i pet godina nije popio ni kap. Govorili su mi da sam pogriješila kada sam ga pustila da nam se vrati, a ja sam od onih što više žali kad nešto ne uradi i ne pokuša, nego kad nešto uradi pa ne ispadne dobro. Došao je kod nas, ja sam tad već nešto radila i imali smo skroman život. Vjerovala sam da se izliječio i znala da je, bez alkohola dobar i vrijedan čovjek”.

U međuvremenu su dobili trećeg sina, a muž je tada bio čak predvodnik organizacije antialkoholičara. Iako je vjerovala da je akohol i nesreća koju on donosi u njihov dom prošlost, mužu je kada se vratio porodici jasno stavila do znanja da će morati da ode ako popije i kap.

“Kada se na prvi rođendan našeg trećeg sina 2000. godine pojavio pijan, počela je stara priča i problemi. Iako sam bila odlučna da poštujem svoj stav da je sve gotovo kad počne da pije, nije bilo tako jer nijesam imala način da nas oslobodim od njega. Sjutradan poslije rođendana sam zvala policiju i još 45 puta narednih pet godina. Podnijela sam 25 prijava, ali je sve bila uzalud. Povedu ga nekoliko sati ili prenoći i ponovo sve iz početka. Govorili su mi policajci da se ne brukamo, da će proći. da će sve biti dobro, ali nije bilo tako. Bivalo je sve gore”, sjeća se Milanka.

Kao da pričam o nekom filmu

Nije tada za nju bilo valjane zaštite ni u policiji, nu u sudu a ni u zakonima, jer je tek kasnije donesen zakon koji tretira nasilje u porodici. U jesen 2005. godine muž opet odlazi na liječenje od alkohola. Nakon mjesec dobija pravo da posjeti porodicu i ta posjeta će biti prelomna.

“Došao je i zapalio kuću koju sam sagradila pet godina prije toga uz pomoć humanitarnih organizacija. Vjerovatno zvuči čudno, ali ja tada nijesam osjećala bol što mi je izgorjela kuća. Kao da sam bila svjesna da je to kraj mojih patnji, da taj dan počinje novi život”.

Nakon toga, muž ide na godinu obaveznog liječenja i još godinu robije, a Milanka sa troje djece u sklonište Sigurne ženske kuće. Kuću je izgradila uz pomoć UNHCR-a, a nakon paljenja obnovila je uz podršku HELPA. Jednako teško kao patnje i nemaština padalo joj nerazumijevanje institucija i ljudi koji nijesu kao problem shvatali prebijanja, nesigurnost, slilovanja...

“Danas o tom dijelu mog života pričam kao da pričam o nekom filmu i kao da sam skoro do kraja izašla iz toga. Ili mi se možda čini”.

Zbog djece je vrijedjelo podnositi sve muke, biće oni dobri ljudi

Uprkos svemu što je prošla, Milanka priča smireno, kao da govori o tuđem životu, osmjehuje se i ne mrzi. “Ne osjećam ni trunku mržnje i više mi nije kao nekada preteško da pričam kroz šta sam sve prošla. Naprotiv. Knjigu sam pročitala tri puta i kada sada pričam o ovih mučnih deceniju i po, nije mi više toliko teško, čak mi svaki put bude nekako lakše, izbacim dio toga iz sebe.

Čini mi se da sam ostala normalna jer se radujem i uživam u malim običnim stvarima. Sad kad gledam momke znam da je vrijedjelo podnositi sve muke, mislim da i pored svih trauma kroz koje su prošli imaju osnovu da budu dobri i pametni ljudi”, kaže ona. Knjigu je napisala kao terapiju, a može da posluži i kao poruka drugima da uvijek postoji izlaz. Milanka ga je našla.

“Zlo ne treba trpjeti. Ne postoji nijedan razlog niti opravdanje da jedan čovjek trpi zlo od drugog i da podnosi nešto što mu ne odgovora. Ako jednom pustite nekog da vas ošamari, on će opet. Ja to tada nijesam znala, ali danas znam. To ne znači da ne treba biti razuman i popustiljiv u braku i u odnosima sa ljudima, ali svakako ne treba podnositi ničije zlo.

Borac, humanitarac, taksista, baštovan, novinar, recepcioner...

Milanka je da bi preživjela i život i probleme od dolaska u Crnu Goru, kako kaže, radila što je stigla. Pokrenula je list za djecu “Djetelina”, vodila novinarsku radionicu, formirala biblioteku nasilja sa oko 1.000 knjiga, pokretala humanitarne akcije, kulturno-umjetničko društvo.

Sve vrijeme je pisala o neprilikama izbjegličkog života, od početka u “Danu” pisala izbjegličke priče, bila taskista, čistila i spremala stanove i kancelarije, bila baštovan, radila na recepciji ambasade.

Napisala tri zbirke poezije i knjigu proze o svom životu “Kad zažmuriš niko te ne vidi”. Sada piše reportaže i raduje se mladosti i uspjesima svojih sinova.

Galerija

Preporučujemo za Vas